O Božiću i glazbi sa svećenikom Porečke i Pulske biskupije Petrom Popovićem

Nedavno je objavljena neobična zbirka pop-eseja „Kut gledanja“ (Mozaik knjiga, 2024.). Neobična jer je autor svećenik Porečke i Pulske biskupije Petar Popović. Od ranih je dana uronjen u glazbu, a njezine riječi i tonove pokušava promišljati u svjetlu vjere u Isusa Krista. U božićnom vremenu, kada je svijet mahom zaglušen bukom umjesto otajstvom, razgovarali smo s njim i o Božiću, o mnogim kutovima gledanja na glazbu, s naglaskom na onu suvremenu. Jer, za onu klasičnu znamo da je preživjela test vremena. Hoće li što preživjeti od novovjeke, mi ljudi s početka 21. stoljeća ne ćemo doznati. O tomu će prosuditi baštinici.

Petar Popović rođen je u Rijeci 1983. godine. Diplomirao je pravo na Pravnom fakultetu u Rijeci. Uz svećeništvo, Popović je doktor crkvenoga prava, profesor filozofije prava i drugih predmeta. Predaje na Papinskom sveučilištu „Sveti Križ“ u Rimu. Pod pseudonimom „skarlet_p“ objavio je zbirku poezije „Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora“ te roman „Sad se napokon mogu popeti stepenicama“, obje na Besplatnim elektroničkim knjigama.

Kako promišljate svetkovinu Kristova rođenja u surječju s glazbom, odnosno, zvukovima koji okružuju i došašće i božićne dane, a koji su često buka, materijalizam, točnije, nemaju mnogo veze s otajstvom? Je li za betlehemsko rođenje dovoljna tišina – ili je ipak (izvan euharistije i duhovnih pjesama) dobro oplemeniti ju pojedinim zvukom?

Pitanje je osobne naravi, pa će takav biti i odgovor, ne smatram da je to što ću reći univerzalnoga karaktera. Doživljavam Božić i ostale kršćanske blagdane toliko ispunjenima milošću i Božjom prisutnošću, da gotovo da mi glazba u tim danima i nije potrebna. Ne slušam klasične popkulturne božićne pjesme u doba adventa, već tada često preslušavam omiljene ploče iz tekuće godine na izmaku. Recimo ove godine to bi bile ploče „Only God Was Above Us“, benda Vampire Weekend, „Endlessness“ Nale Sinephro ili „Got a Story to Tell“ benda Thee Sacred Souls. Ako ipak posegnem za nekom tematskom glazbom koja me podsjeća na neke radosne vidike božićnog vremena, onda bi se tu svakako našla obrada božićnog standarda „Greensleeves“ Johna Coltranea, a onda i ostale skladbe tog autora. Stare pjesme, stare priče, uvijek aktualna i nove.

Kako učiniti da svećenikova propovijed, o kojoj pišete, upravo o Božiću (i Uskrsu, dakako, ali rođenje je prvi stupanj) bude najjasnija – poput dobre pjesme. (Za nadahnuće, u Koljnofu, u hrvatskom dijelu mađarskoga Gradišća jedne je godine župnik prerušen u prosjaka prosio cijeli Badnjak po mjestu i navečer se, odjeven u prosjaka, pojavio uz oltar – bez riječi.)

Kao i svaka propovijed, koristeći se osnovnim temama božićnoga vremena – pogotovo govoreći o značenju Božjeg utjelovljenja – trebala bi približiti ljudima istinu o nama samima, a onda i istinu o Božjoj ljubavi za nas. Ne tek istinu koja nas obeshrabruje, već nadasve istinu koja oslobađa. Možda je, kao i kod pop-pjesme, metaforički rečeno, minutaža i ovdje ključna, možda danas ljudi teže prate propovijed u formatu dvadesetominutne solaže, a skloniji su slušati jednu ili dvije jasne poruke u formatu singla s b-stranom, sveukupno sedam do deset minuta.

O duhovnoj glazbi ne pišete u knjizi jer je eksplicitna, jer joj se, iz svećenikova kuta, nema što dodati. No tradicija hrvatskih božićnih napjeva jest ono što je tješilo i u teškim, osobito predratnim i ratnim godinama koje ste proživjeli kao dječak.

Osobno obožavam hrvatske božićne pjesme, imam dojam da u tom dijelu domaće katoličke pjesmarice možemo naći najveći izbor pjesama koje izvrsno artikuliraju srž poruka nekog liturgijskog vremena. One su kadre priopćiti božićno otajstvo onom mjestu u svakome od nas koje nalikuje na „podrtu štalicu“. Imam dojam da su to ujedno i liturgijske pjesme koje se nekako najglasnije pjevaju u našim crkvama, baš onako kako bi se duhovni himni i trebali pjevati, sa srcem, zajedničarski, potaknuto mesijanskom radošću ljudi koji su susreli svog Spasitelja.

Zbirka pop-eseja „Kut gledanja“ satkana je od četrnaest poglavlja pjesama, s dvije bonus pjesme, upravo kao glazbeni album. Kako glazbom otključavati brave judeokršćanske tradicije, misliti o glazbi u surječju s vjerom? Vjerujete li da je svatko tragač za vjerom, da ne kažem „Idi za svojom sudbinom“?

Da, doista vjerujem da je svatko na nekoj razini tragač za vjerom te da su spone između nas i Boga dublje od naših stvarnih mogućnosti da Bogu eventualno kažemo „ne“, na pitanja o Njegovu postojanju i djelovanju u svijetu. Traganje za vjerom i Bogom jest traganje za smislom života i smrti, za mjestom pojedinca u prostoru i vremenu, u društvu. Glazbom se može misliti o vjeri na mnogo načina. Meni su možda najzanimljiviji momenti koji se sonično događaju na periferiji vjere, kada genijalni, talentirani glazbenici iskreno promišljaju pitanja vjere i postojanja Boga, ili artikuliraju svoje doživljaje Boga, iz svoje pozicije koja je možda doktrinarno ili egzistencijalno udaljena od pripadnosti nekoj vjerskoj zajednici, konkretno katoličanstvu koje mi je posebno blisko kao katoličkom vjerniku i svećeniku. Možda će za nekoga od tih glazbenika ili njihovih slušatelja neka od brava na putu do Boga i vjere biti doista otključana ili barem jasnije uočena putem koji je pripremila i utabala umjetnost, zašto ne?

Odrastali ste u devedesetima, dvijetisućitima, mladenaštvo Vam je uz svećenički poziv prošlo sa sve većim odmakom od šezdesetih i sedamdesetih, u kojima Vas nije bilo na ovom svijetu. No svejedno se možete zamisliti kao vjerni fan Velveta, ili još ranije Billie Holiday. Jesu li osobe složenih biografija, da ne uspoređujem Loua Reeda i Billie Holiday, privlačnije širemu krugu slušatelja. Ili, plastično, jesu li oni grješnijega života i kao glazbenici i kao svetci – bliži tzv. običnomu čovjeku, ma tko i ma gdje on bio.

Glazbenici koje spominjete nosili su svoje slabosti na rukavu, javno, ne skrivajući svoja nastojanja da ih nadiđu alatima koji su im bili dostupni. Onkraj onih alata koji su ih odvodili u slijepe ulice, često su težili nadilaženju vlastitih „crnih rupa“ kroz umjetnost. Za Holiday je, kako će sama reći, pritom znatna pomoć bila i njezina katolička vjera, ista ona koja je i Reedu uvijek ostala nešto privlačno, o čemu je pisao svoje pjesme poput „Jesus“ ili „Beginning to See the Light“. Glazbenici poput ovih dokumentirali su svoja egzistencijalna trenja i borbe za goli smisao do te mjere da će se mnogi ljudi moći prepoznati u njihovu iskustvu. Teško je s preciznošću i poopćeno reći koliko su ljudi, kako kažete, grješnijega života, upravo zbog tog iskustva bliže Bogu. Ono što možemo reći jest da su bliži nutarnjoj slomljenosti koju grijeh sa sobom donosi, što može otvoriti neke nove, možda i neočekivane poglede na život i na Boga. Kao što možemo sa sigurnošću reći da je Isus Krist bio posebno blizak upravo tim osobama, to je, naime, također obilno dokumentirano u evanđeljima.

Kako se ona „osobna pogreška“, na tragu Beckove pjesme, pretvara u kolektivnu, odnosno, kako se pojedinac unutar Crkve nosi s presumpcijama krivnje o cjelokupnoj Crkvi, primjerice glede pedofilije ili trke za materijalnim, ovozemaljskim? O tomu pišete u dvije bonus pjesme.

Radi se, čini mi se, o dvama pitanjima. Prvo, osobna pogreška – a u pitanju spominjete okolnosti koje su dijametralno suprotne poziciji koja se očekuje od ljudi vjere – postaje kolektivna u trenutku kada netko drugi ili cijela zajednica ne reagira na odgovarajući način na tu pogrešku. Drugo, pojedinac koji se ne nalazi na poziciji odlučivanja u nekom društvu, primjerice u Crkvi, može pridonijeti u okvirima koji su mu dostupni, tako da jasno uoči i da nikad ne umanjuje pogreške ili delikte koje spominjete, već da iskoristi sve dostupne putove kako bi Crkva, u svojoj ljudskoj sastavnici, bila ono što bi trebala biti.

Na jednom mjestu promišljate o Patti Smith i njezinu kutu gledanja, „u kritičkom otklonu od naslijeđenih obrazaca i njihovu prigrljivanju, u nepovjerljivosti prema vjeri i radikalnoj otvorenosti za transcendentno“. Je li ovo posljednje paradoks, odnosno, kako biti nepovjerljiv prema vjeri a radikalno otvoren za transcendentno“?

Radi se o konkretnim okolnostima života Patti Smith, čija je majka bila gorljivo pobožna, dok je otac bio poprilično hladan prema pitanjima vjere, te je Smith u nekim prilikama izjavila kako u njoj supostoje oba ta stajališta. Kada iziđemo iz njezina osobnog iskustva i pokušamo nešto reći o vjeri kao univerzalno dostupnom iskustvu, onda možemo uočiti kako vjera podrazumijeva razum – katolička teologija govori o ovim dvama krilima ljudske spoznaje, bez jednog od tih krila teško je ili nemoguće letjeti – a razum je nešto što je po naravi kritično, promišljajuće, vječno u potrazi za čvrstim temeljem spoznaje. To ne znači ujedno i nepovjerljivost, već znači uzeti ozbiljno okolnost da razne situacije i konteksti tijekom života dovode u pitanje pojedinčevu vjeru, a to ujedno može biti povlaštena prilika za rast u vjeri.

Ako je Bog u detaljima, na tragu Nico i The Velvet Underground, odnosno njihove pjesme „I'll Be Your Mirror“  („Bit ću tvoje ogledalo“, nap. a.), što Vi primjećujete u detaljima svojega ogledala, kada se osvrnete u četiri desetljeća na ovoj zemlji i promatrate život iz rimske i riječke, ali i duhovne, transcendentalne perspektive? O čemu bi svaki vjernik trebao voditi računa kada se pogleda u ogledalo?

Trebao bi, kako vjernik, tako i – zašto ne – nevjernik, voditi računa o tome da čak i ako vidi u ogledalu neke stvari, posebice neke duhovne stvari, za koje osjeća da su daleko ispod razine na kojoj sluti da bi trebale biti, istovremeno uvijek postoji paralelno ogledalo pred koje možemo postaviti te iste manjkavosti koje nosimo na sebi i u sebi, ali u kojem nam zrcalo ne vraća naše slabosti, već ukazuje na Kristovo lice koje ne osuđuje, već je isključivo zainteresirano za spasenje čovjeka. Ako nekoga zanima nešto više o tom, možda iznenađujućem kutu gledanja, jedan od eseja u mojoj knjizi, o pjesmi koju spominjete u pitanju, sadrži nešto više detalja. Moglo bi se, naravno, dodati još stvari o kojima vrijedi voditi računa, ali ova mi se čini najvažnijom, za potrebe ovog pitanja.

Promišljajući o „Eleanor Rigby“ grupe „The Beatles“ ponovno promišljate i o vlastitim propovijedima, o načinu na koji sadržaj tumačenja Božje riječi može otključati nebo i učiniti ga manje privremenim. Kako široki spektar Vaših znanja učiniti jednako jasnim vjernicima na misi? Kako da ono što dotiče Vas dotakne i drugoga – jer nije sve u riječima, ima nešto i u tišini, jeci, molitvi?

Naravno, propovijed nije svemoguća, niti je jedini kanal do Boga, a pogotovo to nije osoba propovjednika, ma kako nadaren bio za službu propovijedanja. No propovijed kao aktualizacija i posadašnjenje Božje riječi, doista može postati snažnim kanalom kojim Bog pogađa ravno u srce. Vjernicima možda nije potreban preširok spektar znanja u propovijedi, već jasno uočavanje Božje poruke za konkretnu svakodnevnu situaciju na onoj razini na kojoj Božja riječ govori čovjeku. Možda neki šire poznati popkulturni citat u propovjedi – pretpostavljam kako se i to nalazi u podtekstu ovog pitanja – iako nije nužan, može čak pripomoći tome da se slušatelji smjeste u slijed i tematiku propovjedi, te osjete kako je ona kadra sići u njihovu svakodnevnicu. No propovijed mora govoriti o Bogu, ne o afinitetima propovjednika, baš kao što i propovjednik i predslavitelj liturgijskog slavlja mora naučiti kako je glavni protagonist liturgije, baš kao i vjere same, sam Bog. U svakom slučaju, priprema propovijedi nužno uključuje propovjednikovo izlaganje vlastitog srca Božjoj riječi koja je predmet te propovijedi, a sve kako bi propovjednik osjetio ono što ta riječ univerzalno „nišani“ kako u njemu tako i u slušateljima.

Možda je nekad najbolje prepustiti riječ kao u pjesmi Billie Holiday i ne objašnjavati. No Bog, pretpostavljam, nije ruž za usne na razvratnom suprugu. Kako prihvatiti, kako oprostiti i kako slušati iz naše privremene ovozemaljske krhkosti?

Pretpostavljam da tome može pripomoći iskustvo da je netko nama oprostio, Bog ili netko drugi. Osobno doživljavam da mi oprost nije nešto što dolazi spontano, već kao nešto što je plod djelovanja milosti, nakon stečenog uvjerenja da je oprost jednostavno jedini put naprijed, svakako jedini koji nije toksičan, koliko god se nemogućim činio. Vrijedilo bi istražiti mjeru u kojoj je oprost tematika i vrijednost koja je najprisutnija ili najcjenjenija upravo u kršćanstvu. Engleski pisac G. K. Chesterton je, ako se ne varam, rekao kako je postao članom Katoličke Crkve zbog toga što ondje postoji sakramentalno oproštenje grijeha, a upravo to mu je, kako je rekao, najviše bilo potrebno i najmanje je bilo prisutno na drugim mjestima u svijetu.

Planirate li drugi književni album s četrnaest pjesama, brižno osmišljenih, također s ponekom bonus pjesmom?

Upravo sam dovršio prvi nacrt rukopisa pod naslovom „Drugi kut gledanja: posljednje stvari“. U posljednje stvari ubrajam bolest, starost i smrt, kao fenomene koji – barem jedan od njih, a često i sva tri – nužno pogađaju naš život. Zanima me kako se tim fenomenima bave glazbenici u svojim pjesmama, bilo da su oni sami suočeni s bolešću, starošću ili smrću, bilo da su osobe koje vole pogođene tim posljednjim stvarima. Nazivam ih „posljednjim stvarima“, osim što su uglavnom kronološki svojstvene kasnijoj životnoj dobi, jer mi se čini da su trenutno smješteni na margine naše kolektivne svijesti, ali ih i u nama samima doživljavamo kao tabue koje skrivamo od sebe i, recimo to tako, ne spominjemo pred sobom. Konačno, htio sam opisati što bi kršćanstvo imalo reći o tim posljednjim stvarima, pogotovo jer ono pokušava baciti neko novo, čak pozitivno ili spasonosno svjetlo na te stvarnosti koje doživljavamo kao nešto isključivo negativno ili oduzimajuće. 

Razgovarao: Tomislav Šovagović