Živjeti svoju vjeru u razumijevanju svoga suvremenika

Govoriti o standardima svijesti današnjeg čovjeka znači shvatiti: čovjek je osoba, čovjek je nositelj sadržaja svoga života, svojih odluka u odabiranju ciljeva i sredstava za njihovo ostvarenje. Razumjeti svoga vjerasuvremenika znači prihvatiti da je osobna sloboda na svakom području života i u svakom pitanju života apsolutna osnovica za življenje života.

Put k tom razumijevanju jest pitanje na kojem idejnom temelju naš suvremenik oblikuje svoje odnose prema svemu što postoji izvan ili pokraj njega. Ovdje nas zanima sociološko-psihološki, odnosno antropološki pogled. Možemo li si zamisliti da je čovjek kao slobodno biće polazna točka u oblikovanju odnosa čovjeka prema Bogu i u određivanju toga puta prema Bogu? Naslućujemo da ovdje zapravo postavljamo pitanje može li čovjek doći na ideju o Bogu svojim razumom ili je pak za to apsolutno potrebna objava, dakle Božji zahvat u svijet čovjeka, u samu ljudsku narav?

Zaboravimo za čas da se Bog objavio Abrahamu, da je govorio po prorocima i konačno po Isusu Kristu. Zaboravimo za čas što nam o tome govori Biblija. Polazna nam je točka čovjek koji o svemu tome nema neku posebnu spoznaju.

Ako ispravno gledamo na povijesni razvoj čovjekove svijesti, onda možemo ustvrditi da se današnji čovjek ponaša kao da nije nikada ništa čuo o kršćanskoj vjeri. To nije neko taktično ponašanje. To nije neka vrsta metodičkog ateizma: živjeti kao da Boga nema. To je stvarno stanje suvremenog čovjeka. To potvrđuju paradigme: odsutnost Boga iz svijesti čovjeka; filozofija „mrtvog Boga“; nesposobnost čovjeka za metafiziku i transcendenciju... Čovjek kao da ima znanje o tome da se nešto događalo u tom smislu prije 2000 godina. On ima spoznaju da je Isus povijesna ličnost koji je ustanovio Crkvu kao zajednicu svojih učenika i vjernika. Čovjek ima znanje o povijesti Izraela i njegova nacionalnog Boga imenom Jahve... I to je sve. Znanje kao i svako drugo znanje o prošlim događajima. Zbog tog znanja čovjek nije ni sretan ni nesretan. Jednostavno osjeća kao da se to njega ne tiče. To nema nikakvih posljedica za njegov osobni život. On ne živi kao da Boga nema. On živi bez ideje Boga, ako ideju razumijemo kao sliku o nekoj stvarnosti. Današnji čovjek poznaje sebe i svoj ljudski svijet; poznaje Svemir kao rezultat evolucije; zauzima stajalište prema Svemiru, dakle prema stvarnosti izvan sebe, kao prema nekom objektu koji može obrađivati u svoje svrhe.

On ne poznaje ono što se krije iza pojma transcendencije; on nema sluha za pitanja metafizike, mistike i teologije. Kako bi i imao kad živi i kreće se u svijetu, u stvarnosti, koju on izgrađuje: on, čovjek, izgrađuje u svoje ime i za svoje potrebe. Taj čovjek, čovjek te svijesti, ne osjeća se izgubljenim u Svemiru; ne trpi samoću ili napuštenost u tom beskrajnom Svemiru. Naravno, ne osjeća se ni sretnim ni zadovoljnim. Ali to si pitanje on uopće ne postavlja; on to stanje ne problematizira u smislu neke religije nego jednostavno radi na tome da bude sretniji i zadovoljniji. U tu svrhu vjerarazvija znanost kao pomoć i izvor svog zadovoljstva. Na pojavu zla u svijetu u obliku prirodnih katastrofa čovjek ne reagira religiozno u tom smislu da pita kako Bog može to dopustiti. Pitanja teodiceje, tj. htjeti Boga razumjeti i opravdati zbog zla i katastrofa u svijetu - nisu više njegova pitanja ni u smjeru da negira Boga ni u smjeru da priznaje Boga ili da se boji Boga. Njegovo je stajalište: tako jest, to uzimam na znanje i radim na tome s ciljem da tako ne bude nego onako kako meni odgovara. Takvo stajalište zauzima čovjek i prema fenomenu smrti, bolesti, nemoći. Tog čovjeka možemo nazvati areligioznim, bez religije, bez Boga u smislu: čovjek ne treba religiju, on ne treba Boga kao osnovicu tumačenja svijeta i svog života, svojih problema i svoje nade. Netko je nazvao tog modernog čovjeka, s tim osobinama i sposobnostima: biće koje živi od „kompleksa i u kompleksu Boga“ jer si umišlja da je sebi dostatan: on se ponaša kao Bog pa i u tome da ne dopušta ideju Boga iz jednoga drugog izvora. On se ponaša kao Bog, tj. kao da ne treba ni od koga pomoć u nekoj gužvi jer je sam sebi dostatan kao što se to kaže i za Boga… Ovo je teoretsko opisivanje tipa čovjeka koji se naziva „modernim“. Koliko ima takvih ljudi i gdje oni danas žive - možda samo u Europi i SAD-u - nije bitno doznati. Mi katolici - ali i vjernici drugih nekršćanskih religija - priznamo da nam je taj „teoretski tip“ suvremenika neshvatljiv, nerazumljiv, nepovjerljiv, problematičan za naš način života. Jedna vrsta „napasti“ za našu vjeru i naše spasenje. Opravdano molimo u Očenašu: … i ne uvedi nas u napast nego nas izbavi od zla. Možemo nadodati: vremena u kojima živimo, koja su za nas katolike velika napast... Kako da izgleda evangelizacija u smjeru tog i takvog čovjeka? Pavao apostol na Areopagu u Ateni imao je pred sobom ljude koji su bili religiozni; koji su vjerovali u „nepoznatog Boga“ – podigli su mu spomenik u centru grada - kao vrhovno biće, kao najvišu silu. Mi danas imamo posla s čovjekom koji je Platonareligiozan. Velika razlika. Danas se može potpuno ispuniti Pavlova riječ: K vjeri se dolazi slušanjem. Kako će povjerovati ako nisu nikada čuli o Isusu, o Bogu?...To je put... No razlika je u tome što je Pavao stajao pred ljudima koji su vjerovali u bogove, u božanstva, što znači da su bili religiozni. Mi živimo među ljudima koji za te stvari nemaju više ni sluha, ni volje, ni potrebe. To je posve drugi čovjek nego nekadašnji. Taj naš moderni čovjek, koji ima također bogove, ali druge naravi nego Atenjani. Nekadašnji najveći umovi bili su religiozni vjernici: Konfucije, Buda, Platon, Aristotel i mnogi drugi geniji i učenjaci, sve tamo do 16.,17. stoljeća. Danas kao da je nevjera, ateizam nužni dokaz da se netko smije smatrati filozofom, odnosno da bude priznat filozofom. Kakve li razlike! Tko je u pravu: genij Platon ili ti današnji filozofi? Tko ima istinu: Platon, Aristotel... ili pak Feuerbach, Marx, Nietzsche i drugi? To su ta teška, sudbinska vremena, to je to tragično vrijeme, u kojem moramo živjeti; u kojem trebamo opstati kao kršćanski katolički vjernici. To si pitanje postavljaju i vjernici drugih religija. Veliko je, teško i odgovorno poslanje to za Crkvu i za sve nas vjernike kojima je Isus naredio: Idite k svim narodima i naviještajte Evanđelje: veselu vijest spasenja svakom stvoru. Jasno: šutjeti je izdaja!

Pitanje je dakle: ima li neki put koji bi bio prikladan da današnji „teoretski tip“ čovjeka iz sebe i po sebi dođe na ideju o Bogu? U ime njegove slobode sve mu je otvoreno. Tu slobodu poštuje i Bog. I katolička dogmatika zastupa uvjerenje da do vjere ne može nitko doći svojim snagama. A kako onda? Bog bi trebao potaknuti tog današnjeg čovjeka, trebao bi mu otvoriti uho da dobije sluh za Božje misli; trebao bi mu uznemiriti srce da poželi Božju ljubav kao sreću života; prosvijetliti pamet da uvidi svoju bezizlaznu situaciju ako se ne okrene prema Bogu. Ali kako da Bog to učini, a da ne bude povrijeđena čovjekova sloboda, u koju je moderni čovjek tako zaljubljen? Inicijativa bi morala doći od čovjeka. No kako može gluhi svojim nastojanjem početi slušati? Kako može zaslijepljeni um svojom snagom vidjeti svjetlo Istine? „Svjetlo je došlo na svijet, ali ljudi su voljeli više tamu, i vole više tamu, nego svjetlo“....Možda neki izlaz ili pristup tako da današnji čovjek postane u takvoj mjeri razočaran nad sobom, nad klečanjesvojim životom... da dođe od sebe s pitanjima k onima koji mu imaju nešto ponuditi u njegovoj teškoj situaciji. Može se misliti da sve teža kriza današnje civilizacije ima tu mističnu snagu da ljude potakne na dublje razmišljanje o bitnim pitanjima života. Sveopća kriza današnje civilizacije i mnoge krize u osobnom životu mogu odigrati i danas spasiteljsku ulogu dolaska na ideju obraćenja i traženja novoga puta kroz život. Mi vjernici ne smijemo sustati u nastojanju da svojim životom i naviještanjem svoje vjere ponudimo našem suvremeniku ono duhovno blago koje je temelj našega života. Razumljivo, on će se buniti zašto ga „maltretiramo“ time, zašto mu „namećemo“ svjetonazor katolicizma, zašto uopće naglašavamo da smo katolici - pa ima i nekatolika oko nas, zašto ističemo da smo Hrvati i hrvatski katolici - ta ima i nehrvatskih katolika. Čak nam se podmeće da mrzimo druge i stvaramo konflikte u društvu naglašavanjem da smo katolici. Ljudi takvog prigovora ne primjećuju da nam zapravo žele zabraniti misliti i govoriti iz svog uvjerenja kako bi oni imali glavnu riječ u javnosti, kako bi oni donosili zakone po svom svjetonazoru…..Naš odgovor: vjerni svojim principima, ostanimo mirni, strpljivi, tolerantni, spremni na dijalog sa svakim koji traži istinu života.

dr. Josip Sabol

Pon, 4-07-2022, 08:30:27

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.