Je li Sandra Benčić potpisom na Deklaraciju o zajedničkom jeziku postala zastupnicom krivokletnicom?

Zastupnica iz redova „Možemo!“ prvoga dana jesenskoga zasjedanja Hrvatskoga sabora vladajućemu HDZ-u uputila je ovakvu strjelicu: „Po vama se ništa ne će zvati!“ Bila je to mješavina tronuto-egzaltiranoga glasa, izgledalo je kao da privodi kraju svoj nastup u nekoj zadimljenoj gostionici na periferiji grada. Kad netko nekomu takvo što javno kaže, refleksno se nametne pitanje: što bi se moglo nazvati po vama? Citirana izjava zaslužuje kratak osvrt.

Nameće se pitanje: zaista, što bi se moglo nazvati po načinu rada i djelovanja aktivista i dužnosnika stranke "Možemo!", koju se može prije nazvati tvrdom lijevom ideološkom udrugom ili udruženjem, nego izgrađenom političkom institucijom? Za razliku od institucije, udruga je dobrovoljna asocijacija osoba koje su povezane istim idejama i ciljevima. Domet udruge tu, međutim, staje.

Umjesto daljnje rasprave kako su tradicionalne stranke u zapadnim demokracijama zapravo političke institucije, pogledajmo što bi se moglo nazvati po možemovcima, koje često tako nazivaju građani. Prijedloga ima puno. Ne ćemo se vraćati na Jakuševac, na pitanje malih Jakuševaca kojih ima sve više po gradu, uočljivi nemar prema gradskoj čistoći, održavanju zelenih površina, ulasku divljih svinja u grad, na vrane koje su istisnule golubove iz parkova, na muhe kojih prije nekoliko godina nije bilo u zagrebačkim stanovima, dok spremnici za biootpad nisu postali prikladno mjesto njihovu razmnožavanju, u ljetnim mjesecima; ne ćemo se baviti ni pustim obećanjima, u opisu kojih se možemovci uglavnom služe futurom, drukčije: možda će se dogoditi, ali se ne zna kada, zatim u posljednje vrijeme uvođenjem zdravstvenog odgoja u osnovne škole po ideološkom usmjerenju i svjetonazoru možemovaca, kao da svaka jedinica lokalne uprave ima pravo na zasebni predmet zdravstvenoga odgoja, ovisno o tome tko je na vlasti itd.

Ovdje bismo htjeli skrenuti pozornost na jedan medijski zanemareni primjer, koji baca posebno svjetlo na možemovce i njihov odnos prema rubnim gradskim kvartovima. Riječ je o održavanju, odnosno uređenju dječjega igrališta i održavanju čistoće na Kukuljevićevu trgu, koji možemovci nazivaju Kuksa. Ovih dana u jednoj kavanici na tom trgu mogao se čuti sarkastičan prijedlog da se taj trg preimenuje u "Možemo!" s obzirom na to koliko traje zapuštenost dječjega igrališta i kako se održava čistoća na njemu. U susjednoj Italiji gradski se trgovi u pravilu čiste kasno navečer – kad se stanovnici povuku u stanove, u Zagrebu – preko dana. Talijanski trgovi ujutro su čisti, zagrebački, kao primjerice Kukuljevićev, puni su razbacanoga papira i drugih otpadaka, jer su koševi puni. Nije sve u načinu čišćenja javnih površina, ide nešto na dušu građana, mlađih uzrasta.

Podloga na dječjem igralištu na Kukuljevićevu trgu nije održavana, zbog toga je raskopana

Djeca su se mjesecima na Kukuljevićevu trgu igrala na ograđenom igralištu na kojem su bile iskopane i razbacane zaštitne gumene ploče. Jedan roditelj iz zgrade u blizini Trga rekao je kako djecu tamo više ne dovodi jer nije vidio toliku opasnost od šljunka koji je ostao kao podloga raskopanim zaštitnim pločama, koliko od željeznih zaglavnika (vinklovi) koji su po dva centimetra provirivali iz šljunka, predstavljajući opasnost od ozljede.

Pred vojni mimohod zaštitne gumene ploče, nabacane oko debla drveća bile su odvezene. Građani su se poveselili da će konačno krenuti uređenje igrališta. No nakon stanovitoga vremena vraćene su na igralište i naslagane oko stabala, kao i prije mimohoda.

Čitav mjesec kolovoz nije bilo nikakvih radova na igralištu. U početku rujna u spomenuti prostor dovezen je manji bager, zatim transportno gradilišno vozilo. Šljunk je navučen na tri veće hrpe, ali intenzivnijega rada nije se moglo vidjeti. Istina, s južne i zapadne strane do nogostupa iskopana je zemlja, što sugerira kako bi se igralište moglo neznatno proširiti.

Gotovo istodobno na Trgu su u jednom prolazu s istočne strane oslikana dva murala. Tomu je u nekim glasilima posvećena pozornost, ali zapušteno dječje igralište ostalo je izvan novinarskoga interesa.

Igralište na Trgu, kako kažu roditelji, došlo je u fazu znatne devastacije jer u pet godina nije održavano. Sada će sanacija i novi projekt igrališta, koji se može vidjeti na mrežnim stranicama jedne aktivističke udruge, stajati najvjerojatnije znatno više nego što bi stajala obnova. Mole građane za strpljenje kao da se krš na Dječjem parku Kuksi, kako ga nazivaju lokalni aktivisti, dogodio nedavno, a ne pred više od godinu, dvije. No koga to zanima? Valja se zapitati koliko bi kineskim graditeljima trebalo vremena kako bi uredili taj prostor. Građevinski inženjer, sugovornik iz kvarta, kaže da uređenje igrališta ne bi trebalo trajati više od mjesec dana. Po njegovim riječima preslika je to drugih gradilišta u Zagrebu, gdje je investitor grad, kojemu nije svrha završiti posao kvalitetno i u što kraćem vremenu, kako ne bi bilo prometnih zastoja, nego raditi što dulje, zapravo stvarati privid da se nešto radi. Gradilište se otvori, a na njemu nema radnika, dva dana ima, tri nema. Kaže kako je dobro da se dječje igralište širi, ali to nije razlog da su propušteni dani kad se moglo raditi i po 12 sati da bi se djeca vratila što prije na igralište. Primijetio je kako dolaze jesenski kišni dani, kada se ne će moći raditi kao po ljeti, te kako na gradilištu nije istaknuto ime građevinske tvrtke koja će izvoditi radove. U pogledu kineskih graditelja, primijetio je: „Valja podsjetiti kako je zagrebački HNK izgrađen do pod krov za četiri mjeseca, a gradili su ga hrvatski građevinari!“

Nakon ove napomene nema potrebe dalje, kao ni postavljati pitanje: koliko će stajati novi projekt uređenje dječjega igrališta?

Uglavnom, djeca će se malo ove godine igrati na tom prostoru. Tko je tomu najzaslužniji? Prije svega gradske komunalne službe kojima su možemovci na čelu!

Ponižavanje Kukuljevića, ali i hrvatskoga jezika i njegovih govornika

No jedno drugo pitanje, u vezi s imenom Trga, koji nosi ime poznatoga ilirca, sudionika Hrvatskoga preporoda, zaslužuje jednu opasku. Poznato je kako je Ivan Kukuljević Sakcinski u Hrvatskom saboru 1843. održao govor na hrvatskom jeziku, nasuprot službenomu latinskomu. Time je omogućio „rast“ hrvatskomu jeziku, a onemogućio njegov „raspad“ koji mu je bio nekoliko godina poslije toga projektiran Bečkim, a sredinom prošloga stoljeća Novosadskim dogovorom. Kukuljević je uveo hrvatski jezik u političku orbitu; opečatio njime hrvatski identitet, iako je na njemu bila već napisana golema hrvatska književna baština. Četiri godine zatim, 1847. hrvatski je postao službenim, a Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1867. ugrađen u jedan međunarodnopravni dokument.

Zastupnica, u drugom mandatu, stranke „Možemo!“ Sandra Benčić potpisnica je Deklaracije o zajedničkom jeziku (2017.), u kojoj se tvrdi da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori govore „nacionalne standardne varijante zajedničkoga policentričnog standardnog jezika“, svojim potpisom sve je navedeno pogazila i htjela hrvatski jezik vratiti u jugokasarnu, zbrisati njegovu posebnost, prebrisati status koji je dobio ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Ovdje treba podsjetiti kako taj status hrvatskoga jezika nije došao sam od sebe, nego se dogodio zalaganjem hrvatskih jezikoslovaca i HAZU-a. Hrvatski jezik kroz hrvatsku povijest bio je čvrsti nematerijalni bedem, koji stajao na putu raznim osvajačima. Zbog toga moglo bi se parafrazirati naslov poznate pjesme u „Ako ne znaš što je bilo, pitaj hrvatski jezik“, na koji stoljećima „naljegaše“ tuđinci sa svih strana. Deklaraciju o zajedničkom jeziku Sandra Benčić potpisala je 170 godina nakon što je u Hrvatskom saboru hrvatski jezik postao službenim, odnosno 50 godina nakon što je na inicijativu Matice hrvatske donesena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, 1967. godine, te samo koju godinu nakon što mu je Europska unija priznala „suverenitet“! Zbog navedenoga demokratskoga prijedloga – Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika – u svrhu izmjena Ustava RH i SFRJ uslijedile su političke osude i partijske čistke, ostavke i šikaniranja uglednih književnika i članova visokoobrazovnih, kulturnih i znanstvenih institucija. Sve to kao da je lijevo-zelenoj zastupnici nevažno! Kako objasniti da joj prilikom polaganje prisege na Ustav Republike Hrvatske, prvi put, 2021., i drugi put 2025. godine, nitko nije postavio pitanje može li zastupnik, odnosno zastupnica, polagati prisegu na Ustav RH ako je potpisala Deklaraciju o zajedničkom jeziku kojom se niječe samosvojnost i zasebnost hrvatskoga jezika? Je li njezin postupak suprotan članku 12. Ustava Republike Hrvatske? Rečeno nije razmatralo ni Etičko povjerenstvo posljednjih dvojih parlamentarnih izbora, koje je pratilo spomenute izbore. Postavlja se stoga pitanje: budući da nije poznato je li povukla potpis s Deklaracije o zajedničkom jeziku, je li Sandra Benčić krivokletnica?

Kao u pitanju odnosa spram spomenutoga dječjega igrališta na Kukuljevićevu trgu, zapravo imena osobe koje Trg nosi, poglavito u pogledu statusa hrvatskoga jezika, zar možemovci, posebno njihova istaknuta zastupnica, nisu zaslužili „crveni karton“ birača? Dopuštaju na Kukuljevićevu trgu murale, ali ne pokazuju inicijativu podignuti Kukuljeviću spomenik na tom mjestu, dati mladim naraštajima hrvatskih kipara sa zagrebačke ALU priliku da Kukuljevića predstave s novih umjetničkih obzora. 

Hrvatski utrpati u „zajednički standardni jezik“, što nije uspjelo ni u vrijeme SFRJ, Novosadskomu dogovoru i pravopisu unatoč, u suprotnosti je u svemu za što se zalagao Kukuljević. Stoga se zaista nameće kao zaključak sarkastičan prijedlog iz kavanice, nakon početka jesenskoga zasjedanja Hrvatskoga sabora: treba li pokrenuti inicijativu za promjenu imena Kukuljevićevu trgu u Trg Možemo!? Da možemovci budu bar po nečem zapamćeni kad već dijele drugima lekcije kako se po njima ništa ne će zvati?

Marko Curać