Dolazak radnika Splitske željezare pred Stepinčevu katedralu u Zagrebu
Prošlog četvrtka poduzet je još jedan u nizu očajničkih pohoda krajnje obespravljenih radnika na tzv. srce Hrvatske, koje je prestalo kucati već petnaestak godina za svoje žitelje diljem Domovine - grad Zagreb. U gradu Zagrebu ne stoluje hrvatska vlada već namjesnička briselska, ne više EZ već unificirane Unije, korak do stvaranja pokorene mega–države na korist i služenje pohlepnoj političkoj sekti koja želi ovladati cijelim svijetom. Naši tzv. ministri to nisu ni u kojem slučaju, već ministranti te Unije, što je posebice vidljivo u ovim tužnim događanjima radnika Splitske željezare, kao i radnica tvornice Kamensko, a naše seljake da i ne spominjem.
Svi razgovori i tzv. dogovori «ministranata» s tim jadnim i do kraja ponižavanim ljudima, koji samo žele raditi i skrbiti za svoje obitelji, već nakon samog završetka razgovora postaju mrtvo slovo na papiru. Ta korupcija vlasti nad svojim građanima i svojim narodom spada u samo dno bijede i morala. Zar će se takvi boriti protiv zla korupcije. Iluzija i apsurd!
Zar će ministar Đuro Popijač koji je uzet iz grupacije poslodavaca, čast rijetkim poštenima koji brinu za svoje radnike, raditi na dobrobit radnika i zaposlenika, posebice žena i trudnica, prema kojima se odnose kao prema roblju?
Dolazak radnika pred Stepinčevu katedralu je vrlo znakovit i dokaz je potpunog gubitka i ono malo povjerenja prema institucijama države, za koje su pale tolike nevine žrtve, da bi vlast uživala sve blagodati slobode i suverenosti, a narod ostao i dalje zarobljen u nasljeđu komunističkog jednoumlja koji iz dana u dan metastazira i zahvaća cijelo hrvatsko tkivo.
Nakon jalovog razgovora predstavnika radnika u tzv. DORH-u, a koje je po praksi u bitiodvjetništvo aktualnih vlasti, kolona prosvjednika se uputila prema katedrali.
Došli su pronaći utjehu i pomoliti se dragom Bogu i časnim hrvatskim crkvenim velikanima poput Stepinca, Šepera i Kuharića, koji su živjeli svoje vrijeme, hrabro progovarali u tom kobnom vremenu, iskazivali elementarnu brigu i skrb za bližnje i ugrožene i suživljavajući se sa svim tegobama svojih vjernika i svojeg naroda.
Naravno, nitko nije iz Nadbiskupskog dvora dočekao te jadne ljude i iskazao im suosjećanje i dobrodošlicu, a kamoli ponudio čašu vode. U sakristiji sam zamolio sestru da će radnici biti na misi u šest sati, pa neka ih barem netko pozdravi s oltara i poželi sreću u rješavanju njihovih problema, a njihovi problemi kod istinskih vjernika i humanista nisu samo njihovi već i naši.
Naravno, to se nije dogodilo, ali molitva svih nas koji smo tamo bili kao i kod Stepinčevog groba duboko vjerujem da će uroditi plodom.
Isto tako nitko nije dočekao onu veličanstvenu kolonu hrvatskih branitelja, koji su kao što sam već pisao molili klečeći pred katedralom u slučaju hapšenja spec. policajca i hrvatskog branitelja gosp. Željka Sačića. Molitva je urodila plodom. Istinski rodoljub, domoljub i vjernik mora biti svjestan svoje snage i vjere, i da što je više zla oko nas bilo u državi ili Crkvi, vjera i pouzdanje u Boga mora biti jača i veća i samo tako možemo računati u Božju pomoć.
Molio sam također dežurnog na porti da prenese molbu radnika za kratak prijem kod nad. Bozanića. Vidjet ćemo?! Bilo bi dobro da posreduje, kako bi radnici dobili novac koji im po dogovoru već nekoliko mjeseci nije isplaćen, taj minimalac od dvije tisuće kuna. Barem to prije odlaska u Split.
Gorka je činjenica da nakon odlaska i smrti kardinala Kuharića više u Crkvi nema osobe kojoj će biti glavni cilj, briga za čovjeka i briga za svoj vjernički narod na tako važnoj zagrebačkoj stolici, Prvostolnom kaptolu. Bez obzira na sve Stepinčeva katedrala ostaje i srce i stožer naroda i države Hrvatske i mjesto molitve, pouzdanja i nade za sve koji se iskreno i ponizno obrate za pomoć.
Josip Kokić



Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
