Hrvatska je ionako već nalik na one rasprodaje koje njeguju u Americi, privatne, kućne, kada se obitelji sele onda iznose na dvorište što imaju, a ne žele uzeti sa sobom, prodaju susjedima budzašto. I još se raduju. Evo, susjedi i komšije malo plive, malo mola, malo hotela, malo banaka, nama to više ne treba, malo dobrih nekretnina, puno Strossmayerzemlje, ah, dobro, Sperbanku su Rusi preprodali Srbijancima, no i to je…

Ne naučiti ništa iz svoje političke mladosti ili od svoga naraštaja, u najmanjem je težak fulanac ako ne i specifična karakteristika osobnosti, ovdje s elementima ispovjedi: pao je vozački ispit na radnim akcijama, dva je puta polagao kino tečaj na radnim akcijama, kasnije je još dva puta polagao vozački i tek ga treći put položio... Neprocjenjivo. (J. Novak)

Radeći na autobiografskoj knjizi „Preživjeti pandemiju…“ upoznao sam srpskoga dječaka-pjevača koji je vrlo dojmljivo otpjevao Cohenovu „Aleluju“. Poslušao sam i ostale njegove snimke, među kojima se nalazi i pjesma „Pukni zoro“ koja se našla u središtu pozornosti tijekom forsirane proslave Dana Republike Srpske, 9. siječnja 2022. godine. (Đ. Vidmarović)

Demografi se hvataju za glavu, govore da bumo izumrli ako tako nastavimo, ali ne poznaju oni Hrvate, kad je najteže onda nas odjednom ima puno, trgnemo se i popunimo prostor toliko da se prelijemo i na morsko dobro. Nismo brojčano velika nacija, ali smo veći duhom i trbuhom za kruhom od tolikih oko nas. Hoćemo li izumrijeti? Ne. Ako se i dogodi, na grobnici će nam pisati: Nije velik tko se velik rodi, al kad padne velik…