O diplomatskom priznanju Hrvatske 15. siječnja 1992.
Dužnost nam je obilježiti 15. siječnja, što je ove 2011. g. devetnaesta obljetnica značajnog datuma 15. siječnja 1992. godine, jer je to Dan diplomatskog priznanja hrvatske države od vodećih država europske politike. Taj dan, kao i prethodne pripreme u složenom procesu završnog čina afirmacije Hrvatske, ugrađeni su u našu opstojnost a sadržaj događaja, utječe na postupke u vođenju hrvatske politike.
Priznavanje Hrvatske bilo je rasčlanjeno u tri faze:
1. faktičko priznanje postignuto tijekom ljeta 1991. g. Međunarodni subjektivitet Hrvatske razvijao se postupno od 25. lipnja 1991. g. Naime, već samim činom Deklaracije o nezavisnosti, Hrvatska je de facto postigla afirmaciju, a zatim vrlo brzo i političko priznanje, i to činjenicom da je EZ 28. lipnja 1991. g. poslala svoju delegaciju u Zagreb na sastanak s vrhovništvom Hrvatske i Slovenije.
2. političko priznanje postignuto s datumom 7. rujna 1991. g., nakon što je Hrvatska postigla položaj faktičkog subjekta međunarodnog prava. Značaj tog datuma se temelji na odluci arbitražne komisije pod predsjedanjem Roberta Badintera, predsjednika Ustavnog suda Francuske. Nakon tog datuma svi sukobi, a osobito oružana suprotstavljanja i ljudske žrtve, te rušenja, odnosno nanošenja imovinske štete na teritoriju Hrvatske, spadaju u režim međunarodnog sukoba, pa se shodno tome ispunjavaju potrebni uvjeti za ostvarivanje naknade za pretrpljene štete. To se tiče i na ostvarivanja naknada štete zbog napada s kopna, mora i iz zraka. Agresorski napadi i aktivnosti su upravo eskalirali tijekom jeseni 1991. godine.
Ovdje je značajno navesti da se 18. listopada 1991.g. u Haagu održavao sastanak Konferencije o Jugoslaviji, kojemu su prisustvovali predsjednik F.Tuđman, predstavnici predsjedništva SFRJ, te srpski predsjednik S.Milošević. U skladu s postavkama u Deklaraciji o Jugoslaviji bio je predstavljen nacrt Sporazuma za razriješenje krize na jugoistoku Europe, koji je predložio lord Carington. Predsjednik Tuđman je tom sporazumu predložio dvije bitne dopune:
Citat
„ - sve jedinice svih strana da se uzdrže od napredovanja sa sadašnjih položaja.
- deblokiranje morskih luka, kopnenog prometa i zračnog prostora....".
Na plenarnoj sjednici međutim, nisu bile prihvaćene navedene dopune, koje bi sigurno ubrzo spriječile daljnje eskaliranje agresorske armije na Hrvatsku i smirivanje ratnih sukoba. Međutim, Cyrus Vance je naknadno primjetio propust u Caringtonovom tekstu Sporazuma za razrješenje krize na jugoistoku Europe, radi izostavljanja predloženih Tuđmanovih dopuna. U svom nacrtu za primirje na sastanku u Sarajevu 2. siječnja 1992. g. naknadno ih je uvažio. Taj nacrt je doveo do prekida ratnih operacija na području bivše Jugoslavije.
3. diplomatsko priznanje, 15.siječnja 1992. je isključivo deklarativne prirode. To je činjenica utvrđena arbitražnom komisijom pod zasjedanjem Badintera, nakon političkog priznanja. Diplomatsko priznanje Hrvatske prirodan je slijed potvrđivanja već postignutih rezultata tijekom razrade političkog priznanja. Javno potvrđivanje odluke Europske dvanaestorice o diplomatskom priznanju Hrvatske i Slovenije bilo je objavljeno 15. siječnja 1992. Do zaključno 22. svibnja 1992. g., na dan kad je Hrvatska primljena za punopravnog člana Ujedinjenih naroda, doživjeli smo diplomatsko priznanje od 81 države, a do kraja kalendarske godine 1992. g. Hrvatsku je priznalo ukupno stotinu država.
Dr. sc. Inga Lisac



Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
