Katynske žrtve i Hrvati

Prije svega pridružujem se izražavanju duboke tuge i saučešća povodom tragedije izazvane padom zrakoplova 10. travnja, prevozeći poljske državne uglednike na komemoraciju Katynskim žrtvama u Smolensk.

Nedavno objavljena malena „vanjskopolitička" vijest u dnevnom tisku pred Uskrs, koja se odnosila na Putinovo priznanje zločina ubijanja oko 15.000 zarobljenih poljskih časnika i inteligencije, a počinili su ih sovjetski komunisti u Katynskoj šumi 1940. g., prošla je doista gotovo nezapaženo. Na nju se opravdano osvrće u svom tekstu gospodin Tučkar.

Tu vijest treba povezati s godišnjicom Rezolucije o Europskoj savjesti i totalitarizmu, koju je 2. travnja 2009. g. donio Europski parlament u Bruxelesu. Tako se Putin, činom priznanja i isprike žrtvama na komemoraciji s poljskim premijerom u blizini Smolenska, približio udovoljenju zahtjeva te Rezolucije i doprinio normalizaciji odnosa saPoljskom.

U čl. 6. Rezolucije naime piše da je Europski parlament „Uvjeren, da je krajnji cilj otkrivanja i ocjenjivanja zločina počinjenih od strane komunističkih totalitarnih režima, pomirenje, koje se može postići prihvaćanjem odgovornosti, moleći za praštanje i njegovanje moralne obnove;".

Istovremeno treba navesti da kod Bleiburga i na brojnim grobištima u Sloveniji i duž Križnih putova, razasutih po cijeloj Hrvatskoj, leže poubijani zarobljenici pobijeđene prethodno razoružane hrvatske vojske u 2. svj. ratu, i brojnih civila svih životnih dobi, koji su se s njima povlačili ili su novim vlastima s Titom na čelu, predstavljali politički „virtualnu opasnost". Masovne žrtve, ubijene bez ikakvog sudskog postupka, daleko prelaze desetke tsuća ljudi i penju se na nekoliko stotina tisuća žrtava, a smaknuća su počela odmah na već „oslobođenim" područjima, još prije svršetka rata, dakle 1944. g. Pronalaze se grobišta i kosti nakon više od 6 desetljeća, a da glavni nositelj zapovjedne odgovornosti za taj zločin, u rangu genocida, nije niti posmrtno optužen. Naime, Hrvatska sa svojih manje od 5 milijuna stanovnika, tako veliki broj žrtava i danas osjeća ogromnim gubitkom. Negiranjem ili umanjivanjem veličine odgovornosti maršala Tita, nositelja vrhovne vlasti, neprekidno se odgađa njegova osuda ,a znakovi iskazivanja počasti i dalje se ističu počam od hrvatskog glavnog grada na dalje.

U Hrvatskoj se do sada nije našao predstavnik vlasti, koji bi priznao opseg tih zločina za vrijeme režima u Titovoj Jugoslaviji i tako odao priznanje žrtvama zločina, koje su počinili totalitaristički režimi. To je međutim jedini način da predstvanici naše vlade mogu dokazati da poštuju stavove iznesene Rezolucijom Europskog parlamenta.

Inga Lisac