August Šenoa

(1838. – 1881.)

ZAGREBU

Povrh starog Griča brda
Kao junak lijep i mlad,
Smjele glave, čela tvrda,
Slavni stoji Zagreb-grad;
Živ, ponosit,
Jak, prkosit,
Kad slobode plane boj.
Tko tu klikȏ ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Mnoge bure povrh njega
Prosu svijeta udes ljut,
Al' pod krilom našeg stijega
On stajaše tvrd i krut.
Ljutit stresa
Juriš bijesa
I razmrvi vraga roj.
Tko tu klikȏ ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Nad njim bljesnu zlatna zvijezda,
Da ugleda druga drug,
Kao soko iz svog gnijezda,
U daleki prhnu jug
Glas Hrvatstva,
Doziv bratstva:
Preni mi se, rode oj!
Tko tu klikȏ ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Ti uskrisi naše pleme,
Ti rastjera duha noć,
Ti nam siješ znanja sjeme,
Ti nam dižeš roda moć.
Svjetlobornih,
Umotvornih
Glava rađaš silan broj.
Tko tu klikȏ ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Kad zarudi mlada zora,
A iz zore dvor i hram,
Zlatno polje, zelen-gora,
Sjajna Sava, loze plam:
Od miline
Duša gine,
Po krasoti bludeć toj.
Tko tu klikȏ ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Zagreb-grade, naša glavo,
Zagreb-grade, štite naš,
Zagreb-grade, naša slavo,
Kao sunce ti nam sjaš.
Budi velik,
Jak kȏ čelik,
Tisuć ljeta slavan stoj!
Tko tu klikȏ ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!

Luka Botić

(1830. – 1863.)

SPLJET

Spljetu grade, bijeli labude,
Spljetu grade, zenico primorska
Spljetu grade, cvijete gradova!
Bijeliš se, labude bijeli,
Ogledaš se, zenico svijetla,
I cvateš mi, karamfil primorski,
Sad mi cvateš, tvoje je vrijeme!
Sad mi Turci od tebe miruju,
Ne biju te kao što su bili,
Ne plaše te, ko što su plašili;
Laka nojca lako te uspava,
Laki sanak ti boraviš lako,
Tebe crna ne mori morija,
Nit te more glade, ljudska muka,
Nit te mori mletačka premudrost,
Ne njeguje više, da te mori,
Jesi sretan, sav si mi presretan,
Divni grade, mila kolijevko,
Divni grade, prva mladost moja!
Pomisliti na tebe ne mogu,
Od milosti a da ne uzdahnem,
Od ponosa da se ne ponosim,
Kan' dijete novom odoricom.
Jedne sreće da mi još imadeš,
Mogao bi carev grade biti,
Carici bi poklon mogo biti,
Kad mi care caricu zagrli,
Od milosti kad joj poklon čini;
Ali jedne što mi nemaš sreće,
Jedne nemaš, al golemi kvare!

(PETAR BAČIĆ, VII., 1-30)

Anonimno

(BENEDICTIO SUPER POPULUM
Anno Domini MCCCCXVI.)

BLAGOSLOVI, BOŽE, ZADAR

…
Blagoslȍvi, Bože, ovi grad
     da nî u njem kuga ni glad,
     da u njemu vina i žita,
     ulja mnogo po sva lita.

Blagoslȍvi, Bože, Zadar,
     blagoslov mu tvoj daj nȁ dār,
     mir prisvẽtī, ljūbȁv tvoju,
     usliš', Bože, molbu moju.

Blagoslȍvi i obĩdi
     svi okolo Zadra zidi,
     u njem crikve, u njem hiže,
     kê sazîda i podvȉže.

Blagoslȍvi svake vrste
     popi fratri i koludrȉce,
     manjurȉce, službenice i udovȉce,
     i duše kê se u njem krste.

Blagoslȍvi vlasteli i vladȉke
     i čuvaj od zla po sve vike
     i pučane, i konjĩke i vojnĩke,
     svi poštovani po sve vike.

Blagoslȍvi svi težãci,
     postolãri i krajãči,
     svake vrste atizãni
     zla obrãni, čuvaj i hrani.

Blagoslȍvi pilicãri i zlatãri
     kovãči, oštãri i mornãri,
     mrižje, ribãri i bekãre
     i s kalafatom sve zidãre.

Blagoslȍvi tvoja kripost vela
     kotar Zadranin i sva sela,
     blago i vinograde na tvoju volju
     i svaka stabla po sve polju.

Blagoslȍvi na sve strane,
     Bože, tvoje sve Zadrȁne
     i kî stoje s njimi gosti,
     Bože, grihe ti svim prosti.

Svaki Bogu slavu podaj
     tere u grihe ne upȁdāj,
     da živẽmo častju mnogom
     u nebeskom raju s Bogom.

Prisvẽtoga križa zlamen
s vami budi vavik. Amen.

Šime Vučetić

(1909. – 1987.)

PRVA NOĆ U DUBROVNIKU

Hoda plamen tamnim ulicama grada,
ide stepenicama starih tvrđava,
kreće drhtav rubom bedema.

I skače s bedema na krovove,
od krova na krov kao vrag,
za tren se na sljemenu smiri i uspravi
i biva prijeteći nož.

No brzo se povlači
kroz prozore galerija
i šeta zamišljeno tamnim dvoranama,
polako i kao da traži
gdje bi se odmorio.

Šeta tamnim dvoranama,
i stalno nešto misli.
Valjda hoće da se smiri,
kao crven ratni lik,
na platnu čudnog slikara noći…

…Što je ovo vatreno
pa se mojom glavom šeta
te me vodi i zanosi,
a spava narod moj svoj stari,
svoj novi san?

Kruno Quien

(1917. – 1990.)

RADOVANOVA VRATA

Kad budeš krv, kad budeš jak,
bezizlaz krvi, zvjeromrak,

rik jelena u rujnu, zov,
za izvorom svog boga lov,

zvijer radosna, ej rep, ej rog,
životinja i polubog,

kad budeš vrijeme, znak i broj,
iz kobi ljudske neproboj,

kad budeš vrijeme, broj i znak,
u kosi vjetar, ožujak,

kad budeš znoj sa lica svog,
za vodenjakom jednorog,

kad budeš zemlja, oganj, zrak,
kad budeš bik, kad budeš rak,

kad budeš jesen, pjev i plod,
u tami duba novi god,

kad budeš riba, mir i kret,
u moru planet samokret,

u drevnoj lozi spori sok,
u mraku sebe krvotok,

kad budeš vrijeme žege, mraza,
znak izlaza i preobraza,

kad budeš vrijeme koje god,
na nebu točak samohod,

kad broj eona bude šest,
kad budeš bio blagovijest,

kad budeš bog što boga ubi,
kad budeš vrijeme kad se ljubi,

kad budeš svoje biti čest,
kad budeš bio to što jest,

vremena svih kad budeš sliv,
kad budeš mlad, kad budeš živ,

kad budeš jesan, jasan znak,
i svjetlost klesana u mrak,

kad budeš bio svod i svijet,
trenutak ptice, nedolet,

kad budeš bio gol i svet,
novorođen i razapet,

kad budeš bio bol i put,
kad budeš tren neutrnut,

kad budeš star, kad budeš leš,
kad budeš bio biti ćeš.

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)