Eurounijska misija balkanskog HDZ-a

Haaški sudNedavno su domaći mediji prenijeli intervju s predsjednikom hrvatske „svađaonice na Markovom trgu", barbom Lukom Bebićem, u kojem dotični tvrdi kako će „narodno nezadovoljstvo haaškim presudama biti kratkog vijeka" te da će na kraju „sve to europski fondovi pozlatiti". Tim nebulozama Bebić samo nastavlja svoju već četrdesetak godina dugu misiju, kojoj je u skladu s nepisanim političkim zakonitostima „na brdovitom Balkanu", osnovni cilj što duže zadržati vlastitu stražnjicu na visokopozicioniranim foteljama. Za taj „sveti cilj", hrvatski političari su u velikoj većini spremni na raznorazne ustupke i opasne igre, od kojih je svakako najpopularnija „igra presvlačenja ideoloških uniformi." Državni, a vjerojatno i svjetski prvak u toj, masovnim medijima ludo zabavnoj igri je naravno bivši predsjednik Mesić, s kojim Bebića vežu mnoge zanimljive sličnosti.

Oba su, naime, rođeni u tridesetim godinama prošlog stoljeća, oba potječu iz poznatih partizanskih obitelji te su poslije rata vješto iskoristili sve one blagodati kojima je tadašnja Komunistička partija darivala djecu zaslužnih boraca za „tekovine bratstva i jedinstva". I jedan i drugi su u vrijeme buđenja hrvatskog proljeća bili provjereni partijski kadrovi, na visokim funkcijama. Mesić je tada bio predsjednik općine Orahovica, a Bebić na istoj poziciji u Metkoviću. O „Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog jezika", kojom je Matica hrvatska 1967. izazvala pravu uzbunu u kabinetima partijskih komesara i koja je predstavljala inicijalno paljenje zadeklaracija o položaju hrvatskog jezika događaje poznate pod nazivom „Hrvatsko proljeće", drugovi Mesić i Bebić su imali gotovo identičan stav. Stjepan Mesić je o toj deklaraciji, radi koje su mnogi istaknuti hrvatski domoljubni intelektualci bili proganjani i zatvarani, izjavio slijedeće:

„Kada sam pročitao tu deklaraciju nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale milijunske žrtve."

Barba Luka je, pak otišao i korak dalje od Mesića, što možemo lako provjeriti u nedavno objavljenom arhivskom članku „Slobodne Dalmacije" iz 1971. godine, u kojem se može pročitati sljedeće:

SJEDNICA SKUPŠTINE OPĆINE METKOVIĆ

Likvidiranje ogranka Matice hrvatske

Na današnjoj sjednici SO Metković, u želji da se što prije provedu u djelo riječi druga Tita i zaključci sjednice Predsjedništva SKJ i 23. sjednice CK SKH, predsjednik Luka Bebić izložio je program djelovanja Skupštine mjesnih organa u suzbijanju nacionalizma i šovinizma i svih drugih pojava kontrarevolucionarne djelatnosti. Zaključeno je da se odmah poduzmu mjere za likvidaciju ogranka Matice hrvatske kao osnovnog žarišta nacionalističkih i šovinističkih djelatnosti. Još u toku dana njezine su prostorije zapečaćene, a financijsko poslovanje podvrgnuto kontroli.

Slobodna Dalmacija, 24. prosinca 1971.

Vađenjem ovog 40 godina staroga članka iz arhive, doslovno su pale u vodu sve Bebićeve priče o njegovom otporu komunizmu za vrijeme Hrvatskog proljeća. Kao što vidimo iz priloženog, mladi Bebić je bio toliko „gorljiva komunjara", da je sjednicu SO Metković u kojoj je likvidirao ogranak najstarije kulturne institucije u Hrvata – tempirao točno na Badnju večer...

Stjepan MesićEto, tako je stajala situacija s ovom dvojicom mladih proletera, u vrijeme kraja šezdesetih početka sedamdesetih, vrijeme u kojem se hrvatska nacionalna svijest budila, a oni je gorljivo zatirali i proganjali. No, reći će dobronamjeran i objektivan čitatelj, kako su "barba Stipe i barba Luka" barem bili dosljedni i držali do svojih ideoloških premisa. I naravno, unatoč tome što sam ja ponešto drukčijih ideoloških pogleda, zasigurno ne bih sada ni pisao ovako kritičnu kolumni, da su dotični hrabro nastavili „gacati utabanim Titovim stazama". No, uslijedilo je na veliku žalost hrvatskog naroda, ono što sam najavljivao na početku ove kolumne. Među mnogim mladim i nadobudnim „političkim sportašima" i karijeristima „svih naroda i narodnosti", neka nevidljiva i običnim smrtnicima neznana komisija, izabrala je baš ovu dvojicu da zastupaju Hrvatsku u spomenutoj igri „presvlačenja ideoloških uniformi". Ta društvena igra, u čijim materijalnim plodovima i poslovnim pogodnostima uživa i šira igračeva obitelj, sastoji se od naizgled banalnog mijenjanja stava prema smjeru u kojem trenutno „pušu politički vjetrovi".

Tako su se i junaci ove naše priče prvi put presvukli u prvoj polovici sedamdesetih godina. Stipe je kao malo stariji krenuo prvi na teren i formalno se pridružio pokretu „Hrvatskog proljeća", kojeg je u svojim medijskim nastupima do tada otvoreno sotonizirao. U vrijeme kada uređaji za prisluškivanje nisu bili tako sofisticirani kao danas, možemo samo zamisliti kakvu je to važnu misiju i ulogu u MASPOK-u imao drugi hrvatski predsjednik. Njegova kasnija tvrdnja da je radi svog revolucionarnog djelovanja tada završio i na robiji u Gradišci, prilično je diskutabilna, a posebno je zanimljivo da mu se tada navodno predbacivala suradnja s „Maticom hrvatskom", dakle istom onom institucijom koju je nekoliko godina prije tako oštro kritizirao i nazivao „protudržavnim elementom". U javnosti se, međutim pojavila i verzija priče, koja govori da je mladi Mesić na robiji završio radi toga što je kao gradonačelnik Orahovice dozvolio otvaranje privatnog striptiz-bara „Mik-Mak", u kojem je često bio rado viđen gost, a partija je inače bila nesklona privatnom vlasništvu te u ovom klubu vidjela opasnost od „amerikanizacije". O „vrelim orahovačkim noćima" progovorio je nedavno u medijima jedan od sudionika tadašnjih okupljanja, Mesićev sugrađanin i tadašnji sudac općinskog suda, Milan Šimić:

"Jednom kad je Stipe onamo poveo svog kolegu, jednoga hrvatskog gradonačelnika, ovaj se u početku sablažnjavao da takvo što uopće može postojati u socijalizmu, ali kad mu se striptizeta Đurđa približila i nježno mu šapnula u uho zamolivši ga da joj pomogne otkopčati grudnjak, oslobodio se ideoloških predrasuda i rado je, s veseljem, ispunio njenu molbu."

HDZIz ovih redova možemo lako povući paralele s javnim ponašanjem brojnih HDZ-ovih čelnika tijekom devedesetih godina. Politika je uvijek bila najugodniji i najisplativiji posao „na ovim prostorima", a o ljudima koji su to svojom karijerom ponajviše dokazali, odlučio sam prozboriti u ovoj seriji članaka te povezati tu komunističku doktrinu balkanskog tipa, sa trenutnim zbivanima oko nedemokratskog i nasilnog uvlačenja Hrvatske u Europsku uniju.

Prijeđimo malo na kronologiju „čudnovatih zgoda partijskog šegrta" Bebića i zaključimo kako on za razliku od Mesića nije u vrijeme komunizma robijao niti dana. Zabilježeno je međutim da je 1972. kažnjen partijskim ukorom, a 1975. konačno isključen iz Komunističke partije, radi simpatiziranja Savke i Tripala. Za divno čudo, umjesto da se u tim surovim vremenima, navodna „crna ovca partije" suoči s najstrašnijim progonima i materijalnim problemima, Bebić u tadašnjem socijalističkom gospodarstvu „pliva kao riba u vodi" te u povijesne događaje s kraja osamdesetih ulazi kao dobro situiran poduzetnik.....

Stjepan Mesić je, sasvim netipično za čovjeka koji je u ono vrijeme nosio „krimen" hrvatskog nacionalista, odmah po izlasku iz zatvora dobio dobro plaćen posao. Treba na ovom mjestu reći da je i sam Mesićev jednogodišnji boravak u zatvoru bio sve samo ne traumatičan, jer je po svjedočenjima njegovih zatvorskih kolega, drugi hrvatski predsjednik u zatvoru Stara Gradiška imao neku vrstu povlaštenog položaja, pa je čak zabilježeno da se u zatvoru bavio proizvodnjom vina. Navodno je upravo u tom zatvoru, sredinom 1976. godine, Stjepan Mesić „vrbovan" od strane zloglasne UDBE, a postoje dokazi i autentična svjedočanstva da je Mesić surađivao s jugoslavenskom tajnom policijom sve do uspostave hrvatske neovisnosti, kada je uslijedilo jedno od njegovih najopjevanijih „kameleonskih presvlačenja": Od uvjerenog antifašista i komunista, Stipe Mesić se preko kritičara Komunističke partije - transformirao u hrvatskog nacionalista...

Tu treću političku transformaciju drugova Mesića i Bebića, čiju su opskurnu golotinju u „ideološkoj svlačionici", početkom devedesetih godina prekrile euforija i oduševljenje hrvatskog naroda, koji je nakon tisuću godina ponovo dočekao rađanje slobodne i suverene države Hrvatske. Većinu ljudi, koji su „presvučene HDZ komuniste" tada slavili, nije se zbog kontroliranih i cenzuriranih medija moglo potaknuti na suvislije kritično razmišljanje o činjenici da se gotovo cijeli tadašnji vrh HDZ sastojao od bivših partijaša, politički odgojenih u tzv. „kumrovečkoj školi." Stoga je središnja riječ u imenu masovnog političkog pokreta na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, ostala samo „sanak pusti" određenih ljudi koji su unutar HDZ-a istinski sanjali i pokušavali izgraditi temelje nove političke paradigme u zemlji koja je unatoč referendumskom odcjepljenju od SFRJ, ipak u mnogočemu nastavila hodati starim i dobro „utabanim" stazama bratstva i jedinstva. A kako i ne bi, kada su u vrhu HDZ-a 1991. sjedili ljudi poput Stjepana Mesića, Josipa Manolića, Luke Bebića, Slavka Degoricije te dugogodišnje „sive eminencije" hrvatske politike, Vladimira Šeksa, kojeg ću uskoro morati uvesti u ovu našu priču, jer bi bez detaljne analize njegovog životnog puta ona bila znatno okrnjena.

No, prije nego što se malo pozabavim Šeksom, spomenut ću da se po svojoj subverzivnoj djelatnosti u HDZ-u, već početkom devedesetih godina isticao Josip Manolić„trio fantastikus": Mesić, Manolić i Degoricija, a u njihov „kružok" svakako treba ubrojiti i bivšeg udbaša Josipa Boljkovca, kojeg je Hrvatski helsinški odbor nedavno optužio za likvidaciju 210 hrvatskih civila nakon drugog svjetskog rata. Upravo je spomenuta UDBA (uprava državne bezbednosti) bila vezivno tkivo koje je ovu „veliku četvorku" držalo na okupu, pa su tako u gotovo svim situacijama istupali zajednički i podržavali jedni druge kod stranačkih preglasavanja i prijedloga zakona. Njihovoj stranačkoj frakciji je glavni cilj bio destabilizirati tadašnjeg predsjednika Tuđmana i u datom momentu pokušati preuzeti vlast u Hrvatskoj, a te njihove težnje i zakulisne igre kulminirale su i pokušajem državnog udara, koji nije uspio i nakon kojeg su „Mesić i co." izbačeni iz HDZ-a te 1994.godine osnovali svoju stranku – Hrvatski nezavisni demokrati.

Kao razloge za pokušaj rušenja bivšeg predsjednika Tuđmana, Mesić i Manolić su ponudili tezu o tobožnjem Tuđmanovom pokušaju okupacije i aneksije dijelova BIH, a ta laž je poslije postala jednim od temelja haaških optužnica protiv hrvatskog vojnog vrha. HND-ovci su također oštro napadali Tuđmanov model privatizacije, očito zaboravljajući da su upravo oni bili najzaslužniji što se taj pretvorbeni model uopće počeo primjenjivati. Naime, u vrijeme donošenja tog famoznog Zakona o privatizaciji, 1991.godine, Josip Manolić je bio predsjednik vlade, a predsjednik Sabora je bio, pogodite – Stjepan Mesić... Tada je u jednom dokumentiranom izvješću zabilježeno da su se na dvodnevnoj sjednici predsjedništva HDZ-a o privatizaciji, Manolić, Mesić i Degoricija dignuli od stola i izjavili da će napustiti stranku, ako se njihov Zakon o privatizaciji ne prihvati.

Kasnije, sredinom devedesetih su spomenuti taj isti zakon u tjedniku „Feral Tribune" nazvali – „Tuđmanovom nakaradnom pretvorbom". To je vrijeme kad su ove zvijezde, u prvom dijelu spomenute „balkanske igre ideološkog presvlačenje uniformi", još jednom (već po četvrti put) uspješno presvukli: Od komunista, preko kritičara KP-a, zatim hrvatskih nacionalista, Mesić i Manolić su 1995. preko noći postali liberali i demokrati. Sve te čudesne iluzije i političke opsjene, bile su moguće samo radi činjenice da je Hrvatska onda bila, a i danas je u političkom smislu još uvijek, kako bi rekla srpska pjesnikinja Desanka Maksimović: „Jedna zemlja seljaka na brdovitom Balkanu»

Romano Sole
politika.hr

Uto, 11-02-2025, 13:17:52

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.