Tonči Petrasov Marović

(1934. – 1991.)

SONATA ZA STARO GROBLJE NA SUSTIPANU

I.

Neka nas mjesta sasvim odžive
jer imaju vječnost obavijesti
i blistavu trajnost poruke za nas
a u nas su došla kao predsan buđenja
koji prepoznajemo kad nas objavi
otvarajući prozor u zoru što se ponekad samo
ne dâ prespavati opustošenim vjeđama
I obogatimo ih: mogli bismo i umrijeti:
predrođeni smo. Bojimo se ipak da ne bi sve nestalo
u hipu jutra i lišća smokvinog na vodoskoku grane
i u plaveti. Al dodirnuti nadsnom nađemo se opet
(Sve igračke neba mogu biti razbite)

Mi smo sveosama
i to nas uljuljkuje: drugi nas prepoznaju kao bivše
no to nam ne smeta da ostanemo na drugom kraju
bez odziva; možemo i ruku pružiti za davanje
ne budimo se jer smo vječni
A oni misle: trajemo i sad ćemo prestati,
zamišljeni smo, odsutni – ne znajući kad smo
kod sebe zaista. Oni to i ne mogu znati

Mi smo nepotčinjeni i nepoistovjećeni

zato nas primaju onakve kakve nas pamte
bojeći se promijeniti svoju sliku o nama
pa nas obrću kao ogledalo koje se može staviti
po želji i nakrivo a da ipak budemo u njemu
To su oni: moraju nas imati
svejedno kakve (prave ili sebi slične)

A mi smo otrgnuti i u ponoru

u koji oni ne mogu s istom sigurnošću
kojom hodaju po pličinama
i to nam spašava smrt što se ne da podijeliti

(O staro groblje na Sustipanu!)

U onom trenutku na litici (u podne
kad je sunce kao pogled strašna anđela)
na rubu hridi nadnesenoj nad morem a pod agavom
što podnosi urezana imena ljubavnika na svom lišću
koje je upornost – bijaše nešto od sveobuhvatnosti časa
nešto od bezvremlja nešto od vječnosti
čiju suglasnost ne trebamo tražiti
spoznajom kad smo san i poniranje
Bijaše nešto od nestanka koji se ne da uokviriti
jer smo nemoćni u sprečavanju
Mi smo uvijek posljedak: dolazimo iza sebe
a on je naš pravi odlazak
Mi smo kao onaj koji ima putovati
pa strpan u kofere žuri na vlak – i zakasni
Kako se možemo snaći poslije toga?
A da ne izgledamo kao zauvijek zakašnjeli
kao ostavljeni tamo odakle su nas otpremili
i oprostili se s nama

ILI:
zamislite glavu čovjeka u mraku noću među valovima
i njenu neljudsku misao:
'čemu da vičem, nitko me ne može spasiti:
ostajem od sebe nespašen’
i vas među križevima nagnutim spram mora
koje je duboko podrovalo busen
s kojeg ne možete skočiti a da se ne usmrtite
na nekom grebenu što prijeti vašoj sigurnoj nemoći
I vas tu koji ostanete skovani i bez zova
jer su mu ruke izgledale kao tuđe
i netom došle da ga spase
No on odjednom nesta u crnom viru mûkom boga
i zateče vas   d a  s t e   h t j e l i   v i k n u t i

I vaš dolazak noć poslije toga
jer ste se bili vratili među svjetla grada
koja su vam svo vrijeme bila daleko iza leđa

Smilujte se meni moje mlade smrti
ne vičite glasno iz nezabitnih grobišta
kad sam ploča koja može da se prosjedne
i grobovi koje nikad ne znam zatvoriti potpuno
Smilujte se meni

II.

Možda mi nismo ono
možda mi nikad nismo
a vječno nam se pričinja kao da ima
na pretek toga što bismo mogli biti
pa uzimamo najmanje za našu usrdnost moći
koja se iskupi ali hraneći se obmanom
da nije jedina – i nas nestane
Svoje povratke obično čekamo izbrijani
i s pogledom na dvoja vrata
koja nas nikako ne iznenađuju
A zatim zaboravimo da se itko imao vratiti

I to je svršetak nas jer se usiljavamo:
›tȁ mi smo tu DAKLE‹
No po tome što su svi uz nas
mogli bismo posumnjati. Međutim: naviknemo

Možda isto toliko smrti ima u nama
koliko i rođenjâ, koju su svaki put niža
I kad dođe posljednje ono nas razbaštini tijela
koje jedino obvezuje na druge
jer nas njima najsigurnije priopćuje
Zato kad smo neprisutni onda i nestanemo za njih

A nismo li cijelo vrijeme mogli biti
u tihim koracima koje oni ne vide?
A šta ako je bivanje samo ono
što je nepodijeljeno s drugima?

Da bismo bili u trajnom k sebi
u češće potpunim sebesukladnostima
potrebno je imati svoje ulaze u sebe i izlaze
koje nitko nije u stanju razoriti
Potrebno je imati mjesta – ponekad i vanjska
koja su samo slika onih skrivenih i unutarnjih
a na kojima možemo biti

Potrebno mi je imati, ej nebo moje bîti!
tiho groblje uz more s kolibom nekih čudnih ljudi
s dva toliko živa prozora sa svjetlom među križevima
potrebno mi je imati aleju crnih zvonika čempresâ
u noći i svoje korake po pijesku i lavež psa
daleko od grada koji je malen i nemoćan da dobaci
kamen svjetla u moju noć osmijehom natkritu
potrebno mi je imati veliku prisutnost mora
moramoramoramoramoramoramoramoramoramoramora
koje je toliko tu da će ostati neispisana šutnja vječnosti
što mi muči nemoć i nuka je na pokušaj
potrebno mi je biti kod sebe a tu sam tako mnogo

O  s t a r o   g r o b l j e   n a   S u s t i p a n u !

Za svoju predsmrt, prisan mladosti
što je odavna na izmaku jer je jedina postojanje
nemam drugog mauzoleja koji ne bi morao biti tuđi
Uzimam te jer ne čekam da me pokopaju
moja smrt je k meni i samo od mene
a to oni ne mogu i stoga ih optužujem tijelom
koje i tako moraju vratiti
Ja sam moja bitnost
a to što ne mogu ponijeti u njoj samoj
i sve njeno – nije moja krivnja ni zasluga
Nestanem li potpuno li nestanem
ne treba da me itko prisjećanjem dozivlje:
to može biti samo krađa
koju nisam u stanju pravodobno prezreti

Nitko ne bi smio iskapati mrtve
Jer možda jesu samo zato da ih nemamo

Ali tko mari za to kad je otimanje
izjednačeno s oslobađanjem
Svatko ulazi u svačiji vrt smrti
Crkvu na vrhu brijega odavna porušiše
(kako bi je lakše mimoišli)
Oltari otetih drumova pred koljenima noći bježe

III.

Nitko ne bi smio iskapati mrtve
Nitko i ni za što

S korijenjem muka u dubokom dnu
može li prolistat govor na stablu tišine
kad ga nemam reći jer sam mrtvac
koji je izgubio smrt pa joj traži ukopišta
za utjehu samo za smijan plač
što se rasuo preko obrazâ ko pijesak
jer sam tučen obručima smijeha slijepljen sapunicom veselja
a čitavo vrijeme sam gledao kako suze teku
ispod steznika života i svi su hodali koje sam sretao
a nitko nije držao bol duboko na dlanu:
svi su ga bacali u košare za otpatke
i hodali dalje

A kad su stali
bili su – Nigdje

I onda naume iskapati zaboravljene mrtve
da bi nešto započeli

Ja sam vikao: Nitko ne bi smio...
NITKO NE BI SMIO iskapati mrtvace

Ali tada izgubih glas
(po njihovoj zapovijedi valjda)
i sada šutim jauk

No on je sam (neotet) i mogu da ga nastavim

Zato kažem:
ne dirajte moja mirna groblja
jer kamo ću s tolikim smetovima kosturâ
kojima me opterećujete:
ako sam oslobođen vas onda sam to sobom učinio
i nije istina da sam to mogao dovesti do potpunosti
jer kad sam dobio krv kojom ste se nastavili
obojivši je sobom – nije mi bilo moguće,
kad je toliko tekla u vama, zamijeniti je svojom

I tako ostah sputan vašom sličnošću a sâm

Može li se više plakati s licem na licu zemlje?
Može li se više glasno plakati
a da se ne zamrzimo i prije nego su nas čuli?
Koliko samoubojica koliko grobova je poleglo u našem smijehu
(Nitko nema pravo na tuđe smrti)
Zašto ih moramo skrivati za posuđenim licima
kad nas izvan nas nigdje nema?

Uoko nas noć
mrak podno čempresâ
mladi žišci u fenjerima drhte
pod dahom tišine: bijela staza u poniranje
ulazimo u svoje mukove po mrtva krila anđela
čiju kamenu smrt dlanovima zavolimo
a kad se obazremo – nema nas. No iznenada:
p l e s   d j e č a k a   u   d v o r i š t u   m r t v i h
I učini nam se – toliko svjetla toliko svjetla
Križevi su pobjegli u daleke nebosklone
a mrakovi su uokrug – primorani
Mutnoća je polegla u njih jer su okvir

Slike je nestalo
i mi smo negdje daleko pali
Trčimo pred zaboravom da nam sve ne otme

Hoću li se ikad naći sav na putovima
i zadržati se a da se nigdje ne sklanjam?
Treba samo odahnuti kadikad
između svojih zapečaćenih plačeva
i biti muk – neotisnut i čist.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)