U jesen 1945. godine jugokomunisti su proglasili njihove prve ''slobodne'' izbore s uputom da svatko može postaviti svoga zastupnika, ako se za njega sa svojim potpisom potpiše trideset građana. Marija Radić, udovica Stjepana Radića, povela je i okupila pristaše HSS-a u Zagrebu i tiskala glasilo HSS-a, s naslovom Narodni Val, na četri stranice. Tiskala je samo prvo izdanje, a drugo je tiskala Udba s istim naslovom, protiv Marije Radić. Studenti na Pravnom i Tehničkom fakultetu u Zagrebu, dali su šezdeset potpisa za dvojicu njihovih kandidata, za listu HSS-a. Moj brat, sada pokojni, Zvonimir Kunek, kao student na Tehnčkom fakultetu u suradnji s Marijom Radić dao je svoj potpis za njihvog predstavnika HSS-a na Tehničkom fakultetu. Ivan Subašić, tada ministar vanjskih poslova Jugoslavije, koji je s uputama Winstona Churchilla otišao Josipu Brozu Titu na otok Vis, da bi W. Churchill mogao Titu prikazati kao ''demokrata'' pred same nazovi ''izbore'' uz pomoć Udbe pozvao je oko šezdeset predstavnika HSS-a na sastanak u hotel Esplanada u Zagrebu (gdje nisu došli svi pozvani). Na tome sastanku, narodna pjesnikinja Mara Matočec javno je napomenula Subašiću da komunisti ubijaju po Zagrebu i reče - otiđite u Šestine, tamo su grobnice pobijenih Hrvata, bez suda, dok vi nas pozivate u izbore - zajedno s komunistima. Pred same izbore Tito je došao iz Beograda u Zagreb i govorio na manjem igralištu u Maksimiru, i u tome govoru vikao: «Maček, Maček, on je broj jedan neprijatelj hrvatskog naroda!».(A.Kunek)

 

 

U Hrvatskoj se puno raspravlja i piše o tome hoćemo ili ne ćemo u Europu. O tome se raspravlja i na ''hrvatskoj'' dalekovidnici, gdje još hrvatskom narodu nije rečeno gdje je ta Hrvatska na putu u Europu i tko je ta Slovenija koja nikada u svojoj povijesti nije imala svoju državu - i koja sada odlučuje, hoće li ili ne će li,Hrvatska biti ili ne biti u Europi. Turci su rijeku Drinu prešli 1463. godine u njihovim osvajanjima, prodirući u Europu. Ubili su kralja Stjepana Tomaševića, Hrvata, katolika, i oteli su njegovo dvoje djece, kćerku Katarinu i sina Žigmunda, odvelvši ih u Tursku. Žena Stjepana Tomaševića, kraljica Katarina Kosača Kotromanić, koja je u to vrijeme bila u Dubrovniku, otišla je nakon ovih događaja u Rim gdje je podigla crkvu i gostinjac napisavši u oporuci: "Ovo podižem za uboge i nemoćne hrvatske izbjeglice, koji bježe ispred sile Otomanskog carstva.'' U trajanju od četiri stotine godina Turci su prodirali u Hrvatsku prevodeći terorom na razne načine Hrvate u islam, osvajajući Hrvatsku sve do Drniša i na sjeveru do Čazme, naseljavajući balkanske nomade Morlovlahe na hrvatsku okupiranu zemlju - koji su onda služili Turcima i svim ostalim okupatorima protiv Hrvatske. U stalnim borbama braneći Hrvatsku, braneći Europu protiv turskog osvajanja u trajanju od četri stotine godina, gdje je Nikola Šubić Zrinjski u Sigetu zaustavio Turke u njihovom pokretu na Beč, Hrvatska je u tim borbama bila svedena na ''ostatke ostataka nekadašnjeg slavnog kraljevstva hrvatskog''. Hrvatski narod branio je Hrvatsku, branili smo Europu, branili smo i Sloveniju s priznanjem Pape da smo Antemuralis Cristianitatis, da bi sada kojekakvi mudraci postavljali pitanja i uvjete da li je Hrvatska zaslužila ''biti u Europi''?(A.Kunek)

 

 

U prvim danima agresije "JNA" na Hrvatsku četvorica američkih generala iz Pentagona opisali su  u novinama "Washington Post" brojčani odnos vojnih snaga, usporedivši Hrvatsku vojsku s neprijateljem. S brojkama i slikama napisali su kako jugo-armija ima dobro naoružanih, topovima i raketnim bacačima, 350.000 vojnika, a Hrvatska slabo naoružanih 50.000, vojnika, koji imaju dvadeset oklopnih transportera i deset tenkova i da Hrvatska vojska nema zrakoplova niti ratnu mornaricu. Dalje, naveli su da ''JNA'' ima 4000 oklopnih vozila zajedno s tenkovima, 400 borbenih lovačkih zrakoplova i ratnu mornaricu, s razaračima, torpednim i ostalim ratnim brodovima. Na kraju toga izvješća četvorica američkih generala dodali su još:" Hrvatska vojska nije niti žigica naprama vojnoj snazi jugo-vojske.'' To je bila stvarnost u danima kad su na zahtjev Mesićevog savjetodavca Budimira Lončara Ujedinjeni narodi uveli i sramotni embargo Hrvatskoj na oružje, s namjerom da "Titova armija" u savezu sa srpskim vojvodom Šešeljom i njegovom četnicima u Hrvatskoj pregaze i unište Hrvatsku, što brže, sve do Karlobaga. (A.Kunek)

 

 

U knjizi «Krv i bes» srpskog pisca Dušana Savkovića, tiskanoj 1988. godine, opisani su Srbi i djelovanje srpske četničke organizacije Crne ruke na čelu sa Dimitrijevićem Apisom, gdje je za Gavrila Principa, ubojicu Franje Ferdinanda, napisano: ” Takove se moglo naći na beogradskoj pijaci Zeleni venac, svako jutro u svakoj kanti za smeće po jednoga... A ja vam kažem, da su oni bili i ostali vojnici Srbije, nešto najlepše i najsvetije što je Srbija imala i neka se blagoslove kante za smeće iz kojih su jutrom izlazili." (Apisove riječi). U istoj knjizi Savković piše i sljedeće: “ Predsednik srpske vlade, prije 1914. godine, M. Milovanović, umro je naglo, kad je pojeo ukusno pripremljenog soma ali nabijenog sa otrovom. Stana Petrović, kći crnogorskog kralja Nikole, rekla je svome sestriću Djordju... Kobajagi Cezara pozdravljaju oni koji idu u smt, dakle Srbi. Čudan smo mi narod. Svakih dvadeset godina pobesnimo, proključamo, hoćemo u krv u stradanja u propast. Naš narod je samoubilački i ja se, pravo da vam kažem, bojim svoga naroda.''. Lik iz knjige Milan Milovanović, nastavlja i kaže: ”Zdravi narodi, kao i zdravi ljudi, ne ubijaju se ali srpski narod je bolestan. Boluje od samožrtvovanja, kolektivnog samoubojstva’’.(A.Kunek)

 

 

U Glasu Koncila od 12. listopada 2008. godine urednik velč. Ivan Miklenić upozorava da se Hrvatska odvodi natrag u komunizam, što je posvjedočio napisavši: “Nazadovanje, odnosno pokušaji vraćanja u 1989. godinu, ovih su dana posebno vidljivi i prepoznatljivi po odnosu prema prošlosti hrvatskog naroda u 20. stoljeće. Za tu vidljivost i prepoznatljivost osobito se pobrinuo Predsjednik Republike Hrvatske, svojim javnim nastupima.'' Ovu činjenicu Stjepan Mesić potvrdio je i 11. listopada ove godine u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje je na sastanku komunista, koji se skrivaju pod krinkom ''antifašista'', nastupio s kapom trorogom. Na ovom sastanku, Stjepan Mesić je odlikovao Milku Planinc, koja je bila komesar Simi Dubajući - čovjeku koji je u svojoj knjizi:”Život, grijeh i kajanje'', priznao da je na Kočevju pobio 30.000, kako on reče ustaša, odnosno Hrvata i Hrvatica. Davanjem odlikovanja Milki Planinc Stjepan Mesić je zato zapravo odlikovao sve komunističke zločine nad hrvatskim narodom.(A.Kunek)

 

 

Engleski veleposlanik u Vatikanu, poslao je izvješće 11. svibnja 1945.g. svome ministru vanjskih poslova u Londonu, Anthony Edenu i savezničkom zapovjedništvu u Sredozemlju, gdje na trećoj stranici toga izvješća naglašava sljedeće: '' Odmah nakon okupacije, pojedinog grada i sela, partizani provode užasni teror komunističke partije. Provode ubijanje svih sumnjivih osoba ili koji bi bili sumnjivi. Ali namjera za ubijanje sumnjivih osoba, to je bio njihov izgovor za njihove političke ciljeve komunističke partije.'' U svome opširnom izvješću, veleposlanik opisuje partizansko-komunistički pokolj hrvatskih katoličkih svećenika u Dubrovniku, Makarskoj, Sinju, Trebinju, Ljubuškom, Čapljini, Mostaru i Širokom Brijegu, gdje na strani 9 toga izvješća, naglašava sljedeće:” Titovi komunisti odlučili su pobiti sve one koji nisu imali komunistički utjecaj u narodu i poslije okupacije odlučili su pobiti sve katoličke svećenike radi njihovog svećeničkog utjecaja u narodu, koji nisu odobravali program, komunističkih partizana''. Na kraju izvješća, veleposlanik upozorava, da su ta partizansko komunistička ubijanja izvršena prema unaprijed određenom naređenju, pobiti sve one osobe, koje komunistima smetaju u njihovom uspostavljanju komunističke diktature.(A. Kunek)

 

 

Iz Ureda Stjepana Mesića krenula je priča kao one priče iz arapske tisuću i jedne noći, gdje je Aladin (ovoga puta Ivo Sanader), trljao po svjetiljki iz koje je izašao div. Div obeća Ivi da će izvršiti svaku njegovu želju. I Ivo reče, hoću da mi prebaciš 19.500 kilograma zlata i to ravno u banku na djevičanskim otocima. I div je ispuni Ivinu želji i prebaci zlato koje je bilo sakriveno u Ali Babinoj pećini, koju je div otvorio prije toga riječima "Sezame, otvori se!". Da bi to sve dobilo na vjerodostojnosti, pobrinuo se je Stjepana Mesić, otkrivajući bankarski dokument iz kojeg se vidi gdje je Ivo zlato pohranio. Taj dokument dao je svome savjetniku Perkoviću, koji je s tim dokumentom, i s odobrenjem javnog tužioca Bajića, otišao u Beč do umirovljenog generala Zagorca, s namjerom da Zagorac bude onaj koji će potvrditi njegovu vjerodostojnost.(A.Kunek)