Kršćanski katolički vjernik - radosni i Bogu zahvalni znanstvenik

Nije tako davno tomu da se u modernoj Hrvatskoj još uvijek raspravljalo smije li ministar znanosti i obrazovanja biti katolički vjernik. Za jednu grupu intelektualaca i kulturnjaka odgovor je na to pitanje jasan i vjera i znanostodluka neopoziva: „Jer je ministar vjernik, mora dati ostavku“. Prosvijećeni građanin čudi se nad tim zahtjevom i još više nad tom grupacijom ljudi koji očito nisu svjesni da žive u 21. stoljeću u Hrvatskoj koja je članica Europske unije.

Nisu svjesni da žive u vremenu nakon doživljenog raspada komunističkog jednoumlja i nakon sveopćeg ratificiranja prava na slobodu religije i savjesti, i zabrane svake diskriminacije na osnovi vjeroispovijesti, spola i dr. Ovaj slučaj, a ima nažalost dosta sličnih, pokazuje da u hrvatskom društvu postoje nedostatci u razumijevanju svijeta znanosti. U teoriji o znanosti prihvaćena je spoznaja da kršćanska vjera i znanost nisu u odnosu proturječnosti i isključivosti nego u odnosu suradnje i upotpunjenja u traženju istine o sveobuhvatnoj stvarnosti. Taj je odnos tako nužan i naravan da vrijedi aksiom: znanost bez spoznaja iz vjere ne dolazi do cjelovite istine o stvarnosti – vjera bez spoznaja iz znanosti ne dolazi do potpunog razumijevanja cjelovite istine o stvarnosti Božjeg svijeta. Drugo opće prihvaćeno uvjerenje glasi da znanost može biti djelo samo onih ljudi koji su posve ispunjeni težnjom za istinom i spoznajom. Taj osjećaj ima svoj izvor u religioznoj sferi. Iz njega se također rađa osjećaj i etos dužnosti tražiti istinu i ništa drugo nego istinu. Stoga je opravdano nazvati znanstvenika religioznom osobom, tj. po sebi otvorenom prema Istini kao takvoj... To otkriva Einstein kada poručuje: „Najljepše što možemo doživjeti jest puno tajni. To je taj osnovni osjećaj koji stoji na kolijevci istinske umjetnosti i znanosti. Tko to ne poznaje i tko se ne može diviti ni čuditi, taj je tako reći mrtav. Znanje o postojanju onoga što je za nas neprobojno, manifestacija najdubljeg razuma i svjetleće ljepote, koja je pristupačna našem razumu samo u najjednostavnijim vjeraoblicima, to znanje i taj osjećaj čine istinsku religioznost“. Nobelovac Max Planck: „Naš nagon, koji zahtjeva jedinstveno gledanje na svijet, zahtijeva da tajnovite i po svuda u svijetu djelujuće sile: red svijeta, prirodne znanosti i Boga religije, poistovjetimo jedno s drugim… Borba protiv nevjere i praznovjerja, koju zajedno vode vjera i prirodna znanost, vodi oduvijek i vodit će ubuduće: k Bogu.“

Mnoštvo drugih najvećih umova prirodoslovne znanosti u prošlosti i sadašnjosti potvrđuju samo jedno: kršćanska je vjera znanstveniku-vjerniku izvor etosa, usmjerenja, izvor snage da će u svijetu kao Božjem stvorenju otkriti ono znanje i one spoznaje koje će čovjeka voditi u sve veću mogućnost punine zdravog i sretnog života. To može doživljavati svaki čovjek. Kada čovjek malo dublje razmišlja o svemu što postoji, osjeća se prisiljenim postaviti „vječna“ pitanja: odakle, zašto i kako sve to postoji? Filozofski rečeno: razuman čovjek pita zašto je radije „nešto“, a ne „ništa“? Dok god nema definitivnog odgovora na ta pitanja, istinska zajednica znanstvenika neprestano će i neumorno raditi na tome da otkrije mogućnost kako doći do sigurnije spoznaje o početku svih stvari, o početku svijeta i čovjeka. U tu znanstvenu znatiželju uključuju i čežnju za sigurnom spoznajom o Svemogućem Stvoritelju svega postojećeg. Dobro bi bilo da sveučilišna zajednica znanstvenika češće javno progovori o njihovu znanstvenom uvjerenju da nitko do danas nije dao i da ne može dati dokazive odgovore na pitanja odakle, zašto i kako je nastao Svemir. Oni žele legitimno doznati o onome u što mi vjernici čvrsto vjerujemo iz Božje objave. Fizičari priznaju da ne znaju sigurno je li naša logika stvarno i „logika Svemira“. Čovjeku je nemoguće iz Svemira, u kojem jesmo, gledati na ono, što se možda nalazi izvan svemira. I kod ove točke bilo bi korisno da zajednica znanstvenika javno govori o svome uvjerenju da se znanje moderne prirodoslovne znanosti dade bez većih poteškoća ujediniti s vjerom u Boga kršćanstva u jedan harmonični svjetonazor. Ni vjernik ni znanstvenik vjerane moraju u tom svjetonazoru žrtvovati racionalnost ni intelekt. Konkretno rečeno: jedna osoba može biti istovremeno duboki kršćanski vjernik i izvrstan fizičar, biolog, matematičar jer između znanosti i vjere nema proturječnosti.

Mnogi znameniti znanstvenici s područja prirodoslovnih znanosti bili su i jesu danas uvjereni vjernici... To su bili i oni koji su uveli u istraživanje metodu „kao da Boga nema“. Tražiti objašnjenje „svijeta“, tj. sveobuhvatne stvarnosti, po metodi „kao da Boga nema“ jednako je znanstveno kao i po metodi „kao da Boga ima“. Legitimno je pitanje koji od ta dva tipa znanstvenika može postići veći uspjeh u svojem istraživanju. Vjernici, naravno, istražuju po metodi „kao da Boga ima“ ili još bolje: oni istražuju iz svijesti osobnog vjerovanja da Boga ima. To im daje snagu, ustrajnost i osjećaj zadovoljstva. Kad su nagrađeni uspjehom u istraživanju, znadu što im je činiti: zahvaliti Bogu na tome, na tom nadahnuću. Znanstvenik-kršćanski katolički vjernik ima veliku povlasticu po sposobnosti da „susreće“ Boga u svim stvarima, u svemu postojećem, naravno u svijesti da Boga ne može otkriti u stvarima i posjedovati ga. Znanstvenik-vjernik slaže se s Albertom Einsteinom koji Boga definira „Tajnom bitka“, „Sveobuhvatnim postojećeg“ iz kojeg proizlazi duh, koji se manifestira u svemu što jest. (usp. 1 Kor 12, 6: ..i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima.“). Rezultat Einsteinovih razmišljanja glasi: „ Što manje spoznaja posjeduje istraživač, to se udaljenije osjeća od Boga. A što je veće njegovo znanje, to se više približava Bogu“. Einsteinovo je stajalište očito. Znanstveniku dolikuje da stekne što više znanja. Time je za Einsteina upravo etički imperativ da znanstvenik treba tražiti što veću blizinu Božju. Logički se može odatle zaključiti da svjesni ateizam po sebi uključuje ili uzrokuje mali stupanj spoznaje jer ateizam udaljuje od Boga. Einsteinovu misao podržava biblijska Mudrost izrekom: „I reče slaboumni da nema Boga“ (Knjiga Mudrosti). Zaista, divno je svjesno znati da je znanstvena spoznaja jedan određeni aspekt Apsolutnog, Sveobuhvatnog kojeg kršćanska tradicija naziva Bog i da je to Bog Isusa Krista koji je njegov i naš Otac... U tom je uvjerenju sadržana misao da je ljudski razum sudionik milosti Božjeg Duha, i da stoga znanstvenik ima udjela u samospoznaji Apsolutnog, Sveobuhvatnog. Nije uzalud čovjek stvoren na sliku Božju.

dr. Josip Sabol

Pon, 4-07-2022, 08:34:12

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.