Temeljna državno-politička aktivnost predsjednika Tuđmana u tim povijesnim vremenima bila je usmjerena na ostvarenje smisla postojanja hrvatske države. Predsjednik Tuđman je nevjerojatnom snagom duha ulijevao osjećaj da je Hrvatska, u cijelosti, ispunjena djelovanjem za narod i u njezinom opstojanju radi hrvatskog naroda. Izgrađujući demokratske navike ulagao je svu svoju snagu u razvoj demokracije u ratnim vremenima i okolnostima tvrdeći da je demokracija jedini politički sustav koji omogućuje slobodno stvaranje javnog mišljenja i mirne promjene vlasti. Oni koji bi željeli razglabati i davati sudove o objektivnoj slici veličine Tuđmanovih ideja i ostvarenja, u najmanju ruku bi trebali biti emocionalno inteligentni, jer bitna spoznaja o tome koliko osjećaji zauzimaju važno mjesto u državnopravnom dnevnom životu Hrvatske, pokazuju nam razinu emocionalno inteligentnih javnih sugovornika. Grčki filozof Platon u svoje doba razvio je znanost o temeljim vrijednostima u društvu tvrdeći da su to: razboritost, hrabrost, umjerenost i pravednost.

U svojim javnim nastupima, devedesetih godina prošlog stoljeća, u traženju samostalnosti Hrvatske, predsjednik Tuđman je sve te Platonove vrijednosti neustrašivo iskazivao u svom političkom djelovanju. Ugledni amrički dnevnik The New York Times od 30. lipnja 1990. objavio je tekst dr. Tuđmana pod zanimljivim naslovom: „Sve što mi Hrvati tražimo, to je demokracija“! Taj tekst, mislim u cijelosti, prenio je „Vjesnik“ od 1. srpnja 1990. uz kratki prikaz njegovog značaja, iz pera Vladimira Drobnjaka, današnjeg glavnog pregovarača RH s EU. U tom tekstu predsjednik Tuđman, kao temeljne misli, među ostalima, iznosi: „Prošlog mjeseca hrvatski se narod, bolestan i umoran od komunističkog ugnjetavanja, pridružio narodima istočne Europe tražeći izlaz iz komunizma i put prema demokratskoj budućnosti. Mi smo u hrvatskom društvu postavili cilj koji se, kao i SAD, temelji na političkoj i ekonomskoj slobodi, poštivanju ljudskih prava, zaštiti osobnih sloboda, nezavisnom pravosuđu i na Vladi koja je uistinu 'od naroda iz naroda i za narod'…

Odbaciti hrvatsku demokratsku preobrazbu pod izlikom očuvanja regionalne stabilnosti samo odlaže neizbježno i snažni rizik regionalnog kaosa i nasilja u danima koji dolaze… Te prijetnje predstavljaju posljednji očajnički pokušaj središnje komunističke Vlade u Beogradu da na pitanju hrvatske demokracije zadobije neutralnost Zapada… Mi smo ti, hrvatski narod, koji su stavili na kušnju svoje živote kako bi zaživjeli demokratsku stranku i glasali prema svojoj savjesti… Ako Beograd odluči da nas napadne zato jer smo odabrali slobodu, mi ostajemo pripravni da tu našu slobodu branimo vlastitom krvlju. Za SAD teška je oholost okrenuti leđa hrvatskoj demokraciji tvrdnjom da je ugrožena regionalna stabilnost, kada smo mi Hrvati spremni založiti vlastite živote za spas naše slobode i dostojanstva… HDZ i ja izabrani smo da okončamo tu tiraniju. I unatoč 45 godina brutalne komunističke vladavine, unatoč povezanosti mnogih ljudi s tim tlačiteljima, svečano obećajem da neću dopustiti nikakve osvete u novoj demokratskoj Hrvatskoj“.

Radikalni preobražaj mentaliteta hrvatskog naroda u pravcu ostvarenja izražene volje za samostalnošću Hrvatske, ne trpi poricanje društveno relevantnih predodžaba o nastanku i obrani hrvatske državno-pravne samostalnosti, određenih proturječja tog vremena. Dapače, prisiljavaju nas na razmatranja uvjetovanosti izravnog očitovanja društvenog konteksta u kojemu se sve to događalo. Poigravanjem segementima dvaju razdoblja: ratnog i suvremenog, u nekim danima koji nisu od Hrvatske utvrđeni kao značajan državni događaj, primjerice 27. srpnja u mjestu Srb, s komunističkim dekoracijama crvene petokrake i crvenih tenisica, s nebulozama o „srpskom doprinosu u sticanju hrvatske slobode“, ili o neshvatljivom ignoriranju činjenice srpske agresije na Hrvatsku od strane srpskog predsjednika Tadića, (koji javno traži od žrtve da se ispriča agresoru) nedvojbeno nas vodi u oćivljavanje orpećnih izraza o određenim povijesnim događajima. Bez osnovnog poznavanja bitnih problema označica „osvajačkog“ i „obrambenog“ rata, nesporno se sve svodi na ahistorijsko tumačenje hrvatske povijesne i društvene zbilje. To znači da postoje snage koje bi željele preuzeti ulogu mitskog, ili, ulogu osporavanja tradicijskih vrijednosti hrvatskog naroda u borbi za slobodu i samostalnost! Zato je razumljivo ustrajanje dr. Tuđmana u tvrdnji da samostalna Hrvatska nije samo politički ustrojena vlast, nego ideal, kultura i uvjerenje koje je održalo hrvatski narod. Neki kao da to ne razumiju!

Milan Vuković
Hrvatsko slovo

{mxc}