Sekularistički misionari naviještaju vjeroispovijed rodne ideologije

Što doživljavamo ovih dana u vezi s tematikom spolnog odgajanja prouzročuje kod ljudi veliku zabrinutost. Dolaze na površinu pitanja općenitog morala u našem društvu koja su nužno povezana s pitanjem vjere i nevjere. Time se nužno dolazi do zaključka da ovako razmišljati o odgoju može samo čovjek koji je nevjernik.

Personificirati ovo pitanje znači tvrditi da određeni ljudi - nevjernici, ateisti, agnostici - nisu u stanju živjeti moralno. Uzeti pitanje kao općenitu tvrdnju znači zastupati stajalište da bez Boga dolazi do pada općeg morala u društvu i državi. Jedna i druga tvrdnja doživljava odlučni protest. Danas bi takvo uvjerenje potpalo pod zakon diskriminacije i bilo bi kažnjivo jer se može u njemu naslućivati mržnja.

Mrziti grijeh, ali ljubiti grješnika

Katolički vjernici imaju spremnu samoobranu na to: mrziti grijeh, ali ljubiti grješnika. Mrziti zlo će još i danas biti dozvoljeno, zar ne? Naravno, ali ne u ime Boga nego u ime ljudskih prava, odgovorit će nam naš suvremenik ne osjećajući da su to prazne riječi.

Taj odgovor vrijedi samo djelomično ako podsjetimo na činjenicu da danas ima ljudi i grupacija koji zastupaju uvjerenje da postoji „pravo čovjeka“ na činiti neka djela koja su zlo po Božjem i po naravnom zakonu, primerice abortus, eutanazija... Logički zaključak: tko ne vjeruje u Boga, prihvaća zlo djelo ubojstva nerođenog čovjeka. U marševima protagonista za abortus nose se i ovakvi slogani: „Nema Boga, nema države, nema patrijarhata“. Ovdje se pokazuje Bog kao zaprjeka za tzv. pravo na pobačaj, dakle za ubojstvo čovjeka. Stoga se ti isti ljudi zalažu za ukinuće Boga iz svijesti ljudi.

Gdje nema mjesta za Boga nema mjesta ni za čovjeka

Gdje Bog ispada kao jamstvo života, postaje čovjek predmet ili masa svake manipulacije, barem onaj nemoćan čovjek koji se ne može braniti i koji ne može artikulirati svoja ljudska prava. Ako čovjek nije više stvorenje na sliku Božju nego rezultat selekcije u procesu evolucije, uzalud je govoriti i pisano deklarirati o dostojanstvu čovjeka. To je obična retorika koja se žrtvuje u ozbiljnoj situaciji svim mogućim interesima. Takvo ponašanje bez grižnje savjesti je moguće samo na temelju ateizma. Ali ono nije vječno jer prije ili kasnije se probudi savjest - grižnja savjesti – sa svojim zahtjevom: priznaj svoje nedjelo, svoj zločin.

Ako Bog ne egzistira, nema niti ljudskog života kao svjetinje, nema života čovjeka kao nedodirljivog dostojanstva, nema bezuvjetne valjanosti zabrane ubijanja nevine djece. Tko ne priznaje egzistenciju Boga, obično čini iz sebe boga s punomoći određivanja što je dozvoljeno, kada i kako, tko vrijedi biti čovjek, tko ima pravo na život. To završava time da se više ne priznaje nijedan autoritet - niti državni - u oblikovanju vlastitog života. Nastaje duhovno-socijalni kaos i anarhija. Što je to drugo nego negacija morala kao takvog i negacija osobne savjesti koju niti ateist ne može potpuno umrtviti. Božji zakon je upisan u srce svakog ljudskog bića kao naravni zakon i naravno pravo. Svaki zdravi čovjek može svojim razumom to spoznati (Rim 2,15). Problem nastaje zbog različitih tumačenja tog fenomena kod čovjeka.

Ateisti se kod toga služe naturalističkom teorijom i tumačenjem. Za neke filozofe je moral izmišljen za potrebe slabih da bi se zaštitili od jakih. Za evolucioniste je moral trik naravi, prirode u borbi za opstanak. Za psihologiste je moral produkt odgoja. U svim ovim slučajevima je savjest pretvorena u nešto drugo, dakle u njezino nepostojanje kao samostalne sposobnosti čovjeka. Konkretno: ne govori tebi savjest nego roditelji (odgoj), društvo, Crkva itd. Oni su tvorci savjesti. Osloboditi se njih znači da si se oslobodio i od naravnog zakona koji je evidentan.

Dakle, ako čovjek ateist postupa moralno, onda to čini samo zato jer nije dosljedan. Ili, rekao bih, viša sila – Bog - ga ipak „nasilno“ održava u okviru moralnosti. Stoga zaključujemo: samo ekstremni ateizam - ateizam teoretski izmišljen - razara moralni red i zakon. Odatle vrijedi i suprotni zaključak: samo konsekventno do kraja mišljeni moral pobija teoretski ateizam.

Naime, ako Bog ne postoji, sve je čovjeku dozvoljeno. Ali kako vidimo, ipak nije čovjeku sve dozvoljeno zbog moralne evidencije koju svaki čovjek barem tu i tamo doživljava.

Dakle: Bog postoji. U svakom slučaju treba dublje promisliti rečenicu: „Ako Bog ne postoji, sve je čovjeku dozvoljeno.“ Konkretno: netko bi mogao postaviti pitanje je li njemu dozvoljeno kod „crvenoga“ prijeći na drugu stranu jer on ne vjeruje u Boga; ne plaćati porez ili tuči svoju suprugu... jer nema Boga po njegovom vjerovanju?

Jasno je da se tako ne može argumentirati. Da mi ljudi dolazimo do spoznaje što je dozvoljeno ili zabranjeno, dakle što je moralno ili nemoralno, ne trebamo za to imati vjeru u Boga. Međutim, ipak je bitno pitanje to kako može čovjek shvatiti i opravdati neku apsolutnu obvezu bez ideje ili misli o Bogu kao apsolutnom Zakonodavcu?

Pomoć nam dolazi od pravog ateista Jean-Paul Sartrea koji je baš na toj izjavi Dostojevskog izradio svoju filozofiju egzistencijalizma: „Stvarno, ako Bog ne postoji, sve je dozvoljeno“, kaže Sartre i nastavlja: „Konsekvencija nijekanja Boga je nemogućnost da pojam vrjednote održimo kao nešto što u sebi sadrži dobro, koje trebamo prihvatiti i koje je u sebi izvor svih normi/pravila koje moramo održavati u svom životu. A ako Bog ne postoji, onda se mi ne nalazimo nasuprot nijedne vrjednote, nijedne zapovijedi koje naše postupanje opravdavaju ili osuđuju.. Tako nemamo niti iza nas niti pred nama, u carstvu svjetla vrjednota, opravdanja ili opraštanja.“ (L existentialisme est un Humanisme).

Ovdje trebamo razlikovati dvije vrste prava: pravo kojemu je izvor Bog odnosno ljudska narav, a nju je stvorio Bog, i pravo kojemu je izvor čovjek preko institucija države, dakle politika u širom smislu: sabor, tj. politička većina. Stručno: postoji razlika između pozitivnog prava i zabrana, i naravnopravnih normi i zabrana. Da ja kao pješak ne smijem kod crvenog prelaziti, to je pravni propis države koji nije apsolutni nego kontingentni i koji služi sigurnosti prometa. Međutim, ako su ceste prazne bez prometa nije nemoralno ako ne poštujem crveno. Ono nije apsolutno jer je ono samo jedna funkcija u određenoj situaciji. Ako te određene situacije nema, nema niti zabrane ili dužnosti snagom funkcije „crveno“.

Posve drukčije stvari stoje kod naravnog i Božjeg prava. Zabrana tuče svoje supruge ne obvezuje tek onda kada je država to zabranila nego uvijek i posvuda jer se radi o naravnopravnoj zabrani, jer se radi o Božjoj zabrani. Ona pogađa ono pravo žene koje žena ima jer je čovjek a ne jer je država to zabranila.

Izvor, temelj prava žene na nenasilne odnose u braku, u društvu, je njezino ljudsko dostojanstvo koje joj dolazi od Boga Stvoritelja: izvora i cilja života svakog čovjeka. Ta religiozna ideja je najjača zaštita prava i dostojanstva čovjeka. Neprihvaćanje vjerske istine da čovjek ima Boga za stvoritelja je duboka zaprjeka za oblikovanje društva istinskog i trajnog čovjekoljublja.

Povijesna pojava zločinačkih ateističkih sistema marksističko-komunističke i nacionalsocijalističke vrste podupiru istinitost izreke Dostojevskog i Sartrea koja glasi: Ako nema Boga, sve je dozvoljeno. Tko od ljudi ipak u tajnovitosti svoje savjesti doživljava da mu nije sve dozvoljeno činiti, taj zapravo potvrđuje da Bog postoji.

dr. Josip Sabol