Neograničena sloboda prava je oznaka za grijeh

Filozof Sartre nije u našoj biblioteci da bismo od njega učili duhovnost, pobožnost. Kao apsolutni ateist, nihilist, on je zapravo zavodnik u nesreću života jer naviješta vjeru u „ništa“. Upravo iz te i takve egzistencije jednoga filozofa - uzora revolucijskim studentima - možemo shvatiti jednu od najvećih tajna one kategorije našega kršćanskog života koju izriče riječ „grijeh“.

To nam može razotkriti za nas veliku tajnu zašto je zlo u svijetu, gdje su izvori duhovno-moralnebijede današnjeg čovjeka? To nam može pomoći shvatiti zašto je opravdano nazvati današnju civilizaciju „civilizacijom smrti“ kako je to učinio sveti papa Ivan Pavao II.

Jedan duboki ateist poput Sartrea, čini se može nama vjernicima na egzistencijalni način opisati ono stanje čovjeka kojega je posve obuzeo „grijeh“, bolje rečeno koji je postao robom onog stanja koje katolički katekizam naziva grijehom.
I ono, što nas najviše čini žalosnima na tom strmom putu prema savršenstvu, jest spoznaja da ta snaga imenom grijeh nije nešto što tu i tamo zazuji u našoj glavi ili našem srcu da bi poput udara vjetra otišla od nas. Ne, ta snaga „stanuje“ u nama. Mi jesmo grješnici, mi osjećamo svoju grješnost svuda i svagda. Padnemo li, Bog nam pruža ruku da se dignemo i da ponovno krenemo pravim putem. I tako uvijek iznova dok god ne učinimo onaj sudbinski korak kojeg je učinio svaki svjesni ateist, poput Sartrea, proglasivši svoje ropstvo grijehu i grješnosti odlikom ljudske slobode i dokazom da Bog ne postoji jer je on, čovjek bog sebi i drugima.

To je najdublji izvor grijeha, to je nutarnja srž ljudske grješnosti. To je izvor i uzrok svega zla u odnosima među ljudima, među narodima. To je izvor različitih ideologija i politika koje stvaraju duhovno-kulturnu pustoš. Tko više ne doživljava srama nakon počinjenog grijeha, taj je nesposoban podići se i poći na put povratka Ocu. Sartre je tako sebe doživljavao?

Katolički teolozi to pitanje o sramu tematiziraju na različite načine. Psihoanalitičarima je ta problematika poznata (Freud). Sveti Augustin nam je ostavio svoje svjedočanstvo o tome.

Grijeh - antropološka stvarnost

Augustin nam ovdje približuje spoznaju da se bit grijeha sastoji u tome da se čovjek stavlja na mjesto koje po pravu pripada Bogu da bi bio na neki način kao Bog. To je nemoguće stvorenjima. To čini da bi ograničio autoritet i moć Boga nad njegovim stvorenjima ili čak da niječe granice ljudskom biću. To čine ateisti, a na poseban i očiti način to čini ateist Sartre. Teološki i kulturološki je ,dakle, bit grijeha već dugo vremena poznata.

U par riječi: grijeh čovjeka je slobodna i svjesna odluka oblikovati svoj život autonomno, samo po svom mišljenju, po znanosti i bez priznavanja autoriteta izvan zemaljskih granica.

Specijalni doprinos Sartrea u toj stvari sastoji se u tome da je on bit grijeha postavio temeljem filozofskog sistema. Njegovim riječima: „egzistencijalizam nije ništa drugo nego pokušaj razviti sveobuhvatni koncept iz jedne dosljedne ateističke pozicije... Čovjek nije ništa drugo nego ono što iz sebe samog načini. To je prvi princip egzistencijalizma“.

Iz ovih riječi proizlazi jasno ona figura koju smo oblikovali kod pojma grijeha. Stoga nitko ne može tvrditi da ga ne zanimaju „grijesi“ o kojima, primjerice, govori Crkva, budući da on nije član Crkve. „Grijeh“ je antropološka stvarnost koja postoji bez obzira je li netko član Katoličke crkve ili nije.

Autonomna sloboda - temelj ateizma

Danas je „sloboda“ jedna od najvećih, ako ne i najveća, vrijednost koju čovjek cijeni. Ona je utkana u gotovo svako područje života - znanost, umjetnost, savjest, ekonomija. Za svaku ovu stvarnost se traži pravo na slobodu, to će reći mogućnost da se inherentna sloboda pojedine stvarnosti pokaže na oblikovanje te iste. Ta mogućnost se daje čovjeku da može dotična područja oblikovati po svojim idejama.

Čovjek za sebe je nositelj slobode samoga sebe te se može reći: čovjek jest sloboda. Sartre objašnjava: „Besmisleno je stoga, htjeti se potužiti budući da nije ništa „tuđega“ o tome odlučilo, što osjećamo, kako živimo ili što jesmo. Ta apsolutna samoodgovornost nije rezignacija. To je logična pretpostavka za posljedice naše slobode“.

„Nema ljudske naravi jer nema nikakvog boga koji bi narav stvorio.“ Sartre hoće reći: čovjek je u jednom konstantnom procesu da postane ono što još nije. Dakle, biti čovjek, konkretan čovjek, ostvareni čovjek, ne postoji. „Za sebe-sam-biti“ je jednako biti „ništa“.

Moramo reći da je žalosno čuti one koji propagiraju da se sami ostvaruju snagom suvereniteta ljudske slobode koju traže za sebe kao temeljno pravo, da priznaju da je ono što slobodom ostvaruju „Ništa“. Dakle, oni priznaju da su Ništa. Pa kako se osuđuju tražiti od nas drugih da ih poštujemo? Jedino zbog toga ne osjećaju srama to tražiti jer nas sve druge smatraju neznalicama. Tko i malo razuman poštuje „ništa“, zalaže se za ono što je ništa, i voli što je ništa? Sve to, što je Sartre napisao, nema utemeljenja. Polaznu točku svojih argumentacija nije nikada obrazložio.

Utjecalj filozofije „ništa“ na revoluciju '68.

Pitamo kako je moguće da je jedan takav mislilac mogao vršiti tako jaki utjecaj na određeni postotak mladeži u Europi i opet to da je ta kaotična mladež mogla vršiti utjecaj na javnu svijest društva, i to čini još i danas? I još žalosnije pitanje: kako je moguće da je taj „kaotični duh“ mogao pomoću mehanizama demokracije doći na vlast, ukidati tradicionalne vrjednote i kreirati u parlamentima zakone za zaštitu prava na čine protiv ljudske naravi, protiv ljudskog dostojanstva?

Argument protiv ove „filozofije“ glasi: ako je čovjek uvijek posjedovao jednu takvu apsolutno-egzistencijalnu slobodu, onda nema nijednoga razloga da se govori o sprečavanju, o ograničavanju slobode, o borbi za slobodu. Ako je istina što Sartre kaže da je „čovjek osuđen, da je proklet na to da bude slobodan (od koga ili čega?), onda to implicira da je nama nemoguće da tu slobodu izgubimo: slobodu koja čovjeku omogućuje zavladati nad stvarnošću preko dužnosti stvarati kulturu i tako učiniti stvarnost korisnom sluškinjom u vladanju nad sobom i svijetom u „civilizaciji smrti“.

Grijeh pobuna protiv Stvoritelja

Što je to drugo nego grijeh kao pobuna, kao „ne ću ti služiti“ Bogu Stvoritelju? To je blasfemija stvorenja imenom čovjek prema Bogu Stvoritelju. Ništa novoga. Početak povijesti u svjetlu biblijske objave je upravo ta kombinacija: Bog iz ljubavi stvara svijet kao divni vrt, raj, stvara čovjeka iz zemlje kao muško i žensko, stavlja taj sretni par u raj, daje im svu slobodu kreativnosti.

„Sve bi dobro, vrlo dobro“ do onoga časa kada čovjek postaje nezahvalan Bogu i k tome neposlušan i ohol. Za volju čega? Za volju slobode. Prvi grijeh je to. On se ponavlja kroz povijest čovječanstva na svim stranama globusa, sve do danas. To Sartre potvrđuje ovako: „Najbolji put za opisati najvišu težnju čovjeka je reći da je čovjek biće čiji cilj je biti Bog. Čovjek je u dubini bića čežnja, zahtjev biti Bog.“

Ateist koji znade da Bog postoji

Po čemu je zapravo Sartre, i njemu slični, ateist? On „zna“, doživljava kroz svoju čežnju da je stvoren za Boga, dakle ima svijest da Bog postoji. On doživljava svoju malenkost i zato hoće izaći iz te manjkavosti stvorenja. I umjesto da prihvati ponudu darova Boga ljubavi kojima Bog želi uzdignuti čovjeka iz nedostojnosti stanja slabog stvorenja u božansku sferu radosti i svjetla, on se pravi uvrijeđenim i skriva se paravanom irealnih misli i želja da sam sebe stvori velikim, najvećim, Bogom. A što je time postao? Postao je „karikatura, ruglo svemoći“, kaže sv.Augustin.

Zašto se, onda, baviti Sartreom, i njemu sličnima, i onima koji su slijedeći njega doživjeli brodolom svoga života - studenti 1968. revolucije - i koji su nanijeli nepopravljivu štetu daljnjem zdravom razvoju kulture Europe i svijeta, tako da s pravom označavamo današnju civilizaciju „civilizacijom smrti“? Baš Zbog toga se zdravo čovještvo mora danas svim silama boriti protiv toga „duha vremena“: protiv „Karikature i rugla svemoći“.

dr. Josip Sabol