Uz desetu godišnjicu smrti prevoditeljice Lucije Borčić

Nedavno su u Gradskoj knjižnici i čitaonici Vis održana dva događanja vezana uz pokojnu prevoditeljicu Luciju Borčić, njezin doprinos razvoju esperanta u Hrvatskoj, kulturi u Hrvatskoj i samom esperantu. Točnije, u ponedjeljak 13. listopada održano je predavanje o početku esperanta u svijetu i Hrvatskoj, a idući dan, 14. listopada, održana je zanimljiva radionica principa i početnog učenja esperanta.

Lucija Borčić rođena je 26. srpnja 1921. u Podšpilju na Visu, a preminula je 14. studenog 2015. u Zagrebu. Obožavala je svoj otok Vis, a posebno je voljela prebivati u malenoj uvali Pritišćina. Ova su događanja obilježila desetu godišnjicu njezina odlaska.

Prvi dan, zamišljen kao predavanje, otvorila je Aleksandra Gabrilo, predsjednica Hrvatskoga esperantskog saveza, izrazivši zadovoljstvo događanjem i zahvalnost Turističkoj zajednici grada Visa, koja je bila domaćin i suorganizator ovih događanja. Zanimljivo i inspirativno predavanje o esperantu vodila je Marija Belošević, tajnica Hrvatskog esperantskog saveza. Zainteresirani su mogli čuti o početcima i razvoju ovog umjetno osmišljenog jezika, kao i o njegovu osnivaču, poljskom liječniku Lazaru Ludviku Zamenhofu, koji je 1887. godine sastavio i objavio prvi udžbenik esperanta.

Prvi esperantisti u Hrvatskoj registrirani su već 1889. godine. Početkom 20. stoljeća list Obzor opširno piše o esperantu. Krajem 1908. godine u Zagrebu osnovano je prvo društvo nazvano Društvo hrvatskih esperantista, a iste godine sastavljen je i prvi udžbenik esperanta. Sljedeće godine objavljena je kompletna gramatika-udžbenik Danice Bedeković, koja je bila i urednica glasila Kroata Esperantisto (Hrvatski esperantist), čiji je prvi broj izišao 10. travnja 1909. godine.

Za početke esperanta u Hrvatskoj treba spomenuti prijevod Šenoina romana Zlatarevo zlato (Trezoro de l’oraĵisto), zbirke hrvatskih pjesama, prijevod hrvatske himne Lijepa naša, te Šimunovićeve novele Alkar, koja je kasnije s esperanta prevedena na kineski jezik. Današnji Hrvatski esperantski savez osnovan je u prosincu 1991. godine na temeljima društva osnovanog 1908. godine. (Za one koji žele znati više preporučujemo elektroničke stranice Hrvatskog esperantskog saveza / Kroata Esperantista Unuigo)

Drugi dan u viškoj knjižnici održana je zanimljiva radionica početnog tečaja esperanta uz živu komunikaciju s polaznicima tečaja, pod vodstvom Marije Belošević. Ona je tehnikom od poznatoga k nepoznatomu „uvlačila“ polaznike u tajne esperanta i inspirativno ih poticala na aktivnu međusobnu komunikaciju. Sudionici su tijekom tečaja izražavali zadovoljstvo sudjelovanjem i svojim postignućima, do kojih ih je vješto vodila voditeljica tečaja.

Osim navedenoga, ostvareni su kontakti i s drugim kulturnim institucijama na Visu, sve u obostranom interesu kako bi se slična događanja ponovila ili postala tradicija. Nešto poput „Dana Lucije Borčić“ tek je motivirajuća vizija. Sudionicima je savjetovano da dođu malo kasnije jer su mnogi bili „u maslinama“, što uključuje prešanje u uljari i druge aktivnosti. Ukratko, zamoljeni smo doći za nekoliko dana kada svi imaju i više vremena.

Prevoditeljica Lucija Borčić

Lucija Borčić bila je esperantistica od 1940. godine, a od 1946. aktivirala se u esperantskom pokretu. Vodila je tečajeve i obavljala razne dužnosti u svojoj zajednici, ali i na nacionalnoj razini. Bila je jedan od inicijatora i organizatora 38. Svjetskog esperantskog kongresa u Zagrebu 1953. godine.

Može se reći da su njezini najveći doprinosi hrvatskoj kulturi i njezinoj vidljivosti prijevodi na esperanto kanonskih djela ili izbor iz djela hrvatskih autora i književnosti, koji su tako prenošeni u svijet. Prevela je djela Marka Marulića, Marina Držića, Petra Hektorovića, Petra Zoranića, Stanka Vraza, Ivane Brlić-Mažuranić, Antuna Gustava Matoša, Milana Begovića, Antuna Branka Šimića, Ive Andrića, Tina Ujevića, Miroslava Krleže, Dragutina Tadijanovića, Dragutina Domjanića, Dobriše Cesarića, Mate Balote, Marina Franičevića, Jure Kaštelana, Mate Meršića Miloradića, Mile Prpe, Vesne Parun, Ivana Slaminga, Ive Vojnovića, Vesne Krmpotić, Siniše Glavaševića, Ivana Horvatića, Milivoja Slavičeka, Višnje Strahuljak, Ante Stamaća, Antuna Šoljana, Ivana Goluba, Šimuna Šite Ćorića, Dubravka Horvatića, Vjekoslava Majera, Ivana Zidića, Željka Sabola, Pavla Pavličića, Nedjeljka Fabrija, Ivana Tolja, Drage Britvića, Jevrema Brkovića, Arsena Dedića, i još mnogih drugih.

Njezino životno djelo uključuje i rječnik u dva toma – hrvatsko-esperantski i esperantsko-hrvatski. Njezini prijevodi nalaze se u mnogim svjetskim knjižnicama, čime su hrvatski pisci i njihova djela postala dostupna svijetu. Posve je prirodno što je Lucija Borčić, kao Višanka, voljela more, pa je ostavila i pjesme o moru te fotografije mora i obalnih krajolika, što je bio sastavni dio događanja.

Lucija Borčić bila je počasni član Svjetskog esperantskog saveza (od 2001. godine) i članica Esperantske književne akademije. Ni u poodmakloj dobi ni u bolesti nije posustajala, već je nastavila raditi ono što je radila cijeli svoj „esperantski vijek“ – radila je i nekoliko tjedana prije svoje smrti.

Je li esperanto ostvario zamisli svojih pokretača?

Esperanto je zamišljen kako bi povezivao ljude razumljivom, neutralnom komunikacijom. Taj je jezik vrlo jednostavan jer ima tek 16 pravila, a baziran je na korijenima mnogih svjetski poznatih riječi. Zamišljen je kao „jezik-most“ među ljudima, narodima i kulturama.

Premda se esperanto često veže uz velike narode i bivše socijalističke zemlje, ovaj jezični projekt omogućio je i jednom malom narodu, kao što je hrvatski, i njegovoj kulturi prozor u svijet. Upravo u tom segmentu vidljivo je značenje Lucije Borčić, koja je prevodeći hrvatske nacionalne pisce učinila njihova djela „svjetskijima“, a pritom nimalo manje hrvatskima.

To je bilo važno osobito u razdoblju borbe za neovisnost i stvaranja kulturnog identiteta koji je trebalo predstaviti svijetu, posebice u kontekstu agresivnih i imperijalnih politika koje često negiraju ili prisvajaju kulturnu baštinu.

Koliko je to važno, pokazuje i događaj službenoga posjeta delegacije Hrvatskog sabora NR Kini. Zbog kulturoloških i ideoloških razlika nastao je problem što donijeti Kinezima na dar. Netko pametan i mudar (po pričanju, Dražen Budiša) dosjetio se i darovan je pretisak Šimunovićeva Alkara na kineskom. Naravno, jezik posrednik bio je esperanto, a Kinezi su ga potom preveli s esperanta. To je pravi primjer međukulturne diplomacije.

Opaska mala: Opisana događanja bila su „mala“ po opsegu, ali su nerazmjerno velikim rezultatom pronosila opus života, rada i djelovanja Lucije Borčić. Unatoč tome, iako je dio javnosti bio obaviješten, ni jedan novinar, snimatelj ili dopisnik iz medija nije se odazvao. Stoga se autor ovog teksta osjetio slobodnim to učiniti, iz neposredne blizine, kao pomagač, „nerviralac“ i „napornjak“, ali i solidan vozač, bolji plivač i visoko samomotivirani tumač dalmatinskih, jadranskih i mediteranskih vrijednosti i ljepota kojima čarobni Vis obiluje.

Darko Marinac