Matica hrvatska zaustavila objavljivanje Šegedinova romana „Poraz“ zbog trivijalnih razloga; smiješni razlozi svojedobno su spominjani i za neobjavljivanje njegove pripovijesti „Izdajnik“

Društvenim mrežama širi se od subote informacija kako su Hina, Nacional, Jutarnji list i drugi mediji izvijestili o pismu Zajednice žrtvoslovnih udruga koja je zatražila od predsjednika Republike, Vlade i Sabora da spriječe daljnja održavanja proslave Dana ustanka hrvatskog naroda u Srbu 27. srpnja.

Zajednica citira povjesničara dr. sc. Amira Obhođaša i dokumente iz njegove knjige „Vojne operacije u istočnoj Bosni, zima 1941./1942“, o sastanku koji je održan 23. srpnja, četiri dana prije velikoga pobunjeničkoga napada, u kojem se „ustanici“ stavljaju pod kontrolu fašističkih talijanskih postrojba.

Neformalni kontakti postojali su i prije, a zbog toga sastanka, kako stoji u pismu, logičan je zaključak: događaji u Srbu 27. srpnja 1941. nisu antifašizam, nego profašizam!

Na tom sastanku, održanom 23. srpnja u Benkovcu, srpsku su stranu predstavljali Momčilo Đujić, Boško Desnica, Vlado Novaković, Savo Omčikus i nekoliko pravoslavnih svećenika i bivših časnika kraljevske Jugoslavenske vojske.

U nastavku se navodi što je talijanski poručnik Emilio Creoli izvijestio svoje pretpostavljene o rečenom sastanku.

Posljedice sastanaka i zajedničke pobune, kako se navodi u pismu, četničkih i komunističkih skupina dobro su poznate Hrvatima iz tih krajeva: slijedila su masovna ubojstva u Borićevcu, Brotnju, Kulen Vakufu i drugdje te dugogodišnje izgnanstvo bez prava povratka.

U Zajednici žrtvoslovnih udruga su Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Hrvatski obredni zdrug Jazovka, Hrvatski domobran (Zaprešić, Zadar, Duga Resa, Split), Žrtve za Hrvatsku i Udruga Ličana župe Borićevac.

Šegedin je u neobjavljenom romanu „Poraz“ literarnim opisom upozorio na krvavu sudbinu Hrvata u Srbu

Pismo je Zajednice žrtvoslovnih udruga skraćeno; nije nakana prenositi njegov sadržaj u cijelosti jer je dostupno na mrežnim stranicama javnih glasila, nego upozoriti na drugu činjenicu koju to pismo neizravno otvara, a to je kako roman Petra Šegedina „Poraz“ u kojem je literarni opis upravo navedenih događaja u Srbu, s kraja srpnja 1941., više od jednoga desetljeća leži pripremljen za objavu (na CD-u) u Matici hrvatskoj. Kad sam se svojedobno interesirao zbog čega roman nije otišao u tiskaru, dobio sam odgovor da nasljednica autorskih prava traži da se uz roman objave određene reprodukcije Hieronymusa Boscha, koje autor u romanu tematizira, na što izdavač, Matica hrvatska, ne može pristati jer navodno nije praksa uz roman objavljivati fotografije, ilustracije. Taj je razlog neobičan jer bar u jednom romanu koji je objavila Matica hrvatska, onomu Janka Polića Kamova „Isušena kaljuža“ objavljeno je 2003. godine više crteža. Zaključak koji se nameće jest: u drugom grmu leži zec.

Godine 1964., kada je Šegedin ponudio jednomu zagrebačkomu izdavaču pripovijest „Izdajnik“, ona nije mogla biti objavljena pod izgovorom da „nema literarnih vrijednosti“. No literarne vrijednosti uočio je Igor Zidić, bivši glavni urednik Matičina časopisa Kolo i 1969. objavio u dva nastavka spomenutu pripovijest, koja tematizira pitanje hrvatskoga jezika, odnosno njegovu ugrozu, zbog tadašnje dominacije srpskoga. Pripovijest „Izdajnik“ trebala je biti objavljena 1964., dakle tri godine prije objave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika!

Sada imamo sličnu situaciju s romanom „Poraz“ koji je Šegedin počeo pisati poslije 1971., nakon sloma hrvatskoga proljeća. Leži prelomljen u Matici hrvatskoj zbog zaista trivijalnih razloga, koje smo prethodno naveli, ako nema nekih drugih.

Kad je za predsjednika Matice hrvatske izabran Miro Gavran, tražio sam razgovor i obavijestio ga o slučaju Šegedinova romana „Poraz“. Uručio mu i presliku novinskoga teksta: „Jelčić je Šegedinov roman 'Poraz' godinama skrivao“, koji je Hina objavila početkom srpnja 2002., a zatim prenijela gotovo sva tiskana javna glasila, uz ine, Vjesnik, Glas Istre, 5. srpnja 2002.

Predsjednika MH nisam oko toga vukao za rukav, ni upozoravao na naš razgovor. Istina, nikada nisam dobio ni objašnjenje što je zapelo s objavom rečenoga romana.

U povijesti Matice hrvatske Petar Šegedin nije sporedna ličnost, bez obzira na to koliko neki pokušali njegovu ulogu i značenje marginalizirati. U pogledu obnove Matice hrvatske, nakon njezine zabrane, na pragu demokratskih promjena, njegova je uloga nezaobilazna, jednako u vrijeme Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, hrvatskog proljeća i prije kad je kao tajnik osnivao Matičine pododbore. U Matici su objavljene neke od njegovih najvažnijih knjiga, roman „Djeca božja“, zbirka novela „Crni smiješak“ i poznata knjiga eseja „Svi smo odgovorni?“ U Matičinoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti objavljen je izbor iz Šegedinova djela u četiri knjige. Zbog toga situacija s romanom „Poraz“ zbunjuje.

Više pak nego zbunjeni bili su organizatori i suorganizatora „Dana Petra Šegedina“ kad je prije nekoliko godina Ministarstvo kulture odustalo od pokroviteljstva i simboličnoga sufinanciranja te manifestacije. Bilo je to „poniženje do dna“!

Kad mi je 26. srpnja dvoje znanaca preko mobilne aplikacije poslalo jednu od novinskih obrada pisma Zajednice žrtvoslovnih udruga, odgovorio sam im kako smo već mogli imati literarno svjedočenje o stradanju Hrvata krajem srpnja 1941. u Srbu da nije objava romana u kojem je to opisano zaustavljena u Matici hrvatskoj. Sadržaj romana ne može se svesti na navedenu epizodu, sudbinu ljekarnice; riječ je o četirima knjigama, slojevitom romanu u čijem je središtu hrvatski čovjek i obitelj na kojima su ratovi i ideologije ostavile teške posljedice.

Povjesničar Amir Obhođaš dokumentirao je na temelju povijesnih izvora grozne događaje o stradanju Hrvata koji su prenošeni usmenom predajom. Ovaj tekst nema nakanu umanjiti značenje njegova istraživačkoga pothvata, nego samo podsjetiti na to kako stvari stoje. Zapravo na čestu opasku autora „Poraza“: „Tko će nas spasiti od nas samih?“

Knjiga Amira Obhođaša „Vojne operacije u istočnoj Bosni, zima 1941./1942.“, objavljena je 2020., a predstavljena 2021. I opet, kod toga, standardna priča: Hina prenosi pismo Zajednice žrtvoslovnih udruga u kojem se citiraju dijelovi navedene knjige, a o objavi i predstavljanju knjige Amira Obhođaša u svojem servisu, ako dobro pokazuje pretraživač, nema ni „šuplju vijest“! Potrebno je opetovano pitati: kako Hina obavlja ulogu javnoga servisa i izvještava o relevantnim događajima, odnosno izdanjima Hrvatskoga državnoga arhiva?

Što je Dubravko Jelčić 2002. izjavio o romanu „Poraz“?

„Nadam se da će to biti sljedeće godine“, rekao je Dubravko Jelčić o objavi velike romaneskne freske, u četiri knjige, „Poraz“, djela koje je Šegedin ostavio u rukopisu. To je Jelčić izjavio početkom srpnja 2002. godine. „Osjećam u tom smislu osobnu obvezu“, dodao je, objasnivši kako mu je Šegedin nakon Karađorđeva predao list papira na kojem je skicirao buduće izdavačke zamisli i molio ga da se, bude li takav stjecaj okolnosti, brine za taj plan umjesto njega. Kako objašnjava, „Poraz“ je već tada bio napisan do treće knjige, u prvoj inačici, a on ga je godina čuvao, zapravo skrivao među drugim arhivalijama Zavoda za književnost i teatrologiju u Opatičkoj 18 jer Šegedin nije želio da rukopis pronađu u slučaju eventualne pretrage u njegovu stanu. Jelčić je napomenuo kako je autor poslije napisao dobar dio četvrte knjige, ali i nove inačice nekih dijelova iz prvih triju.

„Prirediti taj tekst za tisak ne će biti lako, ali ćemo to učiniti. Bit će to veličanstveni torzo“, istaknuo je. Također je naglasio kako Šegedinovo golemo književno djelo „opravdava tvrdnju da je taj pisac svojom moralnom vertikalom i humanističkom sastavnicom bio svijest i savjest svoga naroda i svoje zemlje, a njegov veliki, monumentalni, nažalost nezavršen roman 'Poraz' trebao je biti kruna toga velebnog djela.“

Ostaje pitanje: zašto nam je uskraćena „kruna“ Šegedinova književnoga stvaralaštva, na kojoj je radio gotovo tri desetljeća? Njegova riječ bila je u funkciji širenja obzora slobode, nasuprot svima koji su nam slobodu htjeli uskratiti, kako bi lakše vladali, nametali svoje neljudske ideologije. Može li se situaciju s „Porazom“ okarakterizirati kao svojevrstan lakmusov papir koji pokazuje koliku slobodu danas živimo?

Marko Curać