Pitanje legitimnosti obnašanja vlasti bez prosvjećenog domoljublja

Doživljaji ovih dana poručuju nam: u Hrvatskoj ne vlada vedro nebo zajedništva, dobronamjernog dijaloga, volje za pomirenjem, entuzijazma u zalaganju za opće dobro. Vlada neka vrsta mukotrpne, čak ciničke političke borbe između uglavnom dviju kulturno-političkih opcija. Jedna opcija – domoljubna – sa sviješću o postojanju hrvatskog naroda kojemu se pripada po rođenju i emocionalnom slobodnom voljom, i druga opcija bez izrazite svijesti prihvaćanja ideje zajedništva i domoljublja na osnovi naravne pripadnosti hrvatskom narodu i njegovoj kulturi. Iz ovoga stanja proizlazi načelna nesuglasnost oko temeljnih vrjednota nacionalnog i kulturnog života u hrvatskom društvu i o sadržaju oblikovanja njegove budućnosti kroz politiku općeg dobra.

Na ovoj točki postavlja se načelno bitno pitanje o legitimnosti obnašanja vlasti i ciljeva politike u Hrvatskoj. Konkretno: politička teorija isključuje mogućnost da narodom upravljaju političari koji nisu njegovi pripadnici i koji ne gaje prirodne osjećaje ljubavi prema tom narodu. Ako političari takvog usmjerenja dođu na vlast, politička teorija postavlja logičko pitanje: koja namjera stoji iza političke volje za vladanjem u državi koju se zapravo ne voli, nad narodom kojem se zapravo ne pripada ili kojega se ne voli ili prezire.

Biti političar znači služiti svojem narodu

Za klasičnu političku teoriju „politika“ je zalaganje za opće dobro, politika je služenje svojem narodu u ostvarivanju njegova gospodarskog, kulturnog i duhovnog razvoja. Odatle slijedi da je „politika“ moralna dužnost vladajućih da svim sredstvima osiguravaju opstojnost nacije u što većem blagostanju. Psihološki je sigurno da taj teški, samozatajni posao može uspješno obavljati samo onaj političar koji je nošen iskrenom ljubavlju prema domovini, prema svojem narodu. Što bi ga inače motiviralo da obavlja taj težak posao, pa makar samo na četiri godine? Naravno da ima i nečasnih i niskih motiva da se dođe na vlast. Nažalost, jako mnogo. To je poznato. O tome govori i politička teorija ne samo pod pojmom makijavelizma nego također iz perspektive moralne slabosti čovjeka kao bića prisiljenog na izbor između dobra i zla. Taj izbor često glasi: hoću zlo iako „vidim što je dobro kojemu bih trebao služiti“.

Politička svijest na osnovi domoljubnog zajedništva

Opisano stanje hrvatskog društva zaista je velika zaprjeka da ljudi žive smireno i puni nade za boljim. Hrvatsko je društvo uznemireno društvo jer centrifugalne političke snage nisu ni spremne ni po naravi sposobne dijeliti život s drugima po mjeri ideje domoljubnog zajedništva ili barem po mjeri pravednosti. Najstariji oblik zajedništva jest uža i šira obitelj, i konačno nacija. Paradigma dobrog i slobodnog društva može biti realnost, i to blagotvorna realnost, jedino u okvirima najšire zajednice, a to je Domovina, to je svjesna i osjećajno doživljavana pripadnost svojem narodu.

Nacija, narod, domovina se danas, više manje namjerno, prešućuju radi povijesnih ili ideoloških razloga. U znanosti se radije operira riječju „društvo“ kao tvorevinom racionalnog dogovaranja slobodnih građana. Političko-ideološki trebao bi taj potez oslabiti onu snagu koja se krije u pojmu nacije, u kojoj se tobože krije opasnost za ispravne društvene odnose. Ovime se nikako ne može skriti činjenica da je nacija ili narod temeljna vrjednota kulturnog i političkog života.

To se vidi i po tome što su nacije subjekti pravnog reda i međunarodnog prava. Stoga je logički govoriti o Hrvatima, Francuzima itd. kao nositeljima specijalne duhovnosti i kulture, i time kao nositeljima pravnog uređenja. To se ne može reći o društvu. Na neki način imamo šizofrenu situaciju u znanosti i u politici. Umjetno se konstruira „država“ kao „mali bog“ koji mora rješavati sve probleme života a da se ne pita tko je u toj situaciji „pravi mali bog“ i što je zapravo temelj države? A temelj države jest narod kao zajednica, to je prirodna veza i doživljavanje odgovornosti za zajedničku stvar koja je utjelovljena u duhu zajedništva imenom velika obitelj ili narod. Obično društvo počiva na birokraciji, na mehanizmima kontrole i pritiska, na hladnom kalkuliranju osobnih interesa. Narod je utemeljen na naravno-osjećajnoj povezanosti svojih članova iz koje se može, i redovito se iz nje rađa ljubav prema onom zajedničkom što zovemo domovina. Koja se snaga nalazi u pojmu domovina ili narod, a koje nema u pojmu „društvo“, najbolje se vidi u graničnim situacijama života: u situaciji patnje i katastrofe, u situaciji konflikta. Neće društvo ili država priskočiti u prvoj liniji u pomoć nego će to biti tvoji najbliži, a to su članovi tvoje obitelji i konačno tvoji sunarodnjaci. Ta je pomoć spontana, naravna, bez kalkuliranja. Tu je na djelu najjača snaga života: ljubav.

Ljubav kao naravna povezanost najbližih. Tu je izvor nastajanja učinkovitog osjećaja koji nazivamo solidarnost, ljubav bližnjega, domoljublje. Njih provodim u djelo jer mi to nalaže moralna savjest i svjesni osjećaj odgovornosti prema svakom čovjeku, ali u prvom redu prema svom sunarodnjaku. Takvu ljubav i takav osjećaj odgovornosti prema hrvatskoj državi morale bi imati sve političko-društvene skupine, uključujući i nacionalne manjine, jer hrvatska država svima osigurava život dostojan čovjeka.  Od svih građana države traži se minimum domoljublja. Takvo domoljublje možemo nazvati „ustavno domoljublje“.

Domoljublje u perspektivi katoličkog nauka i socijalne etike

Kao kod svakog vrijednosnog pojma tako i kod pojma „domoljublje“ ima različitih mišljenja. Ekstremno stajalište prema domoljublju izriče se riječima: domoljublje je prijetnja slobodi. Tim vrijednosnim sudom o domoljublju ne trebamo se uznemiriti znajući da se vrijednosni sudovi donose po pravilu iz subjektivnog doživljavanja i nemaju sveopću važnost. Nama objektivna stvarnost treba biti putokaz u traženju važnosti i obvezatnosti neke stvari ili nekog zbivanja. Otvorena duha spremni smo čuti priznate autoritete – filozofe, pjesnike, mistike, znanstvenike – što oni misle i govore o domoljublju.

Za nas katolike papa sveti Ivan Pavao II izvrstan je autoritet u ovom pitanju. On povezuje domoljublje s Dekalogom, konkretno s četvrtom zapovijedi Božjom, kojom nas Bog obvezuje da poštujemo oca i majku jer oni predstavljaju za nas Boga Stvoritelja. Ako u prenesenom smislu shvatimo Domovinu kao svoju majku, onda možemo mirne duše ljubav prema svojoj majci prenijeti na Domovinu znajući da nam domovina predaje duhovnu baštinu koja dolazi do nas i koja ulazi u nas preko oca i majke.

Domoljublje obuhvaća sve ono što je sadržano u pojmu domovina: njezinu povijest, njezinu tradiciju, jezik, cjelokupno kulturno stvaralaštvo, njezin teritorij. Papa Ivan Pavao II opisuje domovinu kao baštinu, kao situaciju proizišlu iz te baštine, kao teritorij. Vrijednosti i duhovni sadržaji spadaju također u domovinu čineći njezinu kulturu. Domovina je zajedničko dobro svih građana i kao takva domovina je i velika dužnost jer je ona velika i nezamjenjiva stvarnost. Domovina je okvir kulturnog i povijesnog identiteta društva koji se čuva i hrani sadržajem pojma nacije. To su duboke misli svetog pape Ivana Pavla II. u njegovoj knjizi: Sjećanje i identitet.

Nacija spada u objektivni prirodni – Božji – red života

Antropološki gledano domoljublje spada u ona područja ljudskog života koja nam se prikazuju kao nešto što se razumije samo po sebi, što se jednostavno zna o čemu se govori i što nama govori. Primjerice: hrvatska zastava, domoljubna glazba, najljepše more na svijetu, običaji, katolička religija i mnogo drugog. Isto vrijedi za riječi ljubiti domovinu, imati osjećaj za domovinu, i to pokazati kroz različite oblike: pjevanjem, ponašanjem, pobožnošću. Sve to je objektivno postojeće, a mi sve to subjektivno, osobno doživljavamo.

Matoš to ovako opisuje: „kao da se duša, ideal, fizionomija jedne mlade, većinom besvjesne rase može definirati. (....) Hrvatska je zemlja koja vas hljebom hrani, grije svojim suncem i bije svojim vjetrom. Hrvatska je naša knjiga napisana i ne napisana – ona, koja trune u gluhim grobovima Predaka. (...) idealna, najčišća je Hrvatska tu, u našem mozgu, u našem srcu, a ako je iz oka sada pala suza, ne bijaše to moja suza – već suza nečega u meni, nekog dobrog demona, nekake milostive žene –  lacryma meae carae matris Croatiae (suza moje drage majke Hrvatske). Sva zemlja pa i naša, ima mjesta kao što je ovo pod našom lijevom sisom – gdje duša narodna življe diše. Tražite, nadjite, stvorite srce hrvatsko“. Tog našeg pjesnika slijedi i katolički nauk iz socijalne etike.

Katolički socijalni nauk shvaća naciju naravnom zajednicom, kao što je to i obitelj. Nacija, dakle, spada u objektivni naravni red. Ona nije plod dogovaranja i time ne spada u red slobodne volje čovjeka .Ona je nezamjenjiva postojeća po kulturi i za kulturu. S pravom papa naziva naciju odgojiteljicom ljudi ističući naravno pravo na nacionalnu kulturu jer ona odražava stabilan element ljudskog iskustva i humanističkih perspektiva razvoja čovjeka.

Čovjek marksističke ideologije ne poznaje ove vrjednote

Građanima jugo-komunističkog sklopa iz nedavne prošlosti ove su vrjednote i ovi osjećaji povezani s domovinom i nacionalnom kulturom jedva poznati. Zaključak je logičan: hrvatskoj državi i hrvatskom narodu ne dolazi vedro nebo zajedništva, dijaloga, pomirenja, entuzijazma u zalaganju za opće dobro nego mukotrpna politička borba s ljudima one političke opcije koji ne prihvaćaju bankrot marksističko-komunističkog svjetonazora u Europi, i koji pogotovo ne prihvaćaju poraz totalitarne titoističke diktature u Hrvatskoj. Oni žele pod svaku cijenu osigurati političko-kulturalne strukture iz onog vremena. Za njih kao da ne postoje pojmovi: hrvatska nacija, hrvatska domovina, domoljubno zajedništvo.

Politička ljevica nesposobna za politiku nacionalnog jedinstva

Ako je tome tako, a njihovo političko postupanje potvrđuje da jest tako, onda je današnja politička ljevica jednostavno nesposobna za politiku nacionalnog jedinstva i pomirenja, nesposobna za demokraciju dijaloga i međusobnog prihvaćanja, nesposobna za politiku balansa između individualnih sloboda i jednakosti, između prava na pluralnost stila života i poštivanja objektivnih neporecivih vrjednota zajedničkog života i nacionalne kulture. Zaključujemo:

S antihrvatskim afektivnim kompleksom nitko nije u stanju obnašati vlast u državi na temelju pravde, jednakosti i simpatije prema svakom građaninu. Stoga će politička neomarksistička ljevica propale ideologije, ako zadrži politički utjecaj u državi, predstavljati uvijek ozbiljan problem za hrvatsku naciju i hrvatsku državu. Za domoljubne političke frakcije to treba biti izazov za stvaranje nacionalnog jedinstva i zajedništva svih Hrvata u domovini i u svijetu. Hrvatski narod kao jedna od najstarijih katoličkih nacija Europe ima sposobnosti i volje da unutar EU izgrađuje svoj put u bolju budućnost.

dr. Josip Sabol