Hrvatska diplomacija je već preko dvije godine svojevrsni talac dvaju neiživljenih ega

U posljednje je vrijeme predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović na svojim rskkonferencijama za novinare, koje usput više sliče na nastup (lošeg) stand up komičara nego na obraćanje predsjednika države, u više navrata izjavio kako je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman „bio spreman potpisati Plan Z4“ koji mu je od strane predstavnika Kontaktne skupine međunarodne zajednice uručen u siječnju 1995., a kojim su Srbi u Hrvatskoj praktički trebali dobiti svoju (srpsku) državu u državi (Hrvatskoj).

Kako su u međuvremenu objavljeni brojni transkripti o mirovnim pregovorima iz vremena Domovinskog rata, kao i sjećanja sudionika tih događaja, a iz kojih nedvojbeno proizlazi da Tuđman nikad nije izjavio da pristaje na sadržaj takvog sporazuma, već je naprotiv (po gore spomenutim objavama) doslovno bjesnio na pojedine njegove odredbe, ostaje zagonetka kako jedino Milanović zna da mu je (Tuđmanu, op.p.) Plan Z4 bio prihvatljiv. Činjenica da je predsjednik Tuđman, za razliku od „krajinskih“ Srba, uzeo u ruke taj dokument nikako ne dokazuje da ga je „bio spreman potpisati“, kako to sada nakon skoro 30 godina tvrdi Zoran Milanović. Napominjem da je saborski Odbor za mirnu reintegraciju hrvatskih okupiranih područja zaključio da je Plan Z4 za Hrvatsku neprihvatljiv , dok je Odbor za Ustav konstatirao da je isti Plan suprotan hrvatskom Ustavu koji se protivi federalizaciji i konfederalizaciji Hrvatske.

Međutim, Milanović tu ne staje već iznosi svoju (novu) istinu kada tvrdi da bi „ljudi (vodstvo pobunjenih Srba u RH, op. p.) potpisali Plan Z4 da nije bilo Šešelja i Vučića koji su došli huškati protiv Miloševića“. Dakle, po Milanoviću ispada da je i predsjednik Srbije bio za Plan Z4, iako je notorna činjenica da isti, za razliku od predstavnika tzv. RSK, nije htio ni primiti predstavnike Kontaktne skupine, a kamoli preuzeti predloženi Plan Z4, uzeti ga u razmatranje i u konačnici naložiti Mili Martiću i ekipi da ga prihvate. Ovako, po Milanoviću, ispada da je vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj bilo neovisno od Beograda, dok je notorna činjenica da su oni bili samo produžena ruka Beograda i kao Milanovic_Plenkovictakvi svi odreda suradnici srbijanskih tajnih službi. Kao što je također poznato, „krajinski“ Srbi su na kninskoj tvrđavi primili delegaciju Kontaktne skupine (veleposlanike SAD i Rusije u RH te predstavnike EZ i UN), ali su odbili preuzeti dokument s Planom Z4 u ruke kad su im ga isti pokušali predati.

Nepristrani i neupućeni promatrač mogao bi pomisliti da je Zoran Milanović tijekom Domovinskog rata možda bio bliski suradnik predsjednika Republike, pa da tako o Tuđmanu zna i ono što je drugim hrvatskim građanima nepoznato, međutim Milanović je svojim izjavama sam isključio takvu mogućnost. Naime, u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku bio je sklonjen na sigurno, tj. u diplomaciju, gdje je udaljen tisuću kilometar od ratnih strahota po vlastitim riječima, zajedno s Andrejem Plenkovićem (i vjerojatno drugim pripadnicima „zlatne komunističke mladeži“, op. p.) uz pićence (on whiskey, a Plenković gusti sok sa šlagom) ogovarao i ismijavao predsjednika Tuđmana.

S obzirom da je sve gore navedeno o Planu Z4 opće poznato, o stvarnim razlozima ovakvih Milanovićevih netočnih i ničim potkrijepljenih tvrdnji možemo samo nagađati. Međutim imajući u vidu da su ove sporne izjave izrečene u kontekstu njegovih komentara na aktualnu situaciju u svezi ruske invazije na Ukrajinu, za koju Milanović na neki način krivi i ukrajinsku stranu, dok u isto vrijeme ocjenjuje „glupom“ politiku EU prema ratu u toj zemlji, nedvojbeno je da njima nanosi štetu hrvatskim nacionalnim interesima. Naime, Milanović zamjera ukrajinskom vodstvu da, „po uputama svojih mentora“, ne želi prihvatiti ruske uvjete za prestanak ratnog sukoba, te im posredno savjetuje da se Tuđmanugledaju na Tuđmana, koji je (navodno) samo zbog prestanka rata bio spreman potpisati nepovoljan mirovni sporazum za Hrvatsku. Ne, predsjednik Tuđman je u ime Republike Hrvatske, a zbog prestanka rata, te na taj način i izbjegavanja novih žrtava, bio spreman PREGOVARATI te je stoga načelno prihvatio isti plan kao polazište za pregovore. Činjenica da kao jedno od polazišta za pregovore može poslužiti i nacrt nekog mirovnog sporazuma, nikako ne znači da su pregovarači spremni potpisati upravo taj i takav nacrt sporazuma. Jer u suprotnom, pregovori ne bi bili ni potrebni.

Od političara koji je stasao u diplomaciji za očekivati je da barem razlikuje gore navedene nijanse. Međutim, svojim brojnim istupima i polemikama u kojima uglavnom prevladavaju argumenti ad hominem, predsjednik Zoran Milanović dokazuje da je, ne samo zalutao u diplomaciju, nego i u politiku. Sjetimo se samo kada je upitan za komentar glede povlačenja potpisa jednog od potpisnika pisma nekolicine umirovljenih generala, upućenog predsjedniku države radi pomilovanja u Njemačkoj pravomoćno osuđenih udbaša Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, odnosno od strane Krešimira Ćosića, bivšeg zamjenika ratnog ministra obrane Gojka Šuška, odgovorio: „je li to onaj koji ima bradu kao Draža Mihailović“. E sad, kakve veze ima povlačenje potpisa pojedinca s njegovim osobnim izgledom nismo uspjeli doznati, jer ga to nitko od vrlih novinara, pa ni njegova „Maja daj pet“, nije ni pitao. U svakom slučaju takva komunikacija nije dostojna predsjednika države, ali to očito prolazi kod Hrvata, kao što su prolazile i brojne neprimjerene doskočice bivšeg predsjednika i haškog krivokletnika Stjepana Mesića, koji je poput nekakve rock Stanimirovićzvijezde imao u Biogradu na moru čak i svoj Klub obožavateljica, sic! (istinabog „ocvalih“ dama, za razliku od uzrasta obožavateljica stvarnih rock zvijezda, op. p.).

Usput, hrvatska diplomacija je već preko dvije godine svojevrsni talac dvaju neiživljenih ega koji očito nisu dorasli funkcijama koje obnašaju, pošto se ne mogu dogovoriti ni oko tako banalnih stvari kao što je imenovanje veleposlanika. Uz to, jedan poput kakvog južnoameričkog diktatora vojne hunte papagajski ponavlja kako je baš on vrhovni zapovjednik oružanih snaga (kao da mu to netko osporava, op. p.), dok drugi kao izabrani premijer, s tankom saborskom većinom koju mu osiguravaju glasovi troje Srba iz političke stranke čiji je prvi predsjednik od osnivanja 1997. do 2017. bio Vojislav Stanimirović (poznat po izjavi o padu vukovarske bolnice kao posljednjeg ustaškog uporišta u Vukovaru), poručuje „ja mogu što hoću“. Naša je sreća da, s takvim vodstvom, Hrvatska još nije u neposrednoj ratnoj ugrozi. Jer u suprotnom, ostalo bi nam samo zavapiti: Bože čuvaj Hrvatsku!

Neven Kursar

Sri, 28-09-2022, 02:26:17

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.