Trebamo li se zapitati zašto se iz saborskih klupa sve glasnije zagovara policijska represija u Hrvatskoj i ima li objektivnih razloga za to?

Ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik hrvatske Vlade Davor Božinović izjavio je tijekom saborske rasprave 1. listopada 2025. kako policija nije ta koja može masovno podnositi kaznene prijave. „Ta vremena su prošla, ta vrsta represije, ta vrsta poruka da su, ne znam, stotine tisuća ljudi ekstremisti, mislim da su ta vremena iza nas“, rekao je Božinović na upit saborske zastupnice iz stranke Možemo! Ivane Kekin, koja je citirala ministra da su u srpnju podignute četiri kaznene prijave i tri optužna prijedloga, a bilo je, kako je napomenula, puno više onih koji su pjevali ustaške pjesme.

Navedeno pitanje, poglavito navedeni odgovor, u sklopu izvješća o radu policije, nisu dobili znatnijega prostora u tiskanim medijima. Istina u kontekstu izvještaja iz Hrvatskoga sabora toga dana zabilježio ga je HTV u središnjem Dnevniku. Novinska agencija Hina taj dio nije donijela, nego je izvijestila o Božinovićevu odgovoru na zastupničko pitanje Dalije Orešković o molitvenim skupovima po trgovima: imaju li dopuštenje MUP-a?

Nekad nije trebalo skupljati te „zanimljivosti“ po različitim medijima jer je Vjesnik izvještavao iscrpno o sjednicama Hrvatskoga sabora. Bez obzira na slabosti uređivačke politike toga lista u jednom razdoblju, ostaje pitanje: je li ga trebalo ugasiti? O tome bi najbolje mogli dati odgovor u aktualnoj Vladi i ministarstvima, iako to gašenje nije njihova ostavština. Otvoreno se govori kako se pozitivne informacije, jednostavno činjenice, postignuća aktualne Vlade teško probijaju do javnosti. Ali zato imamo nerijetko u medijima kićenja tuđim perjem nekih čelnika lokalnih zajednica.

No vratimo se izjavi ministra Božinovića, odnosno zbog čega želimo na nju upozoriti? Prije svega zbog tendencije, točnije stanja duha na jednom dijelu ljevice, koja želi u hrvatskom društvu održavati represivne metode, odnosno na stanovit ih način potiče, želi ih obnoviti.

O čemu je riječ?

Iz odgovora, zapravo pitanja lako je razabrati. Riječ je o javnom zagovoru progona i masovnijih uhićenja, kaznenih prijava i optužnih prijedloga, ukratko represije, koja se traži prema dijelovima društva, točnije društvenim skupinama koje se iz lijevoga ideološkoga motrišta smatraju opasnim za hrvatsko društvo, jer veličaju fašizam. Na političku pozornicu lansiran je taj narativ iz dijela intelektualnih, zapravo književničkih i povjesničarskih krugova, koji Hrvatsku već duže vrijeme optužuju za povijesni revizionizam i fašizaciju s jasnim ciljem promjene političke paradigme i poništenja svega što je ostvareno u borbi za hrvatsko oslobođenje i slobodu, od 70-ih godina prošloga stoljeća, a posebno u plebiscitarnom izjašnjavanju za hrvatsku neovisnost i konačno u obrani od srpske agresije – Domovinskom ratu.

Kad je jedna generacija lijevih propagandista izgubila Moskvu kao orijentir, okrenula se Beogradu kao svjetioniku slobode, a kad su ti propagandisti iz nove generacije izgubili i to uporište, uglavnom su ostali dezorijentirani. Nisu prepoznali novu stvarnost, nisu shvatili da je Hrvatska postala međunarodni subjekt i kao takva mora biti okrenuta sebi, svojim vrijednostima i svojem identitetu, čitajući znakove vremena, ali i ne nasjedajući na podvale, a jedna od većih podvala jest navodni revizionizam koji provodi aktualna vlast. Navedenim krugovima ostao je jedan „štap“ oko kojega su se držali i u bivšoj državi – kako bi održali Jugoslaviju, razvijali su narativ opasnosti od „ustašizacije“ neovisne hrvatske države. Represijom i političkom promidžbom stvorena je bila predodžba kako je svaka hrvatska država nužno fašistička. Taj narativ počeo se rušiti još s hrvatskim proljećem i definitivno ga je srušio HDZ s Tuđmanom na čelu.

Publicist i književnik Miljenko Jergović u najnovijem dopisivanju s književnikom Svetislavom Basarom („Velike priče“, u rubrici „Nikad bolje“, 10. listopada 2025.) razvija svoju priču o „ustašama“, pa piše kako su Hrvati u noći vlastitoga silaska s uma, koja se zbila u proljeće 1990., na sebe i svoju svijest, identitet, kolektivnu pripadnost, projicirali i ustaše, i NDH, a hrvatsko novo manijaštvo bilo je zasnovano na izokrenutom obračunu s vlastitom poviješću iz Drugoga svjetskoga rata.

Fatamorgana koja je kao pojava svojstvena pustinjskim predjelima, izgleda mogućom i u drugim dijelovima zemaljske kugle. Nakon što su Hrvati došli do slobode koju nužno prati istina, progovorili su o zločinima koje su činili pobjednici, nakon Drugoga svjetskoga rata. To je za neke bila sablazan, pa su i u tome vidjeli povratak gubitnika. Hrvatska povijest mnogo je složenija od one koju ima u svojim priviđenjima spomenuti književnik.

Kad se predbacuje nostalgija za prošlošću, vrijedilo bi provesti istraživanje među mladim ljudima i pitati ih tko bi se vratio u prošlost, tko bi želio živjeti u totalitarnom društvu.

Čuvari socijalističke revolucije imali su potrebu svakih nekoliko godina „pročišćavati krv“ kako ne bi prevladao „klasni neprijatelj“ ili ono što je bilo aktualno sedamdesetih – tobože hrvatski nacionalizam, kontrarevolucija. U pravilu, sve je završavalo sudskim procesima i zatvorima. Sada čujemo slične poruke – malo ste uhitili onih koji su pjevali ustaške pjesme, treba više! Takva poruka šalje se iz saborskih klupa iz usta zastupnika, a ministar policije odgovara – prošla su ta vremena, masovnih uhićenja! Uostalom, sve je to vrlo lijepo ministar Božinović objasnio još sredinom kolovoza u intervjuu jednim dnevnim novinama riječima – „sve je to reciklaža starih političkih igara“.

Zar nije paradoksalno? Zastupnica, znatno mlađa osoba od ministra, uvjetno rečeno, vitla pendrekom, a ministar kojemu je taj alat na dohvat ruke, odbija ga uzeti u ruke, bježi od njega, naziva ga reliktom prošlosti. Drukčije, ministar policije zastupnikom je demokracije, hrvatskih sloboda, dobro znajući što su glavne prijetnje i izazovi u današnjem geopolitičkom trenutku. Nasuprot njemu imamo osobu koja bi trebala širiti horizonte slobode, a ona traži progon i masovnije kažnjavanje onih koji pjevaju ustaške pjesme. Incidentne situacije želi se prikazati općom pojavom, gotovo svakodnevnom. Dobro je što ministar gleda na sve to otvorenih očiju, ne čuje ideološke trublje, i ne nastupa kao slijepi i tvrdokorni čuvar poretka što je bilo primjereno tim resorima u nekim bivšim vremenima. Dakle, nastupa kao političar, diplomat koji vodi računa o razmjerima incidentnih pojava, dostignutim slobodama, hrvatskom ugledu u svijetu. Traži drukčiji pristup društvenim fenomenima, pa i negativnim, kako ne bi izazvali veću štetu.

Hrvatski je jezik uvijek stanovitim krugovima na meti jer znaju koliko znači za hrvatski identitet

Hrvatski jezik u bivšoj državi bio je posebno na meti partijskih higijeničara i represivnoga aparata. Ima tomu puno primjera. Veljko Knežević, svojedobno glavni urednik Radio-Zagreba, nakon 71. rekao mi je u lice na kolegiju kako me ne će puštati u Prvi program jer „pravim svojim jezikom udare u programu“, a prije Karađorđeva na tom su me istom radiju pokušali podučiti kako mi moja majka govori. Športskomu reporteru Ivi Tomiću predbacivala se, uz ine, riječ – zaleđe. Predložio im je da naprave popis riječi koje se ne smiju rabiti u radijskom programu. Nikada nisu napravili taj popis.

U aktualnom sazivu Hrvatskoga sabora imamo zastupnicu iz stranke Možemo! koja je potpisala Sarajevsku deklaraciju o zajedničkom jeziku, i nakon toga prisegnula dva puta na Ustav RH. Je li takvo što, suprotnoga značenja, bilo moguće u bivšem sustavu? Naravno, nije! Digla bi se hajka. Nestala bi preko noći s političke pozornice. Kekin i njezina kolegica ne vide novo vrijeme, da demokracija ne znači nužno progon, sudske procese i zatvore spram onih koji drukčije misle, govore, čak i postupaju. Hrvatski jezik tim potpisom nije bio ugrožen. U međuvremenu donesen je i Zakon o hrvatskom jeziku, za koji možemovci nisu dignuli ruku. Ni to nije ništa promijenilo. Uskoro ćemo imati, kao dokument, prvi Plan hrvatske jezične politike, čiji se nacrt očekuje do kraja listopada ili početkom studenoga. Koliko to zaokuplja možemovce, možemo si pretpostaviti.

Ako je tko u bivšoj državi rabio hrvatsko nazivlje kao, primjerice, novinstvo, prosvjed itd., bio je etiketiran kao nacionalist. Danas se zagrebački gradonačelnik razbacuje riječju kurikulum, vjerojatno i ne znajući o tome za naputak Instituta za hrvatski jezik. U stara vremena poluotok Pelješac nazivao se Rat. U vrijeme hotelske ekspanzije u blizini Orebića gradio se novi hotel. Dali su mu ime Rathaneum. Ne samo učeni nego i običan svijet smijao se tomu neobičnomu imenu, pričao viceve. Prije nekoliko mjeseci hotel je obnovljen i promijenio je ime, ali opet u neko strano, Zakonu o hrvatskom jeziku uz nos. No vratimo se riječi kurikulum. Nije dovoljno reći kurikul, da ne kažemo – uputnik, nego se riječi kurikul dodaje sufiks -um. Netko će reći: možda umnije zvuči jer podsjeća na učene latinske riječi?!

Za Jubilejskoga hrvatskoga nacionalnoga hodočašća u Rim, 7. listopada 2025., nakon susreta hrvatskih hodočasnika s papom Lavom XIV. i njegove poruke hrvatskim hodočasnicima, koja bi zahtijevala poseban osvrt, zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša služio je na hrvatskom jeziku misu ispred vatikanske bazilike svetoga Petra. Zar to nije puno važnija vijest od pogleda možemovaca na hrvatski jezik i onoga potpisa na navedenu Deklaraciju, koja je trebala minirati Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku, pokrenuti procese suprotnoga predznaka Deklaraciji iz 1967., koja je navijestila zoru hrvatske slobode. Prema novinskim izvještajima jubilejsko hodočašće okupilo je oko deset tisuća hrvatskih vjernika, koji su Papu dočekali s pjesmom i krunicom u ruci. Na glavnom zagrebačkom trgu dijelu lijevih političkih aktivista i njihovih političkih pokrovitelja već dugo su na oku mjesečni molitveni skupovi. Možda bi nekima bilo draže gledati sukobe policije i građana na tom trgu, kad im već smeta molitva. Zar će Hrvati morati na Trg sv. Petra, u Vatikan, kako bi mogli slobodno javno moliti? Božinović je u pogledu molitvenih skupova jasno rekao da su sva okupljanja molitelja na gradskim trgovima prijavljena sukladno zakonu. Po njegovim riječima Hrvatska je demokratska država, policija se brine o javnom redu i sigurnosti, a ne o ideološkoj ili drugoj aspiraciji ljudi koji organiziraju skupove. „Ono što u nekim situacijama nije bilo prijavljeno, neki su kontra skupovi, bilo bi dobro da se i to prijavi“, odgovorio je zastupnici, a i time svima onima koji su molitelje htjeli otjerati s trgova i nazivali ih pejorativno „klečavci“.

I u pogledu nekih drugih situacija, posebno kad je riječ o zloporabi droga među maloljetnim osobama, ima onih koji zazivaju različite oblike represije. Božinović i u tome pogledu ima drukčiji pristup.

„Taj neki represivni instinkt: pooštri zakon, strpaj u zatvor, dame i gospodo, to su djeca. Djecom se moramo svi skupa baviti“, rekao je ministar Božinović odgovarajući na upit jedne saborske zastupnice.

Puno toga što u posljednje vrijeme gledamo na tragu je prosvjednoga političkoga skupa lijevo-liberalnih oporbenih stranaka, predvođenih strankom Možemo!, na Markovu trgu prije više od godinu i pol, kada je traženo raspuštanje Hrvatskoga sabora i izvanredni izbori, i zamalo se počeli valjati ulični prosvjedi. Ne bi trebalo tu lijevu militantnu retoriku i simbole, koji su ledili krv u žilama, zaboraviti. Ništa se u ciljevima nije promijenilo. „Osinjaci“ su još iznad naših glava i pokušavaju ovladati političkim prostorom, promijeniti hrvatski društveno-politički okvir, kako bi preusmjerili Hrvatsku nekim drugim prostorima.

Marko Curać