Galbraithove «pohvale»

Bivši američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith svaki je put, kad su ga hrvatski novinari zatražili izjavu, pohvalio Hrvatsku za «zrelost» koju je dokazala time što je svoje generale – pobjednike u ratu – izručila sudištu u Haagu i dala mu na uvid i svu tajnu dokumentaciju. To kaže, ne bi učinila niti jedna država. Rekao je i da je Oluja bila legitimna akcija oslobađanja okupiranog područja i da je izvedena briljantno, ali da to ne znači da je Tuđman smio dozvoliti da se nakon nje čine zločini. Ironija? Potpuna.

On naravno zna da je osnovna svrha postojanja države – zaštita njenih građana tamo ili tada kada se ne mogu zaštititi sami. Svoju zrelost dokazuje upravo po stupnju koliko je to u stanju činiti. Amerika je upravo na taj način postala željena zemlja za pripadnike svih naroda koji u državama gdje su rođeni nisu imali tu zaštitu ili skrb i Amerikanci nacija, bez obzira odakle su došli. Gdje god u svijetu neki čovjek sa američkim državljanstvom ima problem koji nije u stanju riješiti sam, Amerika ga spašava, a to rade i Francuska i Njemačka za svoje državljane, a i druge države koje drže do svog i do dostojanstva svojih građana. Nikad u takvim prilikama nismo čuli da je to «pravosudni» problem. No tako ne postupa Hrvatska.

Arhivi s državnim tajnama u svim su državama pod ključem 50 i više godina, a kod nas takva građa nije ni arhivirana već je sve bez kontrole predano na raspolaganje ne sudu u Haagu već tužiteljstvu ali ne i obrani! To zaista ne bi učinila niti jedna država. Oluju kao legitimnu vojno redarstvenu akciju vraćanja okupiranog hrvatskog područja u svojim izjavama, osim Galbraitha spominju i glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, čak i sudac Alfons Orie, a i podosta domaćih komentatora koji su se godinama ponašali kao glasnogovornici Carle Del Ponte, svi odreda dodajući «ali se nisu smjeli dozvoliti zločini».

I nisu, ali... Izjava o legitimnosti oslobađanja okupiranog područja znači da na tom području pet godina Hrvatska nije imala nikakvu vlast i da ju je imala pravo uspostaviti. Na tom velikom, dijelom teško pristupačnom i prije okupacije slabo naseljenom području, za vrijeme okupacije Hrvati su ili protjerani ili ubijeni pa je nakon munjevitog prolaska Hrvatske vojske pitanje tko ga je kontrolirao?! Dijelom je to mogao UNPROFOR, ali hrvatska vlast to zasigurno nije mogla istoga trena pa ni mjesecima poslije. Kako je onda Tuđman mogao «dozvoliti» zločine zbog kojih ga je sudac Orie u svojoj sramotnoj presudi koja je prepisana iz optužnice, bez uzimanja ijednog argumenta obrane, mrtvog osudio i prema prvostupanjskoj presudi utamničio Gotovinu na 24, a Markača na 18 godina.

Logičnije je zaključiti da su ti zločini, ma tko da ih je učinio, dio plana B onih koji su ratovali protiv Hrvatske i koji su zaista bili udruženi u zločinački pothvat, a kojima su dobro došli da mogu optužiti Hrvatsku za ono što su sami činili. Prije koju godinu HTV je objavio razgovor sa Savom Štrpcem u kojem on govori o evakuaciji srpskog stanovništva prije Oluje (što je u suprotnosti s dijelom presude) nazvavši te ljude «genetskim materijalom». Ako su za njega i njegove šefove ljudi bili «materijal» onda oni koji više nisu «genetski» mogu biti i nekakav drugačiji materijal?

No pravda i logika na tom su sudu već puno prije utamničene. A možda su Nizozemci ljuti na Gotovinu i Hrvatsku zbog Bihaća: nisu mogli popiti još jednu zdravicu s Mladićem kao što su je pili nakon Srebrenice?

Katica Balog