Dvije dobre vijesti u jednome danu

Jutro je na jugu Njemačke danas doista bilo blago, uglavnom toplo i sunčano. Domaćih vijesti je malo pa na radiju usput slušam komentar o apsurdnosti talijanske situacije oko (ne)imuniteta predsjednika vlade Silvija Berlusconija. Iznenada se međutim javlja reporter iz Berlina koji prati koalicijske pregovore izbornih pobjednika, kršćanskih (CDU) i slobodnih (FDP) demokrata, te veli da su se politički saveznici već dogovorili oko toga da će njemački jezik promjenom ustava (Grundgesetz) biti konačno i ustavom zaštićena vrijednost. Neke radikalne doseljeničke skupine pokušale su naime u posljednje vrijeme proturiti tezu da je sasvim svejedno da li čovjek u Berlinu govori njemački, turski ili engleski, navodno da su svi ljudi i jezici pred zakonom isti, pa da stoga Turci ne bi trebali učiti njemački, a još manje oni koji govore engleski. Dabome da su svi jezici jednakovrijedni, tvrdili su drugi, ali samo njemački jezik je u njemačkoj službeni, školski i javni.

Ovu odluku izgleda da je ubrzala jedna bizarna činjenica koja je nedavno u javnosti izazvala dosta bure. Predsjednik slobodnih demokrata Westerwelle na konferenciji za tisak nakon izborne pobjede nije naime htio odgovoriti na pitanje koje je postavio dopisnik BBC-ja na engleskom. Zamolio ga je da pita njemački, konačno da smo u Njemačkoj, ne u Engleskoj. Za promjenu ustava potrebna je dvotrećinska većina u Bundestagu, no nema sumnje da će se i većina socijaldemokrata (SDP) prikloniti promjeni ustava.

O podne još jedna divna vijest: njemačka književnica Herta Müller dobila je Nobelovu nagradu za književnost, prije svega zbog njezinog uspješnog literaliziranja problematike „izbjegličkih krajobraza“, mutacije i perpetuacije ideja „totalitarne komunističke diktature“ u postkomunističkim vremenima, progona neistomišljenika drugim sredstvima do danas, tj. djelomice od istih ljudi kao i svojedobno u Rumunjskoj, odakle je autorica podrijetlom (iz Banata). Najnoviji njezin roman Atemschaukel (Ljuljačka daha), koji sam imao prilike pročitati, stoji u tradiciji njezinih dosadašnjih ostvarenja. Veliko je literarno svjedočanstvo o progonu Nijemaca iz Rumunjske u Sovjetski savez nakon rata, te posebno o progonu onih koji su time ostali bez očeva i sinova. Djelo izbjeglice Herte Müller jedinstven je književni primjer obračuna s komunističkim mentalitetom u komunističkoj i postkomunističkoj Europi. Za hrvatske čitatelje ostat će nezaboravne njezine analize Miloševićeve velikosrpske politike ispod celofana komunističke ideologije, njezino javno prokazivanje te zločinačke politike. Nije potrebno naglasiti da je istupila iz njemačkoga PEN-a, nakon što je ovaj žrtve pisaca iz vremena DDR-a nasojao minimalizirati, a bivše pisce suradnike STASI-ja glorificirati.

Obje današnje vijesti imaju itekako veze s Hrvatskom. U prvom slučaju mi doduše imamo hrvatski jezik kao ustavnu kategoriju, ali nemamo jedinstvo oko toga što je to hrvatski jezik. Stoga neki misle da je zaštićen samo hrvatski standardni jezik, drugima je to tek književni jezik, dok treći, oni su većina ali ih nitko ne pita, ipak misle da hrvatski jezik nije nastao jučer ili danas, nego barem tisućljeće ranije, pa treba biti zaštićena i sva jezična baština, koja je dovela do današnjega hrvatskoga jezika u službenoj uporabi s (danas isključivim) latiničnim pismom, dakle hrvatski jezik kao bitna sastavnica hrvatskoga identiteta u prošlosti i sadašnjosti.

Hertu će Müller neki mozgovi u Hrvatskoj, bez sumnje, nazvati „ognjištarskom“ i „revanšističkom“ književnicom, tako su je i ovdje nazvali neki kadrovi iz bivšega Socijalističkoga saveza (Volksfront-a). Nema veze, glavno je da je Nobelovo povjerenstvo izabralo nju i njezinu literarno djelo, a ne, ne daj Bože, Razmišljanja uz Moravu Petera Handkea, kako su neki zlodusi bili najavljivali.

Zvonko Pandžić

{mxc}