Detalji

Objavljeno: 11. ožujka 2010.

Mile Pešorda pripada srednjem naraštaju hrvatskih književnika. Rođen je u Grudama (BiH), 15. kolovoza 1950. godine. Tijekom proteklih godina istakao se kao pjesnik, književni prevoditelj, književni feljtonist, urednik, sveučilišni lektor, diplomat... U Sarajevu je završio studij romanistike, a u Zagrebu i Parizu postdiplomske studije. Književnim stvaralaštvom počeo se baviti još u srednjoškolskim klupama, točnije, u šesnaestoj godini života. Kao učenik četvrtog razreda Gimnazije u Grudama pokrenuo je i uredio reviju «Ogledalo», koja mu je donijela i prva neugodna iskustva. Maturant Pešorda, kako i priliči mladim ljudima, neoprezno razmišlja svojom glavom i izaziva lokalnu vladajuću elitu. Glasilo je zabranjeno, a urednik podvrgnut sumnji, jer je, između ostalog, napisao: «Iz ruku samoživaca i žderonja spasiti naš kraj – to je glavni zadatak svakog mladog čovjeka, mladog duhom i umom». Pisati stihove Pešorda nastavlja kao student u Sarajevu. Njegovi su radovi ozbiljni, zanimljivi i literarno relevantni, tako da ih objavljuju tada ugledni književni časopisi kao što su «Odjeci», «Republika», «Telegram», «Život», «Lica», «Naši dani», kao i niz drugih novina i glasila. S nekoliko pjesama, kao što su Protiv tame, Žena malog grada i Moj otac, dostiže razinu potrebnu za ulazak u antologije. To se i događa 1969., kada njegova pjesma Moj otac biva uvrštena u "Panoramu mlade hrvatske književnosti" (Republika, Zagreb, 1969.). Ta ga pjesma prati do danas, kao jedno od najboljih lirskih ostvarenja u suvremenoj hrvatskoj književnosti.(Đ.Vidmarović)

Detalji

Objavljeno: 13. veljače 2010.

Nema nam spasa od života, spasa od istine nas samih, a pod njezinom se svjetlošću iznova vraćamo u središte egzistencijalne i duhovne drame hrvatskoga naroda u sredini XX. stoljeća, na svetački život i smrt hrvatskoga mučenika i blaženika Alojzija Stepinca (8.svibnja 1898.-10.veljače 1960.), svjedoka vjere i narodne slobode, primasa rimokatoličke Crkve u Hrvata, zaokupljeni omertom o jednome zločinačkom sustavu i o jednome kardinalovom „Krvniku“ opranih ruku, i „zemljaku“, istaknutom predstavniku komunističke „nove pravde“ i , tijekom četrdesetak godina (od 1941. do 1980-ih) veoma, veoma moćnom dužnostniku i „hrvatskom“ kadru u antihrvatskoj kadrovskoj križaljki beogradske Centrale, koji je, kao „ekspert“ i državni tužitelj „FNRJ“u vrijeme jugokomunističke diktature, sastavio glavni, uvodni dio optužnice protiv Stepinca.(M.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 26. siječnja 2010.

U sklopu 46. Šimićevih susreta Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne uručilo je 13. studenoga 2009. književniku, publicistu, prevoditelju i članu Hrvatskoga kulturnog vijeća Mili Pešordi godišnju nagradu Antun Branko Šimić za poemu »Bašćanska ploča«, koja je objavljena 2008. u nakladi zagrebačke kuće Alfa. Mile Pešorda rođen je 1950. u Grudama, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na sarajevskom Filozofskom fakultetu romanske jezike i književnost. Prvu zbirku pjesama, »Život vječni«, objavio je 1971. Slijedi zbirka »Zipka zebnje« (1975.), zatim »Slušam tvoj glas« (1980.), »Prelijevanja« (1981.), »Izabrane pjesme« (1985.), »Orfički fragmenti« (1987.), »Knjiga ljubavi i gnjeva« (1998.), »Bašćanska ploča« (2008.).

Detalji

Objavljeno: 25. siječnja 2010.

Dragocjene i velike su stvarne hrvatske žrtve pale u dvadesetomu stoljeću svenarodne borbe za slobodu i uspostavu nacionalne suverenosti, otete 1918. godine padom Hrvatske pod sedamdesetak godina teško srbijansko „prisajedinjenje“, ali stvara se dojam kako u pamćenju naroda - višekratno opljačkana, zbiljski razvlaštena i trenutačno bačena u arenu bitke za dostojanstven građanski život - blijedi sjaj etičke čistosti i patriotske veličajnosti žrtve pojedinačnih ljudskih života svjestno i s ljubavlju ugrađenih u temelje oslobođene domovine. Velemeštri za prodaju političke magle, i organiziranje svakodnevnih prizora jalna i kalna naguravanja među ljudstvom podijeljenim u male torove milijuna podanika, čak uveliko ispisuju i novim naraštajima propisuju povijest koja se nije zbila, virtualnu povijest koje su također i završno poglavlje tako vješto krivo-tvorili da samo čekaju njegovu inozemnu potvrdu u smislu parapolitičkoga pravorijeka „pravde za Hrvatsku“ hrvatskoj borbi za neovisnost i demokraciju kao „zločinu“.(M.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 05. studenoga 2009.

Donosimo otvoreno pismo koje je književnik i član Hrvatskoga kulturnog vijeća Mile Pešorda uputio predsjednici Vlade RH Jadranki Kosor vezano uz potpisivanje i ratifikaciju prijedloga arbitražnog sporazuma sa Slovenijom."Hrvatski sam državljanin, zauzet u demokratskoj i mirotvornoj izgradnji duhovno i gospodarski povezane Europe kao zajednice suverenih nacija i njihovih jezika i kultura, u kojoj bi se i hrvatski narod sa svojim jezikom i kulturom mogao još slobodnije i potpunije razvijati i samostojno sudjelovati u izgradnji boljega i pravednijega svijeta. Dakle, kao uvjereni europejac hrvatskoga materinskoga jezika i deržanstva, izražavam osobno protivljenje tzv. Arbitražnom sporazumu (sadržaju mu, tajnovitome načinu njegova pripremanja kao i najavi žurnoga prihvaćanja istog, bez javne rasprave ili referenduma, u državnom Hrvatskom saboru) kao nelegitimnom, duboko protueuropskom činu, koji je protivan i duhu (a, držim, i slovu) Ustava RH a također i međunarodnim konvencijama koje pravno uređuju odnose među državama i narodima."

Detalji

Objavljeno: 03. lipnja 2009.

"Oni" su i ove godine pokrenuli po Hrvatskoj (objaviše: u organizaciji nekoga riječkoga „Društva Tito“ i šuvar-matvejevitchevske Socijalističke radničke partije) jugopetokraku „titovu štafetu“, simbol megazločina i totalitarnoga kulta ličnosti jednoga diktatora. Neodgovorni prema zemlji u kojoj i od koje žive i prema čovječanstvu s kojim sačinjavamo jednu obitelj, oni nikakve etičke samospoznaje o počinjenim kom-partizanskim zločinima nemaju, o užasnoj boli koja je tim, bilo ratnim zločinima ili poslijeratnim zločinima protiv čovječnosti, bila zadana, i još se uvijek zadaje, nepravedno i bez suđenja pobijenim građanskim i vojničkim osobama i svima njihovim bližnjima, kao i narodu samome. Tragovi direktni ili interesni od krvi nevinih i od džeparenja nevino pobijenih i otimačine tuđega dobra već su im se davno posušili na rukama i prividno nestali od danonoćnoga pranja i bezbrojnih rukovanja na orgijama i na svečanostima poražene ljudskosti na kojima su sudjelovali kao pripadnici tako jadno pobjedničke strane. Ruke su im postale mekane i njegovane, diskurs im se totalitaristički i ljudomorni preinačio u „građanski“, ali bezdanu svoju mržnju spram demosa i Dekaloga, spram uspravnih govornika jezika hrvatske slobode i neovisnosti ne uspijevaju suspregnuti te iskaljuju svoj bijes nad žrtvama nacistaljinizma pobacanim u tisućama jama, rovova i inih masovnih neistraženih grobišta diljem „Srboslavije“ (u samoj Hrvatskoj popisano ih je preko 1.000!).(M.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 01. prosinca 2008.

Pomisao na demokratsku, tojest slobodnu i hrvatsku Hrvatsku, a još k tomu samostalnu i od središta vojno-političke jugodiktature neovisnu, bila im je u toj mjeri nepodnošljiva da su silinom oružja svoje JNA i paravojnih srpskih zločinitelja i vještinom državotvorne im laži udarili na hrvatski povijesni svibanj, na božićni narodni Ustav, na ovaj ulomak čudesno lijepe zemlje koji nam je preostao od „stare slave djedovine“. Uvježbavali su na Hrvatima, u dvjema „Jugoslavijama“, vlastitu strogoću, iskušavali granice izdržljivosti civilizirana naroda izložena udarima barbarogenijskoga biča. Ali Hrvati su, kao doista duhovno velika i povijestno konstituirana nacija, na sedamdesetgodišnju neprekinutu državnu tiraniju i teror tih osvajača (u neku ruku potomaka onih bojovnika koji su, u krvavoj Nikopoljskoj bitki 25. rujna 1396., kao ratnička postrojba u taboru tursko-osmanlijske vojne sile na osvajačkom pohodu u Europu, zadali smrtni udarac cjelokupnoj eurokršćanskoj vojsci koju je predvodio kralj Sigismund, pa tako i hrvatskim junacima na čelu s banom Nikolom Gorjanskim koji su, prema povjesničaru F.Šišiću, „spasli kršćanskom oružju slavu toga dana“) odgovorili djelom narodnoga oslobođenja i idejom oprosta i pomirenja u izgledu slobode, pobratimstva i posestrimstva u kontekstu obnovljenoga Zapada.(M.Pešorda)

Detalji

Objavljeno: 20. studenoga 2008.

Okupatorski „gradonačelnik“ Vukovara dr. Vojislav Stanimirović, nekadašnji ravnatelj vukovarske bolnice „Sveti Sava“ (!), a sadašnji predsjednik pupovačkoga SDSS-a, odlučio se povući iz Hrvatskoga sabora, i to u prvoj godini svoga trećega saborskoga mandata. Kako mediji prenose, taj istaknuti svjedok i čimbenik velikosrpskih radova na teritorijalnom zaposjedanju Hrvatske i ubijanju Hrvata ne povlači se posve iz politike, nego svoje političko djelovanje želi usredotočiti na „rad u istočnoj Slavoniji, posebno u Vukovaru“. Bivši koordinator/ministar bez lisnice u terorističkoj „Vladi Republike Srpske krajine“ vraća se, znači, na mjesto srpskoga zločina, a koje je on, godine 1993., ovako opisao u ćiriličnom listu zlotvorne „Vojske Krajine“ br. 7-8, na str. 43: „Tog 18. novembra 1991. pao je i poslednji bastion, poslednje uporište ustaške vlasti u Vukovaru – vukovarska bolnica. Njenim padom oslobođen je i sam grad Vukovar, nekada grad lepotan. Ljudska mašta ne može da zamisli ono što se tada u gradu moglo videti kao stvarnost. Rečju, grad koga više nema, koji pruža sliku pakla, pun dima, paljevine, leševa, smrada, a ponajviše nepreglednih ruševina.“ (M.Pešorda)