Četvrti predivan dan, jutro

Predivan dan.

Veterana Ruskoga zrakoplovstva probudi njegov bioritam. U toplom je krevetu, još malo pa će se uključiti vijesti.

Ne će. Nije kod kuće nego u ratnom zarobljeništvu. Sinoć su ga ubacili u tu ćeliju i nisu mu ni večeru dali. Morat će ih tužiti zbog povrjede Ženevske konvencije.

Odradi svoje uobičajeno meškoljenje i ode u kupaonicu. Obavi jutarnju toaletu ljutit što mu nisu ni četkicu za zube osigurali.

Njegov mu racionalni mozak reče: „Hej, stani malo. Zar ti stvarno misliš da je svim ratnim zarobljenicima ovako?“

„U pravu si. Ako mi donesu doručak, oprostit ću im.“

Tako dobar tretman njemu je omogućio njegov mudri otac. Rekao mu je: „Kad ti u ratu u ruke stave jurišnu pušku, onda si jurišnik. Trčiš po livadama i vičeš 'hura' dok te netko ne pogodi, a gađaju te svi. I drugi jurišnici i tenkovi i topovi i zrakoplovi. Kad te stave u tenk, onda si tenkist i opet te gađaju svi. Kad si avijatičar, onda te gađaju samo avijatičari i samo nebo ti je granica. Zato, sine, budi zrakoplovac.“

U tatino doba nije bilo dronova, pa je u svojem vremenu bio u pravu, a sin mu je danas zahvaljivao.

Kroz donja vratašca na vratima unesoše mu doručak. Malo sira, salame, kuhano jaje i dva peciva. Uz šalicu ukusna čaja. Skromno, ali jestivo.

Taman je završio s doručkom kad uđoše ona dvojica vojnih policajaca, nabiše mu opet krpenu vreću na glavu i odvedoše u kombi. Vozaše ga od nemila do nedraga, opet po nekakvim hodnicima gore-dolje i kad mu skinuše vreću vidje da je u sobi za ispitivanje.

„Sjedni tu“, i odoše.

A soba, kao iz američkih filmova. S jedne strane jednostrano ugledalo. Sad su tamo iza njega vjerojatno neki psiholozi koji će promatrati njegovo ponašanje. Mahne im rukom i sjedne. Istražitelji će ga sad ostaviti da se jedno dva sata kuha, kao što su kuhali i njegova Djedušku. Vremena se mijenjaju, policijske metode ostaju iste. Zrakoplovni as sjedne na stolac i lagano zadrijema.

Točno nakon dva sata u sobu uđe Profesor Informatike.

„Zdravstvujte. Oprostite što kasnim. Imali smo nekih nedoumica oko vašeg identiteta.“

Veteran ruskoga Zrakoplovstva izrecitira mu svoje ime i prezime, čin, datum rođenja i identifikacijski broj koji mu je dodijeljen u Zrakoplovstvu.

„Te podatke imam, evo ih tu. U fasciklu imam sve o toj osobi, ali jeste li vi stvarno taj? Ako se lažno predstavljate, morat ćemo vas dati na Prijeki sud i strijeljati.“

Veteran ruskoga Zrakoplovstva ponovno mu izrecitira svoje ime i prezime, čin, datum rođenja i identifikacijski broj koji mu je dodijeljen u Zrakoplovstvu.

„Hajde, čovječe, pametan si čovjek. To dokazuje to što si sad ovdje sa mnom u ovoj prostoriji, a ne mrtav u onom kukuruzištu. A i to što si tamo preživio noć, dokaz je tvoje inteligencije. Tamo samo ljudi iznimno visoke inteligencije mogu preživjeti par sati. Nemoj se sad praviti blesav.“

Veteran ruskoga Zrakoplovstva sjeti se one svoje dvojice luđaka koje je ostavio u kukuruzištu i pomisli: „Vidi, vidi, tko bi rekao!“

Ponovno izrecitira svoje ime i prezime, čin, datum rođenja i identifikacijski broj koji mu je dodijeljen u Zrakoplovstvu.

„Tvrdoglav si. Hajmo ovako. Tu u susjednoj prostoriji imam simulator leta. Ako si ti zaista veteran Ruskoga zrakoplovstva za kojega se izdaješ, bez problema ćeš proći test.“

Simulator leta? Ruski veteran volio je simulator leta. Kad je bio mladi pilot, sate i sate svojega slobodnoga vremena u njemu je provodio. Tako je i postao ovo što je danas. Hajde da vidimo kakvu to krntiju od simulatora ovi imaju i da se usput malo poigramo.

Reče: „Može.“

Iziđoše iz prostorije za ispitivanje i pravac simulator.

U međuvremenu.

Dva moćna ruska lovca bombardera paraju rusko nebo.

Zvuk motora ostaje iza njih, a u kabini svira Kazačok.

Vitkom letjelicom upravlja iskusni veteran Ruskoga zrakoplovstva.

Gleda nebo ispred sebe i ima otvorene četvere oči.

Pokraj sebe pogleda učenika koji ima isto takvu letjelicu.

Obojica naoružana do zuba.

Pip

Počelo je!

Pip pip

Otkad su izgubili dva zrakoplova i jednu zrakoplovnu bazu, u Ruskom zrakoplovstvu vlada opsadno stanje. Svi su generali izvan sebe. Piloti moraju hitno ostvariti neke uspjehe, jer ako to ne učine, svi će završiti u pješaštvu.

Pip pip bip

„Evo i bip! Sad je dron moj.“

Ugleda na radaru lijeni ukrajinski dron. „Ne ću ponoviti pogrešku koju je napravio moj kolega.“

Pip pip pip bip bip

U slušalicama začuje učenikov glas: „ Zapovjedniče, molim dopuštenje da uništim ukrajinski dron.“

„Njet. To je moj posao. Ti ostani sa strane i drži na oku onaj F-16.“

Zrakoplovni veteran Ruskoga zrakoplovstva ugleda simulator leta i obuze ga nostalgija. U tom je modelu proveo mladost i zna sve o njemu. Sjedne u njega, namjesti opremu i napravi ono najvažnije. Simulator preplave nježne note Labuđega jezera. Hukne u šake, protrlja ruke i primi se za komande.

AuAuAuAuAuAuAuAuAu

Nije ni počeo, a već je napadnut. Rutinski izbjegne napad i odmah vrati protuudar.

Pilot uz zvuke Kazačoka projuri kraj drona koji je do prije par desetinki sekunde bio na stand by, a zatim se naglo pretvorio o moćnu letjelicu. Čista kopija njegova zrakoplova, samo bez pilota.

Izbjegne kontraudar i krene ponovno u napad.

Bespilotni ga bez problema odbije i uzvrati udar.

Uz zvuke Čajkovskoga pilot pomisli: „Na ovom simulatoru netko je napravio izvrsnu programsku dogradnju, ali ni to me ne će spriječiti da prođem test.“

Dvije moćne letjelice po nebu počnu suludi ples.

Motori su tutnjali punom snagom, letjelice se uzdizale i padale, radile lupinge i kružile jedna oko druge.

Kao kad se nađu dva šahovska velemajstora koji jako dobro poznaju teoriju i jedan drugomu predviđaju poteze mnogo koraka unaprijed. Čista pat situacija.

Na frontu nastane nepotpisano primirje. Obje su strane prekinule sve aktivnosti pogleda uperenih u nebesku borbu Titana.

Kazačok se nije mogao načuditi umjetnoj inteligenciji koja je vodila ukrajinski dron, a Čajkovski onomu tko je preprogramirao simulator.

Racionalni mozak urlao je na veterana u simulatoru: „Mora biti rupa u programu! Mora! Uvijek si pobjeđivao program, možeš i sad!“

Krajičkom oka, u stotinki sekunde, ugleda drugi zrakoplov i shvati da je to rupa. I krene po pobjedu. Leteći sve bliže mladomu pilotu, otkrije mu se i namami ga da se uključi u bitku. Stari lisac podvuče mladca ispred Kazačoka i ovaj se nađe u zapuhu motora svojega učenika.

Njegov motor na par sekundi izgubi snagu.

Sasvim dovoljno. Ostalo je bila igra.

Dvojica pilota ruskoga zrakoplovstva lagano su se ljuljuškala spuštajući se padobranima s nebeskih visina.

Do Kazačoka i učenika doleti Elvis, pozdravi ih mahanjem krila i pobježe u ukrajinsko nebo.

Ispred simulatora veterana Ruskoga zrakoplovstva dočekaju ona dva vojna policajca i Profesor Informatike.

Profesor reče: „Bili ste dobri. Ali to samo znači da ste dobar pilot, a onaj čijim se identitetom služite je i dobar zapovjednik. Sada će Vas ovi momci vratiti u Vašu ćeliju na ručak. Poslije ručka malo odspavajte, pa se onda vidimo o novoj simulaciji.“

Policajci odvedoše ruskoga zrakoplovca s platnenom vrećom na glavi, a profesor uđe u prostoriju iza jednosmjernoga ogledala.

„I? Što kažeš?“

„Kažem da je Elvis imao više sreće nego pameti. Umjetna inteligencija sve je pažljivo snimila, analizirala i upravo radi ažuriranje simulatora, a do ručka će nove informacije ugraditi i u sve naše bespilotne letjelice.

Slava Ukrajini.“

Jura Luzer