Tribina posvećena velikanu hrvatskoga glumišta Fabijanu Šovagoviću održana je u utorak u Zagrebačkom kazalištu lutaka (ZKL), a organizirana je pod pokroviteljstvom Hrvatska kulturnog vijeća, Hrvatskoga društva dramskih umjetnika i Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa. Tribinu su vodili Igor Mrduljaš i Miroslav Međimorec, o Šovagoviću su govorili redatelj Georgij Paro i kazališni kritičari Antonija Bogner-Šaban te Boris B. Hrovat, a dijelove iz knjiga čitali su dramski umjetnici Dragan Despot i Anja Šovagović Despot. U nastavku donosimo nadahnuto izlaganje Miroslava Međimorca, kao i desetominutni videoisječak iz emisije "Umjetnička večer s Fabijanom Šovagovićem" također prikazan na tribini.(mmb)

Uvodna riječ Miroslava Međimorca na tribini o Fabijanu Šovagoviću

Poštovane gospođe i gospoda dramski i filmski umjetnici, drage kolege, gosti i poštovatelji glumišne umjetnosti, večeras smo se okupili po drugi put kako bi se prisjetili još jednog velikana hrvatskog glumišta, Fabijana Šovagovića, s nadimkom od milja, Šovo. Pred godinu dana ovdje smo govorili o Svenu Lasti, danas smo okupljeni oko uspomene na besmrtnog Šovu. Nedavno mi je jedan od velikana hrvatskog kiparstva, veliki Šovin prijatelj, kad sam mu spomenuo kako ćemo održati Tribinu posvećenu Šovi, ispričao anegdotu o njemu s kojim je dugo i toplo prijateljevao. Šovo, već oslabljena zdravlja, nakon prvog moždanog udara i duboko uznemiren opasnošću koja se nadvila nad njegovu domovinu, bilo je to u ranim devedesetim, jednoga dana pozvonio je na vrata njegova ateljea. Kipar mu je otvorio vrata i u šali ga je upitao zašto je došao, zašto ga ometa u radu, njih dvojica su uvijek tako prisno i otvoreno razgovarali. Šovo mu je kratko odgovorio: Došao sam zajedno s tobom plakati. Pustio ga je u atelje, Šovo je sjeo, i kipar je sjeo, i stali su zajedno plakati. Večeras ne ćemo plakati nad Šovom ni za Šovu već ćemo se s radošću prisjetiti te u hrvatskom kazalištu jedinstvene glumačke pojave.

Kao redatelj radio sam s Fabijanom Šovagovićem izvaninstitucionalnog „Julija Cezara" i „Portret" Slawomira Mrozeka, iz te suradnje pamtim njegov vulkanski glumački temperament, jednostavnost, istinitost, ispod rustikalnog dojma kojim se prikrivao, zračio je prirodnim glumačkim darom, talentom, genijalnošću. Njegova duboka osjećajnost, nevjerojatna glumačka intuicija i istina privlačila je i očaravala mnogobrojne gledatelje njegovih kazališnih, televizijskih i filmskih uloga. Bio je istovremeno tanana duša, mudrac pun razumijevanje za sudbinu glumišta, pronicljiv i sjajan analitičar glumačke umjetnosti, začudan i razorno istinit u svojim kazališnim i filmskim ulogama koje su postale temelj hrvatske glumišne umjetnosti: Stavrogin, Estragon, Lenbach, Julije Cezar, Klaudije, Josip Zeljić, Đuka Begović, Prospero, Tartuff, Emigrant s Vanjom Drachom, Šima u „Sokol ga nije volio", Lear, Zidar u „Plebejci dižu ustanak", ulogama u filmovima „Breza", „Doživljaj", „Lisice", „Ritam zločina", „Sokol ga nije volio"....i da ne nabrajam dalje. Uz zadivljujuće uloge koje su osvajale gledališta osvajao je i mlade glumce koji su u njemu vidjeli uzor, učili od njega, slijedili ga, oponašali. Bio je neobičan, svoj, odličan pedagog. Uz sjajne raščlambe kazališne umjenosti i umjetnosti svojih kolega glumaca nije bio zatvoren u bjelokosnu kulu, nije bio glumac zanatlija okrenut svojoj umjetnosti, odvojen od života, bio je strasno vezan uz svoju zemlju i svoj narod, u trenutku velike povijesne mijene devedesetih, osvajanja slobode i neovisnosti bio je zabrinut za sudbinu svog naroda, svoje Hrvatske. Ističem i njegovu lucidnost u promišljanju kazališta, sažetost i neobičnu točnost u razmišljanju o glumcima, kazalištu, njegovoj budućnosti, ponovno valja čitati njegove „Glumčeve zapise" toliko je toga suvremenoga i mudroga u njima.

Započet ćemo video-zapisom u kojem Sven Lasta govori o Fabijanu Šovagoviću, to Svenovo prisjećanje na Šovin dolazak na Akademiju je istovremeno i poveznica koja nas spaja s prošlogodišnjom Tribinom. Serijom izlaganja, prisjećanja, uspomena na hrvatske glumice i glumce, redatelje, scenografe, kostimografe, za sljedeće kazališne značajeve odmah predlažem imena poput Nele Eržišnik, Vanje Dracha, Dine Radojevića i Inge Kostinčar, želimo se oduprijeti teroru modernosti i snažnoj destrukciji svega tradicionalnog, svega iz čega nastaje glumišna umjetnost, svega što se povezuje i nastaje na prijašnjim temeljima, umjetnički vrijednoga što tvori hrvatsku kazališnu umjetnost, jednom riječju zaboravu. Prvenstveno se opiremo zaboravu i nepoštivanju glumac/glumica. Upravo potreba da se ne zaborave temelji, povijest i iskustvo glumišta vodi nas prema i ovako skromnom oživljavanju hrvatskih glumišnih velikana i njihove umjetnosti. Ako Bog da i sljedeće godine ćemo se prisjetiti jednoga od naših značajnih kazališnih velikana.

Miroslav Međimorec

{youtube pbgcolor="#A00102" width="425" height="344"}YhvcomYSAMQ{/youtube}

{youtube popup="true" divid="Umjetnička večer - Fabijan Šovagović " autostart="true" pbgcolor="#A00102"}YhvcomYSAMQ{/youtube} {avrpopup type="window" id="Umjetnička večer - Fabijan Šovagović"}Umjetnička večer - Fabijan Šovagović [otvori poseban prozor]{/avrpopup}