Hrvatsko-ukrajinske paralele (V.)

Uloga Đure Vidmarovića

Mnogo napora u iskorjenjivanju jezičnih i povijesnih nejasnoća u novije vrijeme uložio je hrvatski Vidmarovićpisac i diplomat Đuro Vidmarović, nekadašnji veleposlanik RH u Ukrajini. U članku o „Povijesti Ukrajine“ naglašava kako za većinu Hrvata Ukrajina ostaje nepoznata. „Hrvati o Ukrajini znaju samo toliko koliko su željeli i ako su to željeli njihovi gospodari, posebno oni koji su boravili u Krakovu, Petrogradu, Moskvi ili Beču“. Postupno je u hrvatskoj historiografiji postalo tradicijom „neznanje o ukrajinskoj povijesti“, a tako je bio odgojen i Vidmarovićev naraštaj. Predstavljanje prošlosti ukrajinskoga naroda u hrvatskih intelektualaca formiralo se na osnovi udžbenika, kojemu je autor B.D. Grekov, ruski predavač, i Miroslav Brandt, čelnik Katedre za povijest Europe srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U suradnji s hrvatskim povjesničarom Brandtom, Grekov je napisao udžbenik dvostruka naslova i autorstva: B.D. Grekov, „Kijevska Rusija“; M. Brandt, „Ruske zemlje od XII. stoljeća do Ivana Groznog“ (Zagreb: Naprijed, 1962.). Upravo je ovaj udžbenik sve do 1981. g. bio je uvršten u popis osnovne literature za hrvatska sveučilišta. Knjiga slijedi neprekidnost tradicije, koja je prešla u nasljeđe, „iz velikoruske carske u rusku boljševičku i 'internacionalističku interpretaciju' sovjetske historiografije“.

„Već sam naslov knjige onda (1962.), kao i sada (2009.) upućivao je na veliku državu, koja se zove Rusija, nekada Rusko Carstvo, a sada Ruska Federacija; i prosječan čitatelj mogao je razumjeti, da se u knjizi radi isključivo o toj državi. U sintagmi 'Kijevska Rusija' nema mjesta za Ukrajinu, ovdje se ukrajinska povijest prešućuje, prilagođena je ruskoj imperijskoj istini, falsificirana i čak uzurpirana“, zaključuje Đuro Vidmarović. Zapravo je uvod simboličnog naziva „Nepoznata Ukrajina“ posvećen vrlo bolnoj temi „ukradenog imena“ i objašnjenju drugih „lingvističkih nejasnoća“ ukrajinskih povijesnih i zemljopisnih imena uvrštenih u hrvatski pravopis u ruskoj interpretaciji, učinivši Ukrajinu, jednu od najvećih europskih država, praktično nepostojećom u svijeti Hrvatâ.

Na istu temu ponovno se vraća priređivač „Povijesti Ukrajine“, hrvatski Ukrajinac Sergej Burda, pišući o „terminološkoj zbrci u hrvatskoj historiografiji“, o ruskoj „politici asimilacije“ i „suvremenim svađama“ zbog razilaženja u interpretaciji povijesti Ukrajine. Sve navedeno upućuje na značenje ovoga pitanja s kojim će se oba naroda, vrlo bliska po duhu i povijesnoj sudbini, i dalje sudarati u prostoru koji se može nazvati nazivom terra incognita (nepoznata zemlja).

Bit će da nije slučajno Vidmarović jedan od recenzenata knjige Hrvoja Kačića, čiji prijevod evo predstavljamo ukrajinskim čitateljima. Kačić, naime, ne spada u krug intelektualaca, poput Daškevyča i Thompsonove, koji su se pomoću povijesne znanosti i komparativne književnosti borili protiv imperijalizma i kolonijalizma. Stoga bi suvišno bilo u njegovoj knjizi tražiti konstrukcije istančane i strogo postavljene na izvornim temeljima antikolonijalne demitologizacije. Zapravo, njegova knjiga mora postati izvornim temeljem za proučavanje procesa raspada jugoslavenskoga kolonijalizma koji je, geslima o „socijalizmu s ljudskim licem“ i vodećom ulogom u „bloku nesvrstanih“, desetljećima prikrivao vlastitu ostavštinu ruskoga kolonijalizma, naime „slijepi nacionalizam“ i „nemirni opskurantizam“.

Hirnykovo tumačenje velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku

Polazeći od knjige Hrvoja Kačića, Oleg Hirnyk je dao vrlo razložnu rasčlambu velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Hrvoje Kačić rođen je 1932. g. u Dubrovniku – jednome od znakovitih središta hrvatske kulture, koji prema važnosti i renesansnoj arhitekturi možemo u nas donekle usporediti, možda, s Lavovom. Školovao se na Pravnom fakultetu u Zagrebu i Sarajevu. Godine 1964. obranio je doktorat. Kasnije stječe velik ugled kao stručnjak za pomorsko pravo u otežanim okolnostima, a vezano uz havarije i sudare brodova. Kačića pozivaju da sudjeluje na mnogim međunarodnim znanstvenim skupovima i u radu brojnih stručnih organizacija. Nikada se nije planirao baviti politikom ili diplomatskim radom. Poznanstva i kontakte, stečene zahvaljujući sudjelovanju u radu međunarodnih pomorskih institucija, iskoristio je kada se pojavila potreba da svijetu kaže istinu o zbivanjima na prostoru bivše Jugoslavije, o stradanjima i bombardiranju bisera svjetske kulture, njegova rodnog Dubrovnika, što ih je ranih 1990-ih počinila srpsko-crnogorska vojska.

U studentskim danima Kačić se aktivno bavio športom, igra za znameniti dubrovački vaterpolski klub „Jug“. Od 1950. do 1961. u sastavu je jugoslavenske reprezentacije (uglavnom su je sačinjavali hrvatski igrači) te sudjeluje na olimpijadama i drugim međunarodnim natjecanjima. No, već tada Kačić osjeća pritisak režima zbog političkih stavova: g. 1952. zbog hapšenja ne može sudjelovati na Olimpijskim igrama u Helsinkiju, a godine 1954., za vrijeme putovanja na Europsko prvenstvo u Torino, jugoslavenska carinska služba oduzima mu putovnicu. (Za one koji su u sastavu nekadašnjega SSSR-a sudjelovali na međunarodnim športskim natjecanjima, stranice športske biografije našega autora mogu izgledati čudesno: naime, teško je predočiti si daljnje članstvo u sovjetskoj reprezentaciji bilo koga tko je bio osumnjičen za političku nepouzdanost, da ne spominjemo uhićenje i oduzimanje putovnice!).

Kačić

Hrvoje Kačić

Zadivljuje Kačićev odgovor na novinarsko pitanje o stečenim, a zahvaljujući športu, važnim navikama, neophodnima u životu političara – a to je, prema njegovu mišljenju, „umijeće gubitništva“. Zaista, lako je živjeti uživajući na lovorikama pobjeda, puno je teže izdržati sumornost poraza, nakon potpune propasti, te se opet i opet vraćati u život, u borbu. Ova je karakterna crta, ne samo u Kačića osobno nego općenito u Hrvatâ, posebno izražena. Nije slučajan autorov odabir drugoga dijela naslova, odnosno podnaslova knjige, „Croatia rediviva“ (v. Pavao Ritter Vitezović, 1652.-1713., hrvatski povjesničar, jezikoslovac, nakladnik..., op. ur., tj. „Uskrsnula Hrvatska“, doslovce – povratak u život).

Kada su se 1990. g., nakon pada Berlinskoga zida, pojavile prve naznake mogućega osamostaljenja Hrvatske, Hrvoje Kačić odlučio je sudjelovati na prvim višestranačkim demokratskim izborima u rodnome Dubrovniku. I ovdje se njegova pozicija pokazala nestandardnom, naime na izbore izlazi kao neovisni kandidat. Sva su se nastojanja da ga se uvjeri u promašaj takvoga koraka i nagovori neka se stavi na listu Hrvatske Demokratske Zajednice, nedugo zatim uvjerljive pobjednice na izborima, a kojoj je stranci neko vrijeme Kačić bio sklon, pokazala uzaludnima. Jer Kačić je vrlo dobro razumio prirodu postkolonijalne pojave, koja prati sve narode na putu prema neovisnosti, a to je proces postupnog formiranja novih partija, stranaka, blokova, javnih koalicija, koje se pogrješno karakteriziraju kao „demokratski proces aktiviranja političkoga života“. Kačić odlučuje tome se procesu od početka suprotstaviti. Unatoč prognozama, Kačić pobjeđuje u svome izbornom okrugu i postaje narodnim zastupnikom prvoga demokratski izabranoga Hrvatskog sabora. U njegovu političkome životu geslo mu postaje ono uklesano u kamenu nad vratima dubrovačke Kneževe palače: „Obliti privatorum, publica curate“ (lat. Zanemarite osobne interese, prednost dajte zajedničkima). Već 1995., nakon što je izišao iz politike, na pitanje novinarke planira li se ponovno vratiti u politički život, Hrvoje Kačić odgovara: „Nema te stvari koju za Hrvatsku nisam spreman napraviti da se jednom maknemo iz balkanskoga blata i barbarstva koje nam uvijek iz Bizanta dolazi. Dakle, sve su opcije otvorene. Ne samo da bih 'cessnom', ponovno u ratnim uvjetima, pošao u Podgoricu i Beograd, nego bih pošao i na prvu crtu fronte. Sve za spas Hrvatske“.

Temperamentan karakter

Ne treba od Kačića očekivati posebnu literarnu estetiku u opisu događaja. Njegova knjiga ne izlaže sustavno, ona je zbornik članaka, govora, intervjua i javnih nastupa, dakle slična je dnevniku s ratišta. Između redaka isčitava se temperamentan autorov karakter, njegovo građansko junaštvo. Makar se riječ „junaštvo“ češće koristi kada je riječ o vojnicima prve obrambene crte, ništa nije manje junaštvo bilo umijeće da se zadrže položaji na prvoj obrambenoj crti diplomatskih borbi.

Međutim, Kačić je skloniji govoriti o mladićima, studentima, običnim ljudima koji su branili grad Dubrovnik, štiteći biser svjetske kulture od tzv. regularnih postrojba Jugoslavenske narodne armije (JNA), crnogorskih rezervista i četničkih bandi iz obližnjih Srbima nastanjenih sela Hercegovine. U priči o herojskoj obrani Dubrovnika, Kačić poseže za neočekivanim simboličnim metaforama, uspoređujući rodno mjesto s baskijskom Guernicom, a tvrđavu Srđ sa španjolskim Alcázarom. „Ta simbioza Alcázara, kojeg su napadali i uništavali 'crveni', i Guernice, koju su bombardirali i razarali 'crni', upravo na primjeru Dubrovnika i Srđa impresionirajuće zadivljuje. U metafori Guernice i Alcazara sadržaj je drame da se na Hrvatsku oborilo ono što je još ljevije od boljševizma s istoka, garnirano s novim izdanjem desničarskoga četništva.“ Ovom metaforičnom usporedbom autor je dodirnuo vrlo složen problem koji se očitije na najprije u Rusiji, gdje krajnje desne ideje stupaju u simbiozu s lijevo-radikalnim tendencijama, stvarajući eksplozivnu smjesu kao nacional-boljševici Limonova. Problem se pogoršava time što ovi i njima slični „euroazijski“ pokreti imaju sljedbenike u akademskim (A. Dugin) i crkvenim krugovima. Staro bizantsko geslo „bolje turski turban, nego papinska tijara“ (Triregnum) dobiva novo značenje u interpretaciji staraca „ultrakonzervativne“ lavre svetoga Sergeja: „bolje komunisti, nego katolici“. Zadivljujući sinkretizam gotovo nemogućim, u ruskome kontekstu, čini pojmove kao „lijevi ekstremisti“ ili „pravi radikali“, jer oni su objedinjeni religijskim patosom ekspanzijskoga nacionalizma „Ruske ideje“, preobražene u „Ruski mir“ / „Русский мир“.

Prema riječima dr. Kačića, još prije početka rata (Domovinskoga, op. ur.) ocijenjena je prijetnja kobne simbioze „boljševizma, barbarizma, balkanizma i bizantinizma“, iako su postojale sumnje – postoje li prijetnje ili je njihov značaj preuveličan? „Temeljem stečenih tragičnih pouka i bolnih iskustava danas“, nastavlja autor, „danas treba konstatirati da nismo bili strogi pri upozorenjima. Sve je to na djelu verificirano, pa i više, odnosno gore i katastrofalnije, jer treba kazati da su bestijalizam i banditizam upotpunio tu neslavnu leksikalnu 'be' heksagonalu, nesporno beogradske provenijencije.“ Pri konačnu obračunu Hrvatsku je prekrio val jugoslavenske simbioze „balkanskoga najekstremnijeg desnoga fašizma i najljevijeg boljševizma“.

„Dominacija nad jezikom“

Kao što vidimo, tekst Kačićeve knjige nije bez oštrih izraza (ponekad i preoštrih, !? – op. ur.) na račun Jugoslavije kao „povijesnog nesporazuma“. Međutim, čitajući o značajkama Beograda kao „barbarsko-balkansko-bizantijskoga gnijezda“ , moramo uzeti u obzir okolnosti u kojima su pisani redci Kačićeva „ratnog dnevnika“. Prisutnost „resentimenata“ uzbudljivih osjećaja i burnih reakcija neizbježna je. Naprotiv, njihov izostanak mogao bi dovesti u pitanje autentičnost teksta.

Jedna je to od značajki koje prate publicistiku za vrijeme raspada totalitarna sustava, posebno ako se proces odvija bolno i tragično, kao što se odvijao u Jugoslaviji. Neologizmi i kalamburi preplavljuju tekstove takve vrste, za odgovarajuće razumijevanje kojih je nužno dobro poznavanje konteksta, čemu postkolonijalna kritika posvećuje posebnu pozornost. Svojevrsna „dominacija nad jezikom“ izražena je u specifičnom stvaranju riječi i kalamburnih fraza, čija je „obrnuta strana“ ponekad protuteža kolonijalnoj vlasti i jedini način rušenja ugleda i samouvjerenosti kolonizatora.

Hrvoje Kačić daleko je od toga da negativne neologizme poistovjećuje sa srpskim narodom, jer je uvjeren kako potraga za kolektivnom krivnjom na nacionalnoj i religijskoj osnovi vodi u bezizlaznost. Višeput naglašava da su oni Srbi rođeni u Hrvatskoj, koji jesu, stradali u istoj mjeri braneći Hrvatsku s oružjem u rukama kao svoju Domovinu, a jedna od prvih civilnih žrtava Dubrovnika jest hrvatski pisac srpskih korijena Milan Milišić. Štoviše, boraveći u opkoljenome Dubrovniku, Kačić se obraća Hrvatima s molbom: „Čuvajte sve Srbe – naše sugrađane, kao zjenicu svoga oka“.

U isto vrijeme, Miloševićeva vlada u Beogradu s pomoću diplomatskih kanala obavještavat će svijet kako su oni primorani napadati Dubrovnik radi zaštite civilnoga stanovništva (Hrvata!, op. ur.) od hrvatskih „fašista i nacionalista“, u čijim da se rukama prividno našao grad nakon prvih višestranačkih demokratskih izbora. Zapad će dugo odugovlačiti, vjerujući da tzv. Jugoslavenska armija radi dobro djelo sprječavajući „hrvatske nacionaliste“, kojima nema mjesta u Europi. Kačić i drugi hrvatski diplomati uložili su nevjerojatan napor da privuku pozornost europskih „dostojanstvenika“ prema tragediji Dubrovnika.

Koliko je teško bilo europskim predstavnicima riješiti se stereotipa, nametnutog jugoslavenskom diplomacijom, o postojanju hrvatskih „radikalnih ekstremista“, svjedoče događanja koja autor opisuje u članku „Božić u gradu pod opsadom“. Ministar vlade Republike Francuske, Bernard Kouchner, za vrijeme službenog posjeta Dubrovniku na pragu nove 1992. g., a u pratnji jake europske delegacije, posjećuje poznatu dubrovačku sinagogu, koju smatraju jednom od najstarijih u Europi. Za vrijeme razgledavanja sinagoge, on se zainteresirao za položaj židovske zajednice u gradu i koliko se ona može osjećati sigurnom s obzirom na „antisemitizam hrvatskoga predsjednika Tuđmana“ i „prisutnost ekstremnih i radikalnih skupina“.

Paradoks pitanja bio je u tome što je ono bilo postavljeno u sinagogi, koja je, počevši od XV. st., ostala neoštećena u kontinuitetu, a uoči posjete Kouchnera, kamena fasada sinagoge bila je oštećena topovskom granatom srpskih paravojnih snaga koje su gađale grad s okolnih brda. Pitanjem o antisemitizmu tradicionalno se prati analiza postkolonijalnih procesa u naroda koji su, kako bi prikrile vlastiti antisemitizam, imperijalne nacije proglašavale krivima zbog nacionalizma i antisemitizma. Ni Hrvatska ni Ukrajina u tome nisu iznimke.

Antifašizam

Problemi antifašizma su sljedeći u lancu pitanja koja tradicionalno izviru kako u hrvatskome tako i u ukrajinskome posttotalitarom diskursu. Kačić nema dvojbe glede pozitivnog karaktera antifašističkog pokreta kao otpora nacističkoj totalitarnoj ideologiji na prostoru Zapadne Europe. Snažan antifašizam, kao jedna od formi nacionalno-oslobodilačke borbe Hrvata, postajao je tijekom II. svjetskog rata u Hrvatskoj, osobito na prostorima Istre i Dalmacije, tj. u hrvatskim zemljama prema kojima je Italija stalno imala teritorijalne pretenzije. Ispravno govoreći, samo u kontekstu Istre i Dalmacije moguće je govoriti o antifašizmu u autentičnom smislu – kao formi otpora talijanskoj desno-radikalnoj totalitarnoj ideologiji Benita Mussolinija. „Pozitivne tekovine antifašizma na našim prostorima mogu se vrednovati jedino ako se prethodno učini distanca od staljinizma odnosno boljševizma“, smatra Kačić.

Drugim riječima, „antifašizam“, kako su ga demonstrirali partizani za vrijeme Drugoga svjetskog rata pod vodstvom Josipa Broza Tita, bio je nastavak boljševičke totalitarne ideologije i takvoga ga se ne može percipirati pozitivno, niti se smije poistovjetiti s antifašističkim pokretom otpora, koji je postojao u Nizozemskoj, Belgiji, Francuskoj itd. U ovome kontekstu treba razumjeti frazu jednoga od uglednih hrvatskih pisaca i političara, Vlade Gotovca: „Gore od fašizma može biti samo antifašizam“. Među najbolnijim pitanjima koja se pojavljuju u postkolonijalnim procesima jest ono crkveno-religiozno, posebno naglašeno u hrvatskom kontekstu, gdje je upravo denominacijska razlika postala kategorija koja obilježuje hrvatski identitet: za razliku od pravoslavnih Srba, Hrvati pripadaju Rimokatoličkoj Crkvi. Glede književnih jezika, razlika između ova dva naroda nije znatna, što se jako koristilo za vrijeme Jugoslavije uvođenjem tipičnoga jezičnog asimilacijskog modela nazvanog „srpskohrvatski jezik“.

Djelovanjem takozvanih katedara slavenske filologije u bivšemu SSSR-u, propagirala se srpska kultura i literatura. Sve što je imalo hrvatsko podrijetlo prikazivalo se kao srpsko. Činjenica da je jezikoslovac iz Lavova Jaroslava Melnik nazivala Vatroslava Jagića „srpskim slavistom“ svjedoči o „uspjehu“ polučenom na katedrama „slavenske filologije“ u korist velikosrpske ideje i totalitarnog prostora, gdje za bogatu hrvatsku kulturu nije bilo mjesta.

Posljedice djelovanja tih i takvih „katedri“ trajat će još dugo, jer većina filologa koji danas na ukrajinskim sveučilištima predaju kroatistiku stasali su na sovjetskim katedrama, a kasnije su postali „prekvalificirani srbofili“. Nije slučajno Kačić posebnim člankom izdvojio podršku Vatikana u stjecanju neovisnosti Hrvatske jer, bez preuveličavanja, Hrvati su svoj identitet očuvali upravo zahvaljujući Katoličkoj Crkvi. „Glavar Crkve katoličke neće dopustiti da propadne Hrvatska, najčvršći štit i predziđe kršćanstva“, navodi autor riječi koje je 1519. izgovorio papa Lav X.

Predziđe kršćanstva

Metafora „antemurale christianitatis“ (predziđe kršćanstva), poput Poljske i Katalonije, vjekovima će obilježavati i sudbinu Hrvatske. Zaista neobičan, poput potkove, oblik Hrvatske podsjeća na obrambeni val, čiji su sjeverni obronci prema prostorima Mađarske i Austrije, a južni su tijekom povijesti bili prepreka islamskome svijetu da pristupi k udobnim morskim lukama i otocima Jadrana, odakle je moguće slobodno napadati istočnu obalu Apeninskog poluotoka, a prije svega Veneciju. Dojam je kako su Hrvati tijekom teških stoljeća i složene povijesti stalno popuštali/ustupali svoje pred islamskim svijetom, napuštajući jednu po jednu svoje povijesne zemlje na prostoru Bosne i Hercegovine.

Događanja druge polovice XX. st., prema Kačićevu mišljenju, obilježila su sudbinu Hrvatske još i kao „antemurale christianitatis occidentalis“ (predziđe zapadne civilizacije). Međutim, suviše je težak test i teret sudbinski dopao Hrvate kao malobrojan narod: kako i dalje živjeti u iluzijama da smo iznimni zbog razvalina spaljenoga Vukovara i dubrovačkih spaljenih povijesnih spomenika svjetskoga značenja? „Povijesna su iskustva, a to zemljovidi najočitije upozoravaju, i nas Hrvate konačno moraju poučiti, da se prestanemo zanositi da naš narod treba biti 'štit' drugih ili prerasti u poslanike i misionare zapadne civilizacije prema susjedima na istoku. Tu ulogu prepustimo drugima, moćnijima i utjecajnijima, i zadržimo se na obrani vlastitih ognjišta i vlastite domovine“, zaključuje Hrvoje Kačić.

Možda bi se i ukrajinski filozofi povijesti trebali zamisliti nad pitanjem, koliko je uspješna misija Ukrajine izražena u metafori: „most između Istoka i Zapada“? Kao što znamo, preko mosta prolaze, na njemu se rijetko zaustavljaju i, najvažnije, on ne služi sebi samome, već onome tko preko njega ide. Funkcija „mosta“ u ukrajinskoj povijesti otkriva se kao vječni problem „tranzita“ i prelaznih stadija društva, kojima nema početka ni kraja. Međutim, bilo pogrešno zaključiti kako Kačić Hrvatsku izdvaja iz civilizacijskih procesa.

U intervjuu iz 1994. g. Kačić skreće pozornost na rast utjecaja takozvane „ortodoksne vertikale“ koja objedinjuje „Grčku, Srbiju, Rumunjsku i 'majčicu' Rusiju“. Očigledno je da Rusija opet nalazi načine ostvarenja svoje povijesne misije u „balkanskom regionu“. Osim ideje „slavenskoga ujedinjenja“ i mitske teorije o postojanju euroazijskog prostora „pravoslavne civilizacije“, ona svakako koristi i ekonomske poluge. „Rusija je ponovno krenula u biznis u nekadašnjoj Jugoslaviji – području koje jest prvi kandidat za integraciju s ostatkom Europe i gdje je dugo prevladavao zapadni utjecaj. Tek američko naoružanje, zračne snage i diplomatski utjecaj dali su Hrvatskoj snagu da se uspješno odvojiti od Jugoslavije. [...] Međutim, miris ruskoga novca, izgleda, okrenuo je geopolitiku u nekadašnjoj Jugoslaviji naopačke.“

Na energetskoj konferenciji, održanoj sredinom 2007. u hrvatskoj metropoli Zagrebu, svih je šest nekadašnjih jugoslavenskih republika (plus Grčka, Bugarska, Rumunjska i Albanija), „puzeći otpjevalo“ Putinu: „Dobro došli!“, a on je obznanio slijed novih naftnih i plinskih inicijativa koje su potpuno uništile zapadne napore“, napisat će poznati britanski novinar Edvard Lukas u knjizi „Novi hladni rat“. U to vrijeme Kačić ovako definira mjesto Hrvatske: „U tome kontekstu treba promatrati i položaj Hrvatske, tako da se i u praksi potvrde procjene nedavno preminuloga mađarskoga premijera Antala da su Hrvatska, Turska i Ukrajina stožeri ravnoteže zapadnoeuropskih država za mir u jugoistočnome dijelu Europe.“

U takvoj se, prilično neočekivanoj, koncepciji zrcali povijesni paradoks, naime taj kako narodi koji su stoljećima neprijateljevali u određenom povijesnom trenutku postaju dobrim partnerima. Moguće upravo to očekuje Ukrajinu i Hrvatsku u odnosima s Turskom? Možda je baš Turska pozvana postati „mjestom susreta“ ovih dviju država i njihovih naroda? Jer u žilama Turaka teče nemali postotak hrvatske i ukrajinske krvi. I tko bi se bio nadao takvoj neočekivanoj mogućnosti na koju je upozorio baš mađarski političar?

Predajući u ruke ukrajinskoga čitatelja prijevod knjige Hrvoja Kačića, koji su autori izdanja opravdano nazvali „HRVATSKI PRODOR“, nadamo se da će ona postati mostom na kojemu će se Hrvati i Ukrajinci susresti kako bi otvorili novu stranicu svojih povijesnih i kulturnih odnosa.

Oleh Hirnyk
S ukrajinskoga preveli: Natalija Lumezi i Đuro Vidmarović, Zagreb



Vlč. Oleh Hirnyk grkokatolički je svećenik Užgorodske eparhije. Završio je studij na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Ondje je magistrirao temom o Gavrilu Kostelniku, velikome kršćanskom filozofu, hrvatskome pjesniku u mladosti, Rusinu-Ukrajincu koji se vratio u Lavov (ukr. Львів), bio sveučilišni nastavnik, protojerej-stavrofor, a onda vodio pseudocrkveni Sabor 1946. kojim je Ukrajinska Grkokatolička Crkva pripojena Ruskoj PC. Nakon toga ubijen je u atentatu. Za Ukrajince je Kostelnik veleizdajnik, dok ga Rusi kane beatificirati. Hirnyk je danas profesor religijskih znanosti na katedri za teologiju Filozofsko-teološkoga fakulteta Ukrajinskoga katoličkog sveučilišta u Lavovu. Bavi se i sociologijom religije. Osebujna je ličnost i dobro govori hrvatski jezik. (Đ.V.)

 

Sri, 28-09-2022, 02:14:08

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.