Razgovor s dr. sc. J. Sabolom

Josip Sabol je rođen u Hodošanu (Međimurje) 1938. godine. Studij u Zagrebu, Rimu, Münchenu i Darmstadtu. U Rimu licencijat u filozofiji, doktorat u teologiji - područje moralna teologija, u Darmstadtu magistrat u socijalno-političkim znanostima. Predavao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu pastoralnu sociologiju. Josip Sabol1Objavljivao eseje, članke; napisao jednu knjigu, suautor više znanstvenih knjiga. U mirovini kao svećenik Varaždinske biskupije.

S dr. sc. Sabolom razgovarali smo o različitim vjerskim, društvenim i političkim fenomenima o kojima i inače piše na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Korona kriza, rat u Ukrajini, a sada i velika opasnost od pada standarda i nestašice hrane. Čini se da živimo u kriznome razdoblju usred kojega se brojni ljudi teško nose s egzistencijalnim strahovima. Kako gledate na današnju društveno-političku situaciju? Kako ljudi uopće mogu pronaći mir u današnjem vremenu?

Zahvaljujem Vam na ovom susretu. U obliku pitanja i odgovora pokušat ćemo zajedno doprinijeti razumijevanju događaje našeg vremena. Vi mi postavljate pitanja iz Vaše perspektive. Ja ću Vam pokušati dati odgovore iz moje perspektive: to znači iz mojeg pogleda na svijet ili mojeg svjetonazora na kojem temeljim svoja saznanja, svoje spoznaje i vrednovanja.

Najprije, smatram da sve što se događa u vremenu i prostoru ima u sebi određeni smisao, određenu vrijednost. U tome je također sadržana određena znakovitost i zakonitost koju trebamo i možemo otkriti. Drugim riječima: događaji u vremenu i prostoru jesu „znakovi vremena“ na putu života, jesu određene poruke nama putnicima na našem životnom putu. Naravno: trebamo imati sposobnost da poruke tih znakova otkrijemo. To može činiti svatko na svoj način. Time svatko od nas vrši utjecaj na svoje vrijeme, na društvo, na sve segmente suvremene civilizacije.

Rekao bih: svaki od nas treba htjeti utjecati na razvojni proces društva. Treba raditi s namjerom da daje usmjerenje razvoju društva u kojem mu je Bog, Gospodar svijeta, odredio posebno mjesto. Postavljati kritička pitanja naznačuje određeni utjecaj kritičara na razvoj društva. Odgovori na pitanja pak već trasiraju namjeravano usmjerenje kretanja društva.

Vaše prvo pitanje: Vi konstatirate da se društvo, politika nalaze u krizi. Otkrivate i uzroke krize. Izričete Vašu Krizazabrinutost radi nemira ljudi zbog krize i pitate kako bi ljudi mogli doći do mira, smirenja da bi mogli humano živjeti?

Slažem se s Vama: kriza je tu, uzroci su poznati. Gdje je rješenje? Najjednostavniji odgovori: korona- kriza nam je učinila veliko zlo. Radi se o uzroku koji je došao iz segmenta znanosti: krivnjom ljudi: virus „pobjegao“ iz laboratorija - ili namjerno? Današnji čovjek obožava znanost: zapravo vjeruje samo znanosti; Bogu više ne vjeruje. Pandemija je znak i poruka: novi „bog znanost“ ne zaslužuje naše bezrezervno povjerenje. Tim više: milijarder Gates ovih dana naviješta da nam predstoji nova pandemija, sada radi loše klime. Kao da nam poručuje: spremite se, bit će slično ili još gore nego za vrijeme covid virusa. No ne bojte se; mi smo već pripremili lijek.

Dakle: preispitajmo našu naivnu vjeru u znanost; budimo kritični prema njoj i znanstvenoj zajednici…. I obnovimo memoriju na našeg Boga: Stvoritelja i Spasitelja, zadobiti ćemo svoj mir i sigurnost. Što reći o drugom uzroku krize: agresija na Ukrajinu? Odgovor: završite rat; kaznite agresore… i osigurajte mir među narodima ispravnim i istinskim mjerama, a ne samo deklaracijama, konferencijama…. Pad standarda i nestašica? Sjetimo se da ne živimo samo za sebe, nego svi za jednoga i jedan za sve: princip solidariteta i život u aktivnoj ljubavi bližnjega. I sve će biti za dobro sviju.

Čini se da već desetljećima živimo u velikoj krizi zapadne civilizacije koja je praćena demografskim nestajanjem, krizom smisla, ali i promicanjem antikulture koja se manifestira na različite načine, među ostalim i kroz guranje tzv. genderističke ideologije. Kako gledate na ove procese?

Počeci procesa razaranja zapadne civilizacije imaju svoje najdublje korijene od onog zbivanja koje je sadržano u Francpojmu „revolucija za novog čovjeka i novo društvo“. Glavne točke: francuska revolucija, industrijska revolucija, oktobarska revolucija, studentska revolucija. Drugi korijen su: ideologije (filozofije) prosvjetiteljstva, materijalizam, marksizam, pozitivizam, scijentizam, naturalizam, ateizam, gender-ideologija - rodna ideologija.

Mogli bismo još nabrajati teorije i ideologije koje su utjecale i koje utječu na proces razvoja zapadnog svijeta do danas sa samo s jednim ciljem: dekristijanizacija Europe, razaranje do uništenja kulture stvorene kršćanstvom kroz dvije tisuće godina. Danas se nalazimo u zadnjoj etapi toga kulturološkog razaranja sa sadržajem: antropološka revolucija: borba protiv naravnog zakona kojem je podvrgnut čovjek i njegove institucije - brak, obitelj, seksualnost, cilj i smisao održavanja i obnavljanja života ljudskoga roda.

To su projekti i agenda takozvane gender-teorije - rodne ideologije. Najkraćom izrekom: cilj ove ideologije je: osigurati moć u rukama – organizaciji – određenih ljudi za stvaranje „čovjeka spola po izboru….“. I tako uništiti tradicionalno-kršćansku ideju čovjeka prema Božjoj objavi: čovjek je Božje stvorenje s ciljem vječnog života, djelom Spasenja Sina Božjeg Isusa Krista. Tu svijest ova grupacija ljudi želi izbrisati iz naše duše. Uspjeti sigurno ne će. Niti drugi projekti stvaranja „novog čovjeka, novog svijeta“ nisu uspjeli.

U posljednje vrijeme dosta ste na našemu portalu pisali o abortusu, ali i o manifestaciji Hod za život. Još je rimsko pravo govorilo da se nerođeno dijete smatra rođenim ako se radi o njegovim pravima, dok bi danas neki vršili abortuse gotovo do poroda, iako je zdravome razumu jasno da od prvoga dana začeća do čovjekove smrti govorimo o istome biću, o kontinuitetu. Jesmo li u nekim aspektima danas doživjeli regres čak i u odnosu na pogansko doba? Imaju li ti procesi korijen u dekristijanizaciji Zapada? Koliko je danas živa vjera u hrvatskim obiteljima?

Veliki hendikep kršćanstva danas čini sljedeća činjenica - zapravo paradoks : razvoj današnje civilizacije - „kulture smrti“ - se događa kroz negativni odgovor današnjih ideoloških grupacija, pretežno liberalnih i ljevičarskih snaga na HODvisoke kulturne vrjednote, općenito cijenjene u svijetu i unesene u ustave mnogih država svijeta kao temeljne vrijednosti države i društva. Gotovo sve što je nama kršćanima katolicima sveto, lijevo-liberalne sekularističke snage odbacuju, počevši s najvišom vrjednotom i temeljnim pravom na život od početka začeća do zadnjih dana života.

Slično je s vrjednotom braka, sa spolom muško - žensko. Prakticirana homoseksualnost do nedavno predmet kriminalnog obrađivanja, a danas? Sve to i mnogo drugog je nastalo na prostorima nekada kršćanske Europe zadnjih 50 godina. Dobivaju se izbori za predsjednika države obećanjem da će se Francuska snažno založiti da pobačaj bude legaliziran u svim državama EU-a i to kao pravo žene na pobačaj - na ubojstvo - nerođenog na trošak državnog proračuna.

Naravno da kršćanstvo može stvaranjem „kulture života“ - kažem stvaranjem, a ne samo ispovijedanjem - zaustaviti ovaj proces kretanja EU-a u daljnje padanje prema katastrofi. Pomislimo: kako bi izgledala Hrvatska - katolička Hrvatska – kada bi 86% hrvatskog pučanstva, koji se deklariraju katolicima, živjeli svoju kršćansku katoličku vjeru? Mnogi mislioci tvrde: EU će preživjeti samo kao kršćanska katolička tvorevina. Ili na temeljima vrjednota kršćanko-humanističkih korijena ili je ne će biti u globalističkom moru država, nacija, etnija, kultura, religija.

Imate li dojam da se Katolička crkva, pri čemu mislimo na crkvenu hijerarhiju, teško snalazi u današnjim vremenima? Svjedočimo li nakon Drugoga vatikanskog koncila možda pretjeranome približavanju Crkve prema svijetu što rezultira neželjenim plodovima?

Imao sam čast biti blizak s visokim dostojanstvenicima Crkve odnosno s ljudima crkvene hijerarhije kako Vi kažete. VatikanSurađivao sam na razne načine, većinom sam slijedio njihove naputke, ali sam imao i prostora za kritičko razmišljanje. Njima - sveukupnoj hijerarhiji počevši od župnika, episkopata pa do Svetog Oca pape - je mukotrpno obavljati svoje poslanje u svijetu: biti znak i opunomoćeni su-stvaratelj spasa čovjeka po milosti Božjoj u vremenu čiji ljudi u velikom broju ne osjećaju potrebe za spasenjem, za Božjom ljubavlju.

Drugi razlog za poteškoće: općeniti pad poštivanja svakog autoriteta: počevši od roditelja, odgojitelja, profesora pa do vladajućih i najviših institucija. Kao da čujemo ponavljanje svakog časa one poznate: „Neću ti služiti“. „Neka se moja volja vrši“. Treći razlog: strahovita brzina promjena načina života i time ponašanja snagom moćne tehnologije. Što danas vrijedi, sutra više ne vrijedi. Slikovito: kako bi se osjećao kapetan broda kada bi se svakog drugog dana mijenjala pravila navigacije radi neobičnog, do sada nepoznatog „ponašanja“ mora? Zar će kapetan tražiti rješenja u toj burnoj situaciji kod putnika? I to na demokratski način: sjednice, povjerenstva, odbori, rasprave….? Sinodalni put upravljanja Crkvom jest nova ponuda. Je li bolja, efikasnija: pokazat će budućnost?

Kakva je po Vama današnja uloga katoličkih intelektualaca? Treba li se glasnije čuti njihov glas u današnjem svijetu posvemašnjeg relativizma i rasapa svih vrijednosti?

Uloga katoličkog intelektualca u današnjem vremenu dade se sažeti u jednu riječ: svjedočiti objavljenu istinu životom, pisanom i govorenom riječju. Treba objašnjavati važne pojmove kao: brak, obitelj, vjernost, ljubav, istina, sloboda, pravo, dobro/zlo djelo…. jer svi ovi pojmovi su ostali nejasni, izblijedili, a s njima se operira u svakom razgovoru. Sugovornici ih upotrebljavaju, ali gotovo uvijek u drukčijem smislu. Ne može doći do sporazumijevanja. Mali vic: Direktore, rekli ste da ovaj ima pravo, a sada kažete da i onaj ima pravo. Kako to može biti? - Imaš pravo, odgovara Kaotldirektor. Ili ako tvrdim da je to istina, odmah dolazi kritika: da, to je istina za tebe, ali za mene nije, ja gledam drukčije na tu stvar. Opet smo na nuli.

Nažalost, nismo na nuli nego pod diktaturom relativizma s uvjerenjem i tvrdnjom: nema nikakve istine - ima samo različitih zapažanja, percepcija. Intelektualac je sada na potezu. I kažem: on je u dužnosti zahvatiti na svakom koraku, gdje se nešto takvog događa. Rekao bih: treba imitirati Sokrata i njegovu metodu prosvjetljivanja. Jer relativizam je rak rana današnje civilizacije. Relativizam je otrovno sprječavanje svakog moralnog i duhovnog napretka. Njega su izmislili i s njime operiraju one snage u svijetu čiji je plan držati čovječanstvo u tami - naravno za njih svjetlu - i služenju njihovim projektima. Oni to čine tobože u ime „prosvjetiteljstva“ koje je oslobađalo i oslobodilo i oblikovalo „punoljetnog autonomnog čovjeka“ od mračnog Srednjeg vijeka i Katoličke crkve.

Katolički intelektualac to dobro zna i stoga će stajati u prvim redovima borbe za Istinom i slobodom. Jer poznaje Isusa Krista: „Ja sam put, istina i život… Istina će Vas osloboditi“. Katolički intelektualac je slobodan za misionarsko naviještanje sljedećih istina i uvjerenja: Prvo uvjerenje - utemeljenje dostojanstva i time slobode čovjeka počiva na vjeri da postoji jedan osobni Bog koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i tako ga učinio svojim su-stvarateljem u razvojnom oblikovanju svijeta. Drugo uvjerenje: Bog je stvorio čovjeka s takvom naravi da se ona razvija po principima solidarnosti, supsidijarnosti i općeg dobra. Treće uvjerenje: postoji razlikovanje između nadnaravnog spasa i zemaljskog blagostanja čovjeka; odatle proizlazi da vječni spas čovjeka ima određenu prednost pred zemaljskim dobrima što se mora odraziti u oblikovanju politike i ekonomije. Četvrto uvjerenje: Demokratska ustavno-pravna država je samo ona država koja priznaje da su prava čovjeka prije nje i iznad nje, te da su ta prava neotuđiva. Peto uvjerenje: gospodarski sustav na tim principima mora poštivati ljudsko pravo na slobodu u gospodarenju i mora odgovarati socijalnoj pravednosti; čisto tržišni individualizam kao i državni kolektivizam su protiv naravnog dostojanstva čovjeka i zbog toga proturječe društvenom nauku Crkve. Katolički intelektualac ima veliko poslanje: svjedočiti za istinu i prakticirati ulogu prosvjetitelja pisanom i govorenom riječju.

Tridesetak godina od demokratskih promjena Hrvatska ni dalje nije izvršila obračun s komunističkim zločinima. Čak se pokušavaju opravdavati bivši komunistički obavještajci. Koliko to opterećuje današnje hrvatsko društvo? Kako gledate na hrvatske perspektive? Imamo li ipak razloga za optimizam?

Objavio sam više članaka o toj tematici. Jedva što se promijenilo u smislu tematike. Jedno je sigurno: sazrjelo je vrijeme za otvaranje puta novom duhovno-kulturnom usmjerenju razvoja hrvatskog društva. Kažem: novom usmjerenju unaprijed, a ne unazad kako doživljavamo političko kretanje danas, npr. u Zagrebu. Duhovno-emocionalno stanje ljudi u hrvatskom društvu danas nalazi se u dubokoj uznemirenosti sve do osjećaja beznađa. Uzrok tome treba tražiti u činjenici da su se prvotna pozitivna očekivanja u aktualnu vodeću elitu pretvorila u duboko razočarenje radi neočekivanih poteza. Počelo je s „Povjerenjem“, nastavilo se s Istambulskom konvencijom, nedopuštenim referendumom. Pokušajmo pronaći objašnjenje za te neshvatljive postupke u tome i otkriti izvore, u kratkim crtama.
Sudbinska kriza hrvatske nacije i hrvatske države je proizvod današnjih društvenih i političkih čimbenika koji imaju svoj korijen u komunističkoj prošlosti Hrvatske. Oni imaju i danas gotovo sveobuhvatni utjecaj na politički, kulturni, znanstveni i gospodarski život u Hrvatskoj. Odatle prvo i najvažnije pitanje glasi jesu li u formalno demokratskoj državi Hrvatskoj nositelji tročlane vlasti još uvijek ljudi iz doba komunizma koji se danas zovu socijaldemokrati, hadezeovci, narodnjaci, liberali i dr. ili su to novi ljudi, pravi „obraćenici“ koji su prešli iz totalitarnog sklopa razmišljanja u svijet demokracije?

Daljnje pitanje glasi priznaju li ljudi aktualne političke ljevice da su u ime i na načelima marksističko-komunističkog svjetonazora počinjeni najbrojniji zločini protiv čovječnosti u povijesti čovječanstva.? (usp. Rezolucija Vijeća Europe 2006, 2019.; Deklaracija Hrvatskog sabora 2006.)? Priznaju li zagovornici marksističko-ateističkog svjetonazora da predstavljaju manjinu u hrvatskom narodu i da bi radi toga trebali s velikom pažnjom i poštivanjem prema svjetonazoru većinskog hrvatskog naroda oblikovati svoju politiku i, ako su na vlasti, donositi zakone u što većem konsenzusu s uvjerenjima većinskoga naroda? To traži, naime, princip pravednosti i jednakosti, princip općeg dobra i legitimiteta, princip vladavine većine i prava.

Mogu li ti političari razumjeti da još uvijek postojeći simboli bivšeg totalitarnog sustava i slavljenje njegovih velikana RHuzrokuje strah i nesigurnost kod većine ljudi u Hrvatskoj danas? Za svijest čovjeka 21. stoljeća je neshvatljivo da trgovi i ulice gradova nose ime one osobe koja je kriva za ubojstva na stotina tisuća ljudi. Kakvog li ponižavanja za Hrvatsku, jednu od najstarijih nacija Europe! Takvo ponašanje je pokazatelj strukture morala koji je nepoznat svijesti svake visoke kulture. To je negacija etike klasične grčko-rimske i kršćansko-humanističke svijesti. Takvo stajalište je dokaz da marksistička ideologija ne poznaje pojam klasične filozofije o dostojanstvu čovjeka: svakog čovjeka, i onog u majčinoj utrobi.

Da bi se riješila aktualna kriza, treba svim silama učiniti ono najpotrebnije i najplemenitije: raditi na izmirenju među ljudima i uspostavljanju iskrenog zajedništva na temelju kulture dijaloga i racionalnog razmišljanja. Današnja kriza je duhovna kriza: dakle kriza kulture i svjetonazora, kriza morala i religije, kriza ljudske duše i smisla života. Nakon pada marksizma i komunizma kao zadnje utopijske metafizičke priče (1990.) pružila se naravna prilika za sveopću kulturno-duhovnu obnovu Europe na temelju korijena kršćanstva i humanizma. Nažalost, nije se učinilo to jedino racionalno i na dobro naroda Europe. Učinio se osjetljivi zaokret u post-modernu: u sklop razmišljanja liberalnih i ljevičarskih neomarksističkih snaga. Taj trend još traje i postaje sve jači zahvaljujući slabosti bivših demokršćanskih snaga.

Hrvatska kao neovisna suverena država je ušla u EU s pridjevom „katolička Hrvatska“, dakle jedna od rijetkih u EU. Doživjeli smo i doživljavamo da je i Hrvatsku zahvatio val sekularizma, globalizma i relativizma. Ipak, hrvatski narod jest u dubini duše, u svjesnoj savjesti i u dostojanstvenom emocionalizmu katolički narod s dubokim korijenima duhovno-kulturne baštine. Optimizam za dobru i bolju budućnost je realan.

Razgovarao: Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

 

 

Pon, 4-07-2022, 07:28:44

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.