Kraj ratnih igara?

Nije upitno da je Ukrajina žrtva Putinova apetita da izvede svoj globalni, prvenstveno vojni, a zatim i svakovrsni drugi, ruski come back. Velesila Rusija, koja je devedesetih godina dobila udarac u „bijele bubrege“ kao rezultat svog višegodišnjeg slabljenja i urušavanja te poraza u hladnome ratu, vođena novovremeno s vječno gladnim Putinom, već dugo godina opipava kakvi su joj izgledi da se vrati na vrh i da zauzme sam vrh, svjetske piramide moći. Kako udarac kopitom nije dobila s istoka, predsjednik Putin okreće se takozvanom izvoru svoga gorkog poraza – Zapadu. Takozvanom zato što Zapad nikada ne bi porazio SSSR u hladnome ratu, da Rusija iznutra već nije trulila. Trka u naoružanju bila je samo katalizator. Današnjoj Rusiji, bi bilo daleko prirodnije baviti se demokratizacijom a ne ratom, kojim će se dodatno i ubrzano bogatiti samo već prebogati oligarsi. Među njima je dakako i sam predsjednik, koji će u svibnju slaviti dvadeset i drugu godinu na vlasti. On je naučio od Amerike da je rat nesumnjivo najjača ekonomska grana te je upravo taj obrazac posljednjih desetljeća i slijedio. No Ruske „pobjede“ na Bliskom istoku i u južnoj Aziji (ne samo Afganistan) su jedno, a europska Ukrajina s cijelim setom osamostaljenih država od propalog SSSR-a, nešto su sasvim drugo. Za te je ciljeve Krim, Ukrajina, po ruskim točnim procjenama, bila i ostala - idealna meta.

Rat nije rješenje

Rat međutim za Rusiju nije opcija, pogotovo ne veliki rat, Putin zato „samo“ traži trajno stvaranje europskih kriznih žarišta, kako bi svi čelnici Europe bili ucijenjeni te trčali na noge Moskvi. U komičnom smislu, ako njemu ovdje ima mjesta, Rusija je ostavljena žena: poraz je pretrpjela ali sada svima želi pokazati kako to nije kraj. Da je Rusija željela globalni sukob, čitaj osvajanje istočnih i južnih dijelova Ukrajine, ona se ne bi zaustavila na Krimu, već bi na valu pobjede produžila na sjever i s jakim bočnim prodorima snaga iz Rusije prema odmetnutim oblastima, povezala Krim, Donjeck i Luhansk. Pa što košta da košta. Međutim Putin je vrlo dobro onda znao (a danas to zna još i bolje) kako je to vrlo riskantan potez. No, zato mu treba stalno tinjajuće žarište u Ukrajini kako bi njime osiguravao svoj povrat u svjetsku oligarhiju moći.

Rusko razbacivanje navodnom prijetnjom ulaska Ukrajine u NATO i tvrdnjama kako je to razlog za rat, jasno je mahanje praznom puškom. I to svi vide. No, Putin nije slučajno izabrao baš ovo vrijeme za svoje vojno manevriranje: njemačku vlast napustila je snažna političarka A. Merkel a na čelu Amerike nije Trump već pospani Joe. Putin je to iskoristio i stvorio sliku krećemo na Ukrajinu, u što su mu svi povjerovali. A kako i ne bi.

Ples na oštrici mača

Ono, o čemu se u najnovijem sukobu visokog mimo-ratnog sukoba ne govori, jest to da Putin za sada jako dobro ekvilibrira s jedne strane s prijetnjama Ukrajini i cijelome Zapadu a s druge strane drži zauzdanu svoju unutarnju prijetnju. Demokratske slobode u Rusiji na niskim su granama, standard građana također, njegova diktatura i sukcesivno eliminiranje unutarnjih protivnika ne može vječno trajati. Lokalni rat može mu pomoći skrenuti oči domaće javnosti s gospodarskih problema i insuficijentnih demokratskih standarda ali Putin zna da ni taj štit nije panaceja. Financijska moć njegovih građana i stupanj izdržljivosti, neusporedivo je niži nego onaj američki i u zapadnih saveznika, što Putinu također, nije tajna.

Ulaženjem u ograničeni rat naoko s Ukrajinom, u stvari s NATO-om i Amerikom, Putin se izlaže ratnoj taktici obrnuto proporcionalnog rezultata, točnije bumerang prijetnji u suodnosu vlastite povijesti i recentnih pokreta vojnih trupa. Napoleon 1812. i Hitler 1941.-1942. slomili su zube na Rusiji, prvi tako što mu je Rusija prepustila spaljenu zemlju a drugi zato što ga je pokopalo rusko blato i snaga ruske vojske koju nije očekivao. U oba rata Rusija je pustila neprijatelja duboko u svoj teritorij. Danas, kada Putin izlazi na vanjske granice Rusije, uvjeren kako mu je ogromno državno zaleđe sigurno, Rusiju bi mogao snaći obrnuto proporcionalni učinak. Ako Putin uđe u, za svoje građane, jedan potpuno nepotreban veliki rat sa Zapadom, moglo bi mu se dogoditi urušavanje iznutra.

Nakon Gorbačova, kojeg Putin krivi za raspad SSSR-a ali i za oslabljenu Rusiju, Putin je nesumnjivo podigao, ali geopolitičku Rusiju, što obični Rusi ne mogu jesti. On nije podigao na zadovoljavajuću razinu standard pogotovo ne i demokraciju u Rusiji, pogotovo ne otkako je stvorena klasa iznimno bogatih i klasa svih bijednih drugih. Lokalni a pogotovo veći rat, snažno bi pogodio rusku ekonomiju i Putin, unatoč svoj sili vojnog gvožđa, koje je razvio do visokih tehnoloških razina, još nije odlučio koliko daleko može ići. Da je odlučio, da je siguran, ne bi izvodio pokus s Krimom i ne bi stao na Krimu. Ne bi izvodio ovaj nov pokus s vojnim vježbama baš na ukrajinskoj granici.

Poboljšanjem odnosa s Kinom i pojačanom prodajom plina na Dalekom istoku, Putin naravno želi sačuvati leđa ali i pokušati pridobiti i pokušati vezati uz se, snažnog a brzorastućeg saveznika. Vezati, kao što je vezao Njemačku. U budućnosti, lako će Europu polako ostavljati na cjedilu, prepolavljajući joj dostavu plina tj. pritvarati zapadni tok a rastvarati onaj istočni.

Žmigam desno skrećem lijevo

No, nije paradoksalno da i Rusija i Amerika, u ovoj opasnoj igri živaca, tobože oko Ukrajine, imaju jedan važan prikriveni cilj, u kojemu se ratno-gospodarski vrlo podudaraju. Kao da su se dogovorili. Naravno s različitih pozicija. Rusija u Europi ne želi vidjeti NATO, ona želi EU sigurnosno i vojno oslabiti. Odatle Putinovi nemogući zahtjevi NATO-u, zahtjevi istočnoj Europi za vraćanjem na stanje nepripadanja tom savezu od prije dva desetljeća. Jer mora tražiti mnogo, da bi dobio nešto. Zašto bi mu smetao NATO ako se pomirio sa suverenošću Bugarske, Rumunjske, Baltičkih zemalja? No kako se nije, NATO mu smeta jer je on velika brana mogućoj ruskoj agresiji. Americi pak Europska unija, dugoročno kao nova velesila, ne odgovara. Prvenstveno ekonomski, ne još i vojno i sigurnosno kao Rusiji, kao Putinu. Načelno SAD-e nemaju mnogo protiv EU ali umjesto ocjene odličan, žele EU vidjeti kroz ocjenu vrlo dobar. Iako se trenutno čini kako su to marginalni ciljevi obiju strana, oni to nisu, riječ je o trajnim zadiranjima. A njih je najbolje prikrivati, zamatati u „problem Ukrajina“. Jer žmiganje na diplomatskoj, političkoj i globalnoj razini i te kako pomaže. Ako Putin vidi problem ruske manjine u Ukrajini, ako je to izgovor i opravdanje, zašto pritišće Baltičke zemlje? On je zatim, kao i Gorbačov, shvatio onodobni poraz i drobljenje SSSR-a ali je započeo nadograđenu rekonkvistu, ne u SSSR već u Veliku Rusiju. Istovremeno, Amerika danas još nije shvatila da je vrijeme njezine svjetske superiornosti i dominacije - prošlost. Njezin suvezluk s Europom ali tek kao s mlađim bratom, nije ruske vrste (nadogradnja) već je reziduum patronaže, nekadašnje slave SAD-a kao svjetskog policajca.

Nije kraj

Razvoj situacije na ukrajinskoj istočnoj granici upravo se naoko sretno mijenja: Putin povlači dio trupa. K tome, za unutarnju upotrebu, Putin već slavi političku pobjedu. Kao da je kazao: samo sam se šalio i tako navodno razobličio zapadnu histeriju, ratnohuškačku politiku, ekstazu panike. U stvari, njegovi vojni manevri drugačije nisu mogli ni biti shvaćeni nego vrlo ozbiljno. Ovim je svojim taktičkim udarom, mogao, i zaista jest, razobličiti jedino sebe. To nije bilo glumljenje prijetnje, to je bila realna prijetnja. Zato je vrlo neuvjerljivo što sada Putin ismijava Zapad s rečenicom: Počinje rat?

Ako se Putin stvarno povuče to ne će biti kraj njegovih pritisaka na Ukrajinu i NATO. To će možda značiti samo to da Putin ipak ne želi Europi biti novi Hitler. Za sada. Ono što je već ostvario jest pokazivanje uvjerljivih mišića i pripadajuće strahopoštovanje ne samo na istoku Europe. No pokazna militaristička vježba, rodila je Putinu i neželjenim plodovima: dremljivi NATO zbrojio se i ustao na stražnje noge, od Baltika do Crnog mora, baš kao i predsjednik Biden. Istočno Sredozemlje zatim, napunilo se ratnim brodovima savezničkih zastava. Tako jaku reakciju Zapada Putin nije očekivao. Za razliku od temperature emocija u Bjelorusiji, svojim je sirovim ratovanjem s Ukrajinom, Putin dodatno ojačao i ukrajinsku nacionalnu samosvijest. Nadalje, Putinov iracionalni pokušaj da NATO-u diktira povlačenje na pozicije iz 1997. u potpunosti je propao. No, ako je u nekih zapadnih saveznika još bilo sumnji u rusku moć, njima je, ovim Putinovim zapravo političkim manevrom, definitivno došao konačni kraj. Nema šale s Rusijom (ne samo na Blistoku već niti u Europi).

Splendid isolation

U svjetlu bilo kojeg oblika mogućeg rata, pozicija Amerike jednako je gospodska kao i kod Drugog svjetskog rata na početku: on se ne vodi na američkom tlu, čak niti blizu. Dođe li do velikog rata, svi će dakako biti uključeni, i svi će ispaštati, ali fronta će biti na istoku Europe. U srcu kontinenta, ne ni na Atlantiku niti na Pacifiku. I Rusija i Amerika taj će svoj, vrlo uzajamni geopolitički interes nad Europom, ostvarivati ratujući za prividno neke druge ciljeve, i jačati svoje dugotrajnije partikularne interese. Amerika tobože za suverenitet Ukrajine i borbu za demokraciju (kao za American way of life) a Rusija za „ruski svet“ (my own back yard) svoju sferu utjecaja, koja je još uvijek maglovita. Teško je naime povjerovati da bi se u slučaju uspjeha, Putin zadovoljio samo s Ukrajinom, ne i s Baltičkim zemljama ili svojim starim „mušterijama“ s Češkom i Slovačkom te s Poljskom. Zato je vjerojatno kako će dvije supersile taj svoj prikriveni interes ostvarivati ratom bez rata. Rusija ne će prestati poticati i hraniti ograničeni sukob u Ukrajini već će činiti sve da nametne i stvori trajnim ukrajinsko žarište. Saveznici će gomilati svoje trupe i tešku vojnu opremu u susjednim zemljama, tobože kao obranu. Da je to tako govori glavni tajnik NATO-a J. Stoltenberg koji u razmještanju ili povlačenju dijela trupa ne vidi iskreno popuštanje, barem ne tako dugo dok Rusija na ukrajinskoj granici ostavlja vojnu opremu.

Sve je to već davno viđen ples velesila (vidi Bliski istok), odnedavna (i) oko Ukrajine. A taj dance macabre, u sedam godina rata, odnio je već više od 13.000 života. Često se izlizano, pri tim stalnim geopolitičkim igrama, spominje jedna društvena igra: šah, a to nije adekvatno. Svjetske sile igraju monopoly: bace bombu preko zida pa osluškuju koga je ona sve pogodila, tko će se sve javiti i onda trguju problemom, biraju države ili „samo“ gradove koje će „kupiti“.

Na kraju, što sve to znači za malu Hrvatsku? Prvo, dvije stvari: širi rat bio bi poguban, da i ne spominjem turizam... Drugo: dolazak američkog nosača zrakoplova, malog grada ljudi pred splitsku luku, kao i ostalih razarača i nosača u istočni Mediteran, u naše će more i ono nam blisko, dovući cijele kolonije morskih pasa... nadam se sitih.

Javor Novak