'Usta širom zatvorena', autor Ivica Miškulin u izdanju AGM iz 2021.

Ovo je prva knjiga (nadam se ne i zadnja) koju sam pročitao od mladog povjesničara kojega javnost poznaje (za sada) kao biografa Vladimira Šeksa. Hoće li mu ta biografija predstavljati teret ili ne, znat ćemo Usta sirom zatvorenajednog dana nakon odlaska 'velikog meštra' koji je dao značajni doprinos hrvatskom pravosuđu od kojeg danas sve nas boli glava.

Zbog pravne tematike i ponekad teorijskog pristupa nekom slučaju nisam mogao ovu interesantnu knjigu pročitati brzinom kakvom čitam druge knjige, te sam stoga dnevno čitao jedno poglavlje u prosjeku.

Knjigu 'Usta širom zatvorena' kupio sam više zbog intrigirajućeg naslova, nego zbog pretpostavljenog sadržaja. Naime, iako sam osamdesetih godina bio u studentskoj dobi, shvatio sam da je bolje 'ne bosti se s rogatim' (komunističkim režimom), pa politiku nisam pratio, već studirao i stručno se usavršavao. Usprkos nebavljenjem politikom, jer se politika tih osamdesetih bavila sa svima nama, pazio sam što i gdje govorim, no uvijek sam nedvosmisleno iskazivao nezadovoljstvo s režimom. Ovo mi je bilo bitno spomenuti jer želim reći da mi je koncept sadržaja osamdesetih u bivšoj državi dobro poznat iz osobnog iskustva, a da su mi ostale nepoznate mnoge priče, životne sudbine i brojne druge činjenice koje su karakterizirale ondašnje komunističko društvo.

Možda neki čitatelji koji su osamdesetih bili djeca ili su rođeni kasnije neće uspjeti shvatiti u kakvom se vremenu tada živjelo dok budu čitali knjigu, pa bih u tom slučaju preporučio da prvo pročitaju 15. poglavlje knjige (posebno stranice 250.-253.), kako bi bolje i ispravno shvatili sadržaj knjige. Vrijeme komunističkog režima osamdesetih moglo bi se okarakterizirati kao 'jedno govoriti, drugo raditi, treće misliti'. U prijevodu, pazi što i kako govoriš, radi samo ono što moraš, svoje misli ne dijeli ni sa kim. Naime, govor, radnja i misao ili sve zajedno bilo bi upotrijebljeno protiv određene osobe ako je režim (partija) procijenila da ta osoba ugrožava samoupravni socijalizam, bratstvo i jedinstvo, diktaturu proletarijata, tekovine revolucije, ustav, partiju, lik i djelo druga Tita, itd. Sretniji su odlazili u zatvor, ponekad i na više od deset godina, a manje sretni su nestajali ili bili ubijeni. Ukratko, komunistički režim u Jugoslaviji bio je neprijatelj temeljnih ljudskih prava i prezirao je demokraciju te je koristio kaznenopravnu zaštitu države kao sredstvo represije nad političkim neistomišljenicima i protivnicima. Glede problematike prava na slobodno iznošenje mišljenja vidi u knjizi (na primjer) uhićenjestranicu 21. No, načelno gledajući, Jugoslavija se nalazila na samom vrhu uvažavanja međunarodnih standarda o zaštiti ljudskih prava krajem osamdesetih. Problem je bio što se u praksi toga režim nije pridržavao.

Isto vrijedi i danas, jer je komunistički pravni kadar nastavio nesmetano s radom i u RH i stvorio novu generaciju 'prodavača pravne magle', s puno prava, no bez pravde.

Za jednu jedinu izgovorenu riječ, za ispjevanu pjesmu moglo se osamdesetih završiti u zatvoru, što autor u knjizi dobro argumentira. Primjera radi, svaku su izjavu komunistički sudovi mogli proglasiti apstraktno opasnom, a time i kažnjivom, te stoga ma koliko tvrdnje nekog pojedinca bile utemeljene u činjeničnoj sferi, ako su bile drugačije od stajališta režima, njihov se autor izlagao progonu. Bez imalo ironije moglo bi se zaključiti da što god da je netko rekao ili napisao, ili nije rekao ili napisao, moglo ga se proglasiti krivim. To znači da je pravni sustav u komunističkoj Jugoslaviji imao ulogu promicanja interesa režima, a pravosudni aparat štitio vladajuće i njihovu ideologiju.

Tako je i danas u RH, koja je prošle godine predsjedavala Vijećem EU, kad političari biraju na primjer ustavne suce da zaštite 'tekovine komunističke revolucije' (čovjeku dođe da zaplače).

Apsurda li, ključni problemi Jugoslavije nisu bili rastući ekonomski problemi, već za režim podrugljivo ismijavanje komunizamrežima kao poseban oblik neprijateljskog djelovanja. Sa druge strane, što je bilo dozvoljeno komunističkoj 'eliti' društva, nije bilo dozvoljeno običnom građaninu.

Iako se znalo što se događa u Jugoslaviji osamdesetih glede ljudskih prava, strane vlade su svjesno zatvarale oči pred terorom komunističkog režima, jer im je bio cilj zadržati Jugoslaviju u neutralnom položaju u odnosu na Istok i Zapad.

Isto je i danas u RH, kad EU ne zanima sveopće stanje u Hrvatskoj, već izvršavaju li se zadani ciljevi 'Brisela' ili ne. EU ne zanima (ili znaju pa šute) tko stoji iza medija koji podlo omalovažavaju i dezinformiraju većinski narod, što je izborni zakon u suprotnosti s demokratskim standardima, što se osporava i sprječava volja naroda putem referenduma, što vlast prešutno odobrava (tj. potiče) kriminal političke i gospodarske 'elite', što vlast ne rješava slučajeve tipa 'svastike', što izaziva nove podjele i time buduću agresiju na RH sa skandaloznim izbornim zakonom, što je manjinama dozvoljeno ono što većinskom narodu nije, itd.

Osamdesetih je bilo pokušaja upozoravanja stranih organizacija i udruga na stanje u Jugoslaviji, poput Kuće slobode, gdje se navodi sljedeće: 'Oslobodite odmah sve političke zatvorenike uključivši one koje se čuvaju na psihijatrijskim odijelima, itd.' Da bi se bolje shvatio problem o kojem autor piše spomenut ćemo činjenicu da je sredinom sudosamdesetih u Jugoslaviji bilo tisuću političkih zatvorenika, tj. više nego u Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Poljskoj zajedno.

Koga tematika osamdesetih interesira glede ljudskih prava u Jugoslaviji i ako želi usporediti tadašnje pravosuđe s današnjim, knjigu će svakako pročitati.

Percepcija građana o hrvatskom pravosuđu je katastrofalna. Nije za čuditi se kad se zna da su brojni suci i javni tužitelji iz komunističkog režima nastavili s radom u RH, i da su mnogi 'okrvavljenih ruku' postali 'moralne vertikale' demokratskog društva te im mediji upravo stoga redovito daju prostora. A ja se pitam, može li netko biti visoko pozicioniran u pravosuđu RH, a da nije bio suradnik sigurnosnog komunističkog sustava ili izabran od tog komunističkog kadra? 'Šok terapija' iz Njemačke 1990. nije se primijenila u Hrvatskoj zbog takozvane pomirbe, što je još jedan dokaz koliko skupo plaćamo tu 'pomirbu'.

Ovom bih prilikom pozdravio gospođu Karolinu Vidović Krišto koja uporno postavlja zastupnička pitanja vladi RH bez konkretnih odgovora, što svjedoči da su naši političari još uvijek u osamdesetima prošlog vijeka što ne služi na čast Europskoj Uniji.

dr. Ivica Tijardović

 

Sub, 4-12-2021, 21:13:42

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.