Nekoliko potpisa na jednom papiru najedanput je aktiviralo znane i neznane

Na hrvatskoj se političkoj sceni opet pojavljuju protagonisti povezani s najmračnijim komponentama komunističkoga totalitarizma, ostatci tajne političke policije koja je, nakon različitih imena od 1944. do 1990., konačno, formalno nestala pod imenom Služba državne sigurnosti. U ovom tekstu ne ćemo pisati o dugom razdoblju u kome je za sobom ostavila velike zločine, nego o aktualnim pokušajima njezine rehabilitacije, u priči o presudama i pomilovanjima bivših, istaknutih pripadnika te službe. Odvjetnik Nobilo pokušava uvjeriti javnost da s perković Nobilorazlogom traži milost za Perkovića i Mustača jer su, kako piše, nepravedno osuđeni na njemačkom sudu, pa je pozvao nekoliko generala da svojim potpisima podupru molbu koju je uputio predsjedniku države. Ne razdvaja, dakle, presudu, od akta pomilovanja, koje dolazi nakon okončanoga sudskoga postupka. Time mijenja narav potpore pomilovanju.

Pravni je zastupnik osuđenih, u ime generala napisao: "Zato vas, gospodine predsjedniče, molimo da vi sanirate nepravedne posljedice za naše suborce, u okviru Vaših zakonskih i ustavnih ovlasti". Odvjetnik piše da je konačna presuda 'izravna posljedica pogrješne odluke sudaca Vrhovnog suda i neusklađenosti njemačkih i hrvatskih zakona', ali generali o toj ne/usklađenosti zakona vjerojatno ne znaju dovoljno, a i kad bi znali nemaju ovlasti uključivati se u debatu o 'usklađenosti zakona' i utemeljenosti presude.

Sudovi kažu da presuda o doživotnoj kazni nije pogrješna odluka, odvjetnik osuđenih tvrdi drukčije. Kako će mu generali popraviti argumente? Suđenje je davno okončano. Predsjednik Z. Milanović još nikoga u svom mandatu nije pomilovao. (Sljednici 'subnorovaca' priželjkuju da se danas postupa isto kao i u 'onom vremenu'. Iznad svih je glasova bio glas ratnih zaslužnika, koji su imali 'ovlasti' arbitrirati o svemu što je Tito označio važnim. 'Ne treba se držati zakona kao pijan plota'. Nastavilo se i nakon Tita, do 1990.)

'Desničarska antiudbaška histerija'

Nekoliko potpisa na jednom papiru najedanput je aktiviralo znane i neznane i pokrenulo ih u pokušaj reinterpretacije temeljnih pitanja hrvatske države: hrvatskoga osamostaljivanja, obrane i oslobađanja. Perković i Mustač su bili i u sastavu hrvatskih obrambenih snaga. U prilog pomilovanju Perkovića, tvrde da po zaslugama za hrvatsku državu Perković Milanović Merkelnema premca ni među mrtvima ni među živima. Iznijeli su u javnost kako je netko od aktera te priče čuo Tuđmanove riječi da 'bez Perkovića ne bi bilo ni njega, ni HDZ-a, ni hrvatske države'! Ako pretpostavimo da je 'svjedok' doista čuo tu rečenicu, to joj još uvijek ne daje smisao. Potpuno je besmislena. Niti je istinito da bez Perkovića ne bi bilo Tuđmana, niti je istinito da bez toga čovjeka ne bi bilo Tuđmanove stranke, niti ima ikakva smisla u mogućoj tvrdnji da bez J. Perkovića ne bi bilo hrvatske države.

Kad po medijima pišu o "desničarskoj antiudbaškoj histeriji" trebalo bi zaključiti da su za se rezervirali 'ljevičarski, udbaški mir i radost'. Zanimljivo je i to što su najedanput ljude počeli proglašavati udbašima baš oni koji su pokrenuli Lex Perković. Logika je dosta banalna: ako su svi - nije nitko. A poneki, valjda jest, naročito onaj koji sigurno nije.

Počele su se na sve strane lijepiti etikete 'udbašenko' i slične kako bi se sve to trivijaliziralo. 'Kakva udba, što vam je!'

Histerija, nacionalistička, regresivna histerija. Ipak, u toj 'desničarskoj histeriji' godišnju nagradu za novinarstvo Hrvatskoga novinarskoga društva za 2021. nisu osvojili 'desni histerici', nego glavni novinari bivšega Ferala, okupljeni danas oko Novosti. I uopće nisu odbili primiti nagrade u 'državici na periferiji Evrope', kako nazivaju Hrvatsku. I tu se u priči o antiudbaškoj 'histeriji' iznenada pojavljuju generali. Valjda oni znaju. Pretpostavljamo da nisu imali razloga koristiti činove za politički i društveni pritisak u 'slučaju pomilovanja', nego je među njih došao netko s papirom (s pismom za predsjednika države) kako bi se 'poslužio' njihovim ugledom. Nisu, dakle, generali napisali to pismo, nego UDBAnetko drugi. Nisu generali tražili odvjetnike. A taj je netko drugi, znao kakve će posljedice izazvati nekoliko generalskih potpisa. Najprije, podjelu na 'proudbaše' i 'antiudbaše'. Lex Perković.

Nakon nagovora generala da se upuste u radnje koje se ne uzimaju najprimjerenijim njihovu društvenom statusu, i glasnih protivljenja toj odluci, započeo je neočekivani javni govor u prilog rehabilitacije, ne osuđenika, nego tajne političke policije, iz preddemokratskoga vremena, kome bi akt pomilovanja poslužio samo kao povod za novi val dekroatizacije i ušutkavanja prohrvatskoga entuzijazma koji je nastao padom komunizma i oslobođenjem Hrvatske.

To je reaktiviranje onoga političkoga djelovanja, nakon preokreta 2000., u nastojanju da se zaustavi i iskorijeni dotadašnji općenarodni pokret nazvan 'tuđmanizacijom'. Uz svesrdnu pomoć 'liberalne internacionale' na parlamentarnim su izborima osvojili vlast i aktivirali proces (detuđmanizacije) koji nije prihvaćao patriotsko hrvatstvo kao legitimni, kohezijski stav u životu hrvatske države.

Revolucionarno jugoslavenstvo

Umjesto lustracije ostataka komunističkoga poretka, u Hrvatskoj je započelo onemogućavanje javnoga djelovanja ljudi koji su označeni etiketom tuđmanovaca i politika koje su dobile pejorativnu oznaku 'tuđmanizma'. Tim su pojmom, dakle, pokušavali pokriti vrijeme od prvih slobodnih, višestranačkih izbora i uspostave ne-komunističke vlasti, obranu od srpske agresije, oslobađanje, međunarodno priznanje i mirnu integraciju. Nasuprot tomu pokušavalo se ponovno oživjeti 'jugoslavenstvo'. Uski krug moćnih, koji su prikrivali svoje djelovanje, ovladao je dijelovima javnoga Jugolsavijaživota, posebno u medijima, prikazujući tu formu kamufliranoga, osvajačkog srpstva, najsvetijim vrijednostima revolucije. ('Jugoslavenstvo'? Zemljopisna odrednica prostora (južna) na kome su živjele skupine naroda nazvanih Slavenima. Eto, karađorđevićevsko jugo-slavenstvo, najviša vrijednost Revolucije!) Probuđeno hrvatstvo, kome je na čelu bio Tuđman, od sloma komunizma je bilo njihov najveći neprijatelj. Suprotno od srpskih optuživanja, hrvatsko je nacionalno biće uvijek bio otvoreno prema svim etničkim manjinama na hrvatskom tlu, koje su prihvaćale hrvatsku domovinu.

Tuđman se kraće vrijeme 1991. susretao i s proustaškim provokacijama, a Račanovi komunisti nisu te godine htjeli glasovati za osamostaljenje Hrvatske, ako se odmah ne usvoji odluka o pokretanju postupka novoga jugoslavenskoga povezivanja. Oslobodilački rat, državotvorstvo i obrana hrvatskoga prava na opstanak, predstavljali su samu bit hrvatske stvarnosti od 1990.-2000., koju su nakon Tuđmanove smrti, liberalno-komunistički oponenti, htjeli istisnuti iz javne memorije. To je de-tuđmanizacija, koja je otvorila vrata pokušajima rehabilitacije udbaštva. Iz javnoga su života, dijelom i zbog pritiska 'internacionale', potiskivane vrijednosti i smisao patriotizma. Međutim, stvari se mijenjaju. Danas je, prema tekstovima koje nude, i teoretičarima globalnoga liberalizma, postalo razumljivo da nacija nije ono što su jučer tvrdili i da oni koji odlučuju moraju o tomu misliti, ako žele dobro ovom svijetu. Tumače i zašto su došli na te pozicije, što u oblikovanju novih pogleda znači ruski napad na Ukrajinu.

Udba i zvuk crkvenih zvona

Pitanje je, usput, koje kriterije primjenjuju neki ovdašnji mediji, kad pod pritiskom svojih sponzora, ipak podupiru ukrajinski otpor, a ne mijenjaju negativan odnos prema hrvatskom pravu na obranu. Uvijek i svugdje je otpor osvajačkoj agresiji pitanje morala, slobode i časti. Nekoliko rečenica pred nama, vode nas izravno tamo gdje bi neokomunistički radikali htjeli vratiti 'detuđmaniziranu' Hrvatsku. Jedan je novinar, pripremajući knjigu o nogometašu UDBAV. Zajecu, u Državnom arhivu Hrvatske pronašao mnoge dokumente iz 'Udbine akcije Šampion' koji pokazuju kako su pratili Dinamo kao 'simbol hrvatstva prije i poslije te 1982.'. Udbini agenti bilježili su gdje su navijači 'klečali i molili se Bogu', kad su i gdje govorili 'ponosni smo što smo Hrvati', pa i to 'kako je radijski reporter Ivo Tomić u jednoj emisiji u sklopu programa Radio Zagreba, u svom izvještaju pustio zvuk crkvenih zvona zbog čega je tajna služba tražila da se stavi pod privremeni nadzor' i da mu se prisluškuje telefon'. (S. Španović, Večernji, 8.5.2022).

Kako se već neko vrijeme u našoj javnosti češće pojavljuje danski povjesničar Christian Nielsen, predstavljen ekspertom za jugoslavensku povijest, navest ćemo važni uvid iz njegovih istraživanja Titove tajne političke policije i njezina djelovanja i izvan granica Jugoslavije: "Iz dokumentacije same Službe bilo je moguće dokazati da je državno rukovodstvo Jugoslavije u suradnji s rukovodstvom sigurnosnih službi smatralo da je fizičko uništenje dotične osobe, konkretno - ubijanje te osobe - bilo legitimno sredstvo kada je rukovodstvo smatralo da je dotična osoba upletena u ekstremne i nasilne oružane aktivnosti usmjerene protiv Jugoslavije, odnosno protiv jugoslavenskih predstavnika i ustanova u inozemstvu." (Večernji, 7.5.2022). Ostavljamo, naravno, stručnjacima raspravu o 'fizičkim uništenjima dotičnih osoba' (kako se u tom jeziku nazivaju ubojstva) i modusima odlučivanja o onome što je 'rukovodstvo smatralo' o tomu tko je i zašto neprijatelj kome Služba 'dosuđuje' smrt. Ipak bi nas zanimalo je li ijedna od spomenutih pretpostavki bila ispunjena pri ubojstvu Stjepana Đurekovića.

Ubojstvo S. Đurekovića

Naime, ta je žrtva 'Službe' dovela Perkovića i Mustača pred njemački sud. Koje 'ekstremne i nasilne oružane aktivnosti usmjerene protiv Jugoslavije' navode važni ljudi spomenute službe u okrivljavanju i egzekuciji S. Đurekovića? Zašto su ubili toga čovjeka? Đureković je bio partizan, direktor u INA-i, suautor i pisac više knjiga s kritičkim pristupom prilikama u Jugoslaviji, koje je objavio nakon bijega u Njemačku 1982. Udba ga je ubila u ĐurekovićNjemačkoj. Suđenje za ubojstvo započelo je pred sudom u Njemačkoj. Uznemireni neokomunisti na čelu sa Z. Milanovićem, vrlo brzo su bili priredili tzv. Lex Perković, kako osumnjičenike ne bi izveli pred njemački sud. Prijetile su ozbiljne posljedice međunarodno-pravnom statusu RH, pa taj zakon povučen. Suđenje je počelo i završilo izvan Hrvatske, a osumnjičenici pravomoćnom presudom osuđeni na doživotni zatvor.

Nakon potpore odvjetničkom zahtjevu za pomilovanje osuđenih Perkovića i Mustača, u Hrvatskoj je javnosti započela rasprava o 'zaslugama Službe' i njezinih ljudi, o djelovanju tajne političke policije, lustraciji i utjecaju dvojice ljudi koji su radili u spomenutim službama, a 1991. su se priključili snagama hrvatske obrane. Sve više je znakova da projugoslavenstvo proširuje krug lustracije s užega kruga 'eksponenata tuđmanizma' prema ukupnoj stvarnosti koja se počela graditi nakon pada komunističkoga totalitarizma i oslobođenja Hrvatske. Počinje se od najtežega, od rehabilitacije tajne političke policije. Rat protiv Ukrajine mijenja i mijenjat će svijet koji se desetljećima gradio, uglavnom, u miru. Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća mnogi nisu razumjeli narav i prijetnje 'manjih' osvajačkih sila. U tom vremenu, onda kad je trebalo braniti svoje, Hrvati su pod Tuđmanovim vodstvom pokazali svijetu što je hrabrost. Neki ipak nisu razumjeli gdje se krije izvor te hrabrosti.

Zaspali duh slobode

I današnje vrijeme, na globalnoj razini, upire prstom u put kojim su krenuli Hrvati, žrtvujući se za slobodu. Glasoviti teoretičar F. Fukuyama nedavno je napisao da Ukrajinci danas pokazuju "što je prava hrabrost i da duh 1989. ostaje živim u njihovu dijelu svijeta. Za nas ostale, spavao je i ponovno se budi." Navodi kako je Putin tvrdio "da Ukrajina nema identitet odvojen od identiteta Rusije i da će se ova zemlja srušiti odmah nakon što započne njegova invazija.

Umjesto toga, Ukrajina se ustrajno opire Rusiji upravo zato što su njezini građani lojalni ideji nezavisne, liberalno SNVdemokratske Ukrajine i ne žele živjeti u korumpiranoj diktaturi nametnutoj izvana." Hrvati su već čuli i razumjeli jezik osvajača, posljedice te politike već iskusili. Napad Rusije na Ukrajinu 2022. osvijetlio je pravim svjetlom okupaciju dijela hrvatske zemlje 1991., i ukupnu ratnu stvarnost u našoj zemlji, 1991.-1995. Putinovska retorika vrlo je slična onoj kojom se služilo osvajačko srpstvo. Zbog svojih su interesa u 'međunarodnoj zajednici' i snažne propagande srpske diplomacije, agresiju na Hrvatsku često pokušavali prikazivati 'građanskim ratom'.

Posebnu su svrhu imala optuživanja hrvatske države, koja su dolazila i dolaze iz dijela srpske etničke manjine, zapravo uskoga kruga ljudi uz Pupovca, SNV i njihove novine (Novosti, koje s nekoliko milijuna godišnje, financira hrvatska država). Što god činila ili ne činila ta država u korist srpske etničke zajednice, nije se mijenjao njihov javni stav prema njoj. Pokušavaju prikazati kako je samo postojanje naše države dokazom krivnje i nekog neizrečenog duga prema toj manjini u Hrvatskoj. Istodobno, uočljiva je važna uloga toga kruga u transmisiji Vučićeve politike i stvaranje atmosfere kakvu su i prije stvarali. Ubrzano naoružavanje Srbije i njezine veze s agresivnom Rusijom pokazuju i tu dimenziju stalnih okrivljavanja hrvatske države.

Rankovićev kodeks

Ovih dana spomenute novine srpske etničke zajednice, posežu i za tekstovima iz 1992. kako bi pretresali pitanje lustracije u Hrvatskoj kroz politiku Franje Tuđmana. Citiraju tekst u kome piše da je Tuđman jednim dijelom sastavljen od Tita, a drugim od Pavelića. Tako najlakše dolaze do odgovora na pitanje što su Hrvati, i kakva im je država, ako je prvi predsjednik bio pola ustaša, a pola komunist. I tko bi koga u takvoj državi trebao lustrirati? Ako je Tuđmanprvi hrvatski predsjednik sastavljen od takve građe, kakva bi mogla biti hrvatska država. Ustaško-komunistička? Slika će biti potpuna kad joj se još doda 'uzročnik' s početka ovoga teksta: J.P. Rekli smo koga se u Hrvatskoj 'lustrira'.

Doista, Novosti koje aktualiziraju tu sliku, orijentirale su se uglavnom na, navodnu, ustašku sastavnicu hrvatskoga bića. One prosuđuju i presuđuju prema, Rankovićevu 'kodeksu'. O tomu svjedoče i zvona sportskoga reportera u radio eteru i prikazivanje Tuđmanove 'podijeljenosti'.

Novosti pišu kako je 'institucionalni nasljednik F. Tuđmana, Z. Milanović u nekim 'razvodnjenim istupima' iznosio "da su Srbi internirani zbog otpora Paveliću, a ne zato što su Srbi". Prilog toj debati zaključuju ovakvom tvrdnjom: "Problem je, kako vidimo, što u nastavku zemlja nije defranjinizirana." (Ne će, valjda i oni govoriti običnim govorom: detuđmanizirana.) To, bi naravno trebalo razumjeti kao feralovsku duhovitost o, kako pišu, "prošlosti, sadašnjosti i budućnosti državice na periferiji Evrope". Novosti: Hrvatska nije detuđmanizirana! Spomenuli smo da je među onima koji nisu potpisivali Nobilovo pismo bilo izraza nezadovoljstva postupkom potpisnika. Po portalima, koji se baš i ne vesele hrvatskim uspjesima, kliču kako je nastupio razdor u generalskim redovima i da je to 'lijepa vijest'. Tvrde da generali "čak i u mirovini činove koriste kao sredstvo društvenog i političkog utjecaja i koji su složno podržavali mnoge štete u hrvatskoj politici."

Obredno pročišćenje

Perković i Mustač su za djela koja su učinili u Jugoslaviji osuđeni na doživotni zatvor. U hrvatskoj su državi od 1991. postali dijelom obavještajne zajednice - nisu stekli ni ovlasti, ni mogućnosti ubijati kritičare režima. Jedan sveučilišni profesor (H. Klasić) sad u vezi s tim slučajem postavlja pitanje o lustraciji. Što bi se promijenilo, da je nakon prikupljenih saznanja ili uvidom u dokumente koji su bili pred njemačkim sudom, proces protiv Perkovića i Mustača započeo u Zagrebu? Bi li im lustracija otežala ili olakšala položaj pred sudom? Odgovor: ni jedno ni drugo jer, koliko se zna, lustracija nije ni zamišljana kao dio sudskih postupaka. Hrvatska je država u vrijeme, u kom je taj dvojac lustracijapristupio njezinu obavještajnom sustavu, bila u ratu i nije se činilo da bi u takvim okolnostima lustracija bila djelotvorna. Što sugerira 'historičar'? Da su Perković i Mustač 'pozitivno' lustrirani u Hrvatskoj, Sud bi to znao cijeniti, a ne-lustracija bi mogla značiti da je pred Hrvatskom još dosta posla. A, možda zamišlja da je lustracija trebala zamijeniti suđenje?

Danas je lustracija kakvu su provele mnoge druge postkomunističke države, u Hrvatskoj tek maglovita ideja o kojoj se malo govori, a ne radi ništa. "Lustracija nije bila moguća. Koga bi lustrirali? One koji su se kao dobrovoljci odmah javili u rat, a par dana prije toga su bili zaposleni u JNA ili u miliciji? Lustrirati admirala Lošu, generala Krstičevića, Stipetića, Špegelja, Tusa? Koga onda ne lustrirati?" Koga bi lustrirali, pita povjesničar Klasić? Valjda nije opazio da je bilo još ljudi koji su pripadali vojsci i tajnoj političkoj policiji bivše države, a iskazali su lojalnost hrvatskoj državi. Neki su to potvrdili dobrim djelima, a neki i nisu. A ima i drugih koji zaslužuju lustraciju. Ima ih puno, a povjesničar se sjetio samo četvorice. Spomenuti su ljudi već tim pristupom hrvatskim službama, izašli iz zone potencijalne lustracije. Ali ni ta zamišljena lustracija ih ne bi mogla osloboditi od sudskih progona za moguća nezakonita djela, ako su ih počinili prije toga prelaska.

Ne misli valjda sveučilišni profesor da bi nove zasluge spomenutih ljudi, izbrisale neka kažnjiva djela ako su ih počinili, neovisno o tomu jesu li ih počinili kao pripadnici JNA ili HV-a. Pitanje lustracije ne počinje od ljudi koji su u jednom trenutku odlučili promijeniti vlastito dotadašnje držanje i postupanje u situacijama kad su mogli birati hoće li biti na strani agresora ili branitelja. A to da ljudi moraju odgovarati za djela koja su sankcionirana zakonima nema veze s lustracijom, osim ako se želi skrenuti raspravu s biti problema, pa otvoriti put 'rehabilitacije' cijeloga represivnoga mehanizma komunističke države umjesto bilo kakvoga lustriranja.

Iskupitelji udbinih grijeha

Vjerojatno ima i takvih priželjkivanja u vidokrugu protitovske 'elite' koja bi Perkovića i Mustača slavila kao iskupitelje svih udbinih grijeha komunističke diktature! Istaknuti ljudi hrvatske oslobodilačke borbe, koji su potpisali pismo potpore aktu pomilovanja, možda su na trenutak zaboravili da nisu samo privatne osobe, ni onda kad se povuku iz javnoga života. Pokrenuli su procese rastakanja zajedništva unutar narodnoga bića, samosvijesti, pobjedničkoga duha i odmaka od komunističkoga poretka i njegovih opresivnih institucija (javnih i tajnih). Problem se bolje vidi kad Perković Mustačse prikaže kad su i za koga odlučili intervenirati: po čijem zagovoru i po kom kriteriju. I tko je publika koja u javnosti vrlo naglašeno zastupa tezu da su generali dobro postupili. Ili misle da su generali svojim potpisima proveli lustraciju za sve? Učini se da je to konačnica postupka u kome su se mijenjali i zakoni kako protagonisti nezakonitih postupaka u totalitarnom sustavu, ne bi došli pred sud koji će suditi o djelima tajnih represivnih služba.

U javnosti se pojavilo i pitanje o tomu koliko su ljudi iz propalih tajnih političkih represivnih snaga, koji su prešli na hrvatsku stranu, prenijeli u novu državu učenja i metoda iz svoje prošlosti. Sveučilišni profesor pita: "No pitanje je koliko je djelovanje njih dvojice za Tuđmana po svome sadržaju bilo drugačije od njihovog djelovanja za jugoslavensku državu. Dakle, pitanje je radi li se tu o pitanju dobra i zla ili dva zla, samo za različite gospodare?" Pitanje o pitanju. Ima nečega vrlo odbojnog u toj loše napisanoj postavci, pa ih je, iz obzira prema javnom prostoru, najbolje ne komentirati. Lako bi se moglo i u vrtiću objasniti da su Perković i Mustač pred sudom odgovarali za protuzakonito djelovanje u korist Jugoslavije, a takva djela im, dok su bili u hrvatskim službama, nitko nije pripisao, ni pokrenuo bilo kakav istražni postupak. Prema tomu, bilo je bitno drukčije.

Okupljanje i vjera u pobjedu

Da su slično djelo počinili i u hrvatskim službama, opet bi završili pred sudom. Oni nisu osuđeni zbog toga što su Tuđmanpripadali obavještajnim službama, nego zbog nezakonita djelovanja. Ponovit ćemo već citirani zapis o postupanju jugoslavenskih služba progona kojima je "fizičko uništenje dotične osobe, konkretno - ubijanje te osobe - bilo legitimno sredstvo" djelovanja. Povjesničar Klasić ne uspijeva vidjeti razliku između ciljeva i metoda Udbe, koja se koristila i radijskim zapisima crkvenih zvona, u traženju hrvatskih nacionalista i ubojstvom S. Đurekovića jer je 'radio protiv države' i desetaka i desetaka sličnih sudbina, na jednoj strani i obavještajnog sustava u demokratskoj hrvatskoj državi, na drugoj strani. 'Novi Feral' (Novosti) pita zašto je Perkovića "Tuđman uopće angažirao ranih devedesetih, čak ga i uzdizao u hijerarhiji državne vlasti". Prvo, Perković tada nije bio ni osumnjičen za zlodjelo, ni osuđen na doživotni zatvor, drugo, Tuđman je 1991. okupljao oko sebe sve ljude koji su bili spremni pomoći napadnutoj Hrvatskoj, treće, prvi je predsjednik znao reći da bi i iz suhe grane pokušavao iscijediti bilo što, ako bi to pomoglo hrvatskoj obrani. Okupljao je i vjerovao u pobjedu.


Ivan Bekavac

 

 

 

 

Pon, 4-07-2022, 08:03:30

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.