Opća mjesta velikosrpskoga diskursa u predavanju Gorana Šarića o etnogenezi Bošnjaka – dio I

Na početku svojega predavanja o etnogenezi Bošnjaka, koje zasad ima impresivnih 300 tisuća pregleda na YouTube-u, notorni Goran Šarić tvrdi kako on djeluje na popularizaciji znanosti i istraživanja. Ipak, vrlo brzo postaje jasno da Šarić zapravo djeluje na popularizaciji ofucanih velikosrpskih teza i "argumenata" o tobožnjem srpskom podrijetlu Bošnjaka (i Hrvata koji govore štokavskim narječjem). Tako na kraju predavanja Šarić zaključuje da su "mnogi Bošnjaci ili možda svi ili većina porijeklom Srbi". No, valja krenuti ab ovo s napomenom da mi nije namjera svakomu Šarićevu loncu biti poklopac.

Šarić

Velikosrpski (neo)romantizam

Nakon uvodna dijela predavanja, u kojem nema riječi o konceptu etnogeneze ni o predmodernim etničkim identitetima, Šarić navodi prvi spomen Srba u srednje-istočnoj Europi. Riječ je o famoznom Einhardovu spomenu Srba prilikom opisa bijega donjopanonskoga kneza Ljudevita.

Naime, franački kroničar Einhard ili Anali Franačkoga Kraljevstva donose vijest da je nakon sloma svoje pobune 822. godine donjopanonski knez Ljudevit "pobjegao u Dalmaciju, ali ne u dio koji je bio u vlasti Borne ili njegova nasljednika Vladislava, nego u dio kojim (...) su navodno vladali Srbi [istaknuo V. M.]. Danas je teško reći koji bi to dio nekadašnje Dalmacije mogao biti, ali moguće je da se radilo o središnjoj ili istočnoj Bosni. Nakon što je ubio kneza koji ga je primio u goste, pobjegao je u Vladislavov dio Dalmacije" (Budak 2019: 181-182).

Einhardov izričaj o Srbima kao "narodu za koji kažu da u svojoj vlasti drži veliki dio Dalmacije" (…ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur…) prilikom njegova opisa Ljudeviteva bijega velikosrpski djelatnici (zlo)rabe ne bi li "dokazali" da su u ranom srednjem vijeku Srbi kompaktno naseljavali (i) cjelokupni (proto)zapadnoštokavski prostor (neki tvrde da su Srbi tada naseljavali i današnju Liku) (usp. npr. Šešelj 2007: 16, 430-433, 446-447). Tako i Šarić, sukladno Šešeljevu pravcu velikosrpstva, samouvjereno zaključuje da Srbi "tada [početkom 9. stoljeća] žive do današnje Like".

Šarić tvrdi da ima doktorat iz povijesti te da ovo predavanje temelji "na dokumentima, kartama, primarnim izvorima i doktorskim disertacijama". Kao laiku, zanima me na temelju kojih vrela Šarić zaključuje da Srbi u ranom srednjem vijeku naseljavaju krajnji zapad današnje BiH. Ako se taj zaključak ponajprije temelji na spomenutu Einhardovu izričaju prilikom opisa Ljudeviteva bijega iz Panonije, valja nam više o tom pročitati kod Šarićevih "kolega" povjesničara.

Tako Mladen Ančić u jednoj svojoj knjizi (usputno) zaključuje da se je Ljudevit, "lišen ranije široke potpore nezadovoljnika, koji su prethodne godine jasno osjetili bijes carske vojske, uputio ... dalje na istok ... tamo gdje ga carska ruka više nikako nije mogla dohvatiti" (2001: 19). "Jedan od najvećih srpskih povjesničara", kako Šarić naziva Tibora Živkovića, smatra da je Ljudevit utočište kod Srba mogao naći već na ušću Vrbasa u Savu (2010: 153). Živković tu locira potencijalnu sjeveroistočnu granicu ranosrednjovjekovne Srbije (2001: 61-62). Na drugom mjestu Živković znakovito napominje da iz Einhardova izričaja ne proizlazi da su Srbi kompaktno naseljavali velik dio Dalmacije, već da su držali ili vladali nekim njezinim dijelovima (2011: 393-395).

Živkovićeva je napomena višestruko važna, a s njom je neizravno suglasan i britansko-srpski povjesničar Stevan Pavlović koji ne tvrdi da su u ranom srednjem vijeku Srbi "kompaktno naselili" golemi prostor između rijeka Bosne i Ibra, "već da se njihovo ime proširilo na pučanstvo [ili dio pučanstva – op. V.M.] tih krajeva, što je u punom skladu s današnjim stanjem znanja o ranosrednjovjekovnim etničkim zajednicama" (Ančić 2005: 73).

S druge strane, Šarić u emisiji in4snet-a tvrdi da su Srbi "imali vrlo mali asimilacijski potencijal" te da on ne zna "koga su Srbi asimilirali osim Cincare". Suprotno tomu, u svojem predavanju o etnogenezi Bošnjaka tvrdi da se ni svi u srednjovjekovnoj Srbiji nisu nazivali "Srbima" (što je bilo s tim ljudima, jesu li možda asimiliriani?). Čak i četnički vojvoda Šešelj priznaje da su Srbi nakon dolaska na Balkan asimilirali mnogobrojne Vlahe, a ne tek jednu vlašku subetničku skupinu. Srbi su vjerojatno asimilirali i dio Obodrita, Timočana, Moravljana, Dukljana, Humljana i tko zna koliko nepoznatih slavenskih "plemena". Šarić Srbe zamišlja kao mnogobrojan i formiran narod (praktički naciju) već u srednjem vijeku koji bi kao takav mogao imati samo golemi asimilacijski potencijal. Naravno, Srbi samo mogu biti meta asimilacije, a nikako (i) oni koji asimiliraju jer je takvo mišljenje u skladu s teorijom višestoljetne protusrpske urote na čelu koje stoji Katolička Crkva. Malo tužno da Šarić Srbe svodi na puke objekte, ali ne i subjekte povijesti. Vazda žrtve i okruženju. Poznato je što iz toga proizlazi. U nacističkoj verziji srodne mitomanije rezultat je "obrambeni" Drang nach Osten.

Nažalost, ni Tibor Živković nije bio imun na tradicionalna velikosrpska strujanja u srpskoj historiografiji. To, primjerice, pokazuje dokumentarni serijal Istorija Srba – Rani srednji vek za koji je napisao scenariji i načinio režiju. Serijal je objavljen 2007. u produkciji izdavačko-informativne ustanove Mitropolije Crnogorsko-Primorske (!). U tom se dokumentarcu na više mjesta donose zemljovidi zamišljene ranosrednjovjekovne "velike Srbije", koja se svojim većim dijelom nalazi na području današnje Bosne i Hercegovine i južne Hrvatske (do Cetine). Tako se u četvrtoj epizodi serijala, među ostalim, implicira da se sa "dosta velikom sigurnošću" može rekonstruirati ranosrednjovjekovna etnička "granica" između Srba i Hrvata, odnosno ranosrednjovjekovne granice zamišljene velike Srbije. Ta je granica, prema Živkoviću, "tekla najverovatnije od Vrbasa ili Une pa se zatim preko zapadne Bosne završavala na srednjem toku Cetinu, ostavljajući Duvno i Livno u granicama Hrvatske". Zanimljivo da se na zemljovidu koji Živkovićev dokumentarac potom prilaže gledateljima županija Pliva nalazi u sklopu zamišljene ranosrednjovjekovne Srbije, a ne u sklopu Hrvatske gdje ju smješta Živkovićev ljubljeni izvor – De Administando Imperio.

Vratimo se Einhardu. Pri interpretaciji onoga što je Einhard zapisao o Ljudevitovu bijegu iz Donje Panonije valja imati na umu kako upravo primjer toga slavenskoga vođe pokazuje da su ratnički vođe skupa sa svojim družinama bili vrlo pokretni te da su mogli olako mijenjati svoja boravišta "u potrazi za novim zemljama i etnijama kojima bi mogli ovladati" (Budak 2019: 184). Osim toga, vlast se donjopanonskoga kneza mogla protezati sve do Srijema. Tomu u prilog "govori i podatak da su se njegovu ustanku pridružili i Timočani ... što bi bilo malo vjerojatno da nisu bili u izravnom doticaju s njegovim zemljama" (Budak 2019: 180). Prema tomu, legitimno je pretpostaviti da je Ljudevit, možda ploveći Savom, utočište kod Srba moga naći u današnjoj sjeveroistočnoj Bosni, kako se primjerice tvrdi u prvoj epizodi dokumentarna serijala Hrvatski kraljevi. Na tom je području razumno tražiti neku srpsku župu koja je bila udaljena od središta srpske političke tvorbe (to je središte vjerojatno bilo u zaleđu Travunije i Duklje). Drugim riječima, teza da Srbi u ranom srednjem vijeku žive do Like nije uvjerljiva niti joj Einhardov izričaj daje na snazi. Pri tomu je zanimljivo, kako napominje Neven Budak – kojega Šarić drži "našim najvećim autoritetom za srednjovjekovnu povijest" – "da Vita Hlodowici imperatoris (oko 840.) taj podatak o Srbima izostavlja iz svojega izvještaja o Ljudevitovu bijegu iz Panonije" (2019: 111).

Unatoč svemu ovomu, Šariću i drugim velikosrpskim djelatnicima Einhardov je spomen Srba bitan jer ga (implicitno ili eksplicitno) shvaćaju kao "dokaz" da su Srbi već u ranom srednjem vijeku formiran i mnogobrojan narod (nalik modernoj naciji) koji kompaktno naseljava najveći dio bivše rimske Dalmacije – sve do Like, ako ne i preko Plješevice! Tako je romantičarsko tumačenje Einhardova izričaja o Srbima tek jedan locus communis velikosrpskoga diskursa prema kojemu drugi narodi, pa tako i Bošnjaci i "barem" štokavski Hrvati, proizlaze ili se namjerno/ciljano stvaraju iz srpskoga "biološkoga tkiva". Čini mi se da je upravo to posrijedi u Šarićevoj tvrdnji da Srbi početkom 9. stoljeća žive do današnje Like. Da ne bi bilo zabune, Šarić u nastavku samouvjereno govori kako su Donji Kraji "isto naseljeni Srbima", a "tu već gore [sjevernije od Donjih Kraja?] se pomalo miješaju s Hrvatima".

De administrando imperio

Nedokazivo dokazivanje srpstva

Šarićevo "nedokazivo dokazivanje srpstva" (Ančić 2005: 96) cjelokupnoga tzv. predmigracijskoga zapadno-štokavskoga područja, pa tako primjerice i Donjih Kraja, staro je usmjerenje (veliko)srpske historiografije. Srednjovjekovna je Bosna u srpskoj historiografiji "već osvojeni dio 'srpskih zemalja', pa se smještanjem nekoga kraja [npr. Donjih Kraja, Livna, Duvna itd. – op. V. M.] unutar njezinih granica to automatski pretvara u 'povijesnu srpsku zemlju'" (Ančić 2005: 98).

U takvom misaonom okružju smatra se da "srpstvo" cjelokupne srednjovjekovne Bosne proizlazi iz "istraživanja srednjovekovne istorije Srbije i Bosne" na temelju kojega jedna srpska povjesničarka zaključuje da su "obe države ponikle iz zajedničkog temelja – jedne od najstarijih srpskih država koja je kod Konstantina Porfirogeneta imenovana kao 'Krštena Srbija'" (Mrgić-Radojčić u Ančić 2005: 95).

Prema hrvatskomu povjesničaru Mladenu Ančiću "za dokazivanje te i takve Srbije od vremena doseljenja Srba potrebno je ipak nešto više od (vremenski i prostorno) vrlo nepreciznih izričaja Konstantina VII. Porfirogeneta i silne želje srpskih povjesničara da povjeruju u svoje vlastite interpretacije tih izričaja. Uz takva razmatranja ostaje tek prostor za ... veliki broj pitanja: koliko je to 'srpskih država' bilo kad je 'Krštena Srbija' ... bila 'jedna od najstarijih'; ako je već postojala, je li ta država bila 'nacionalna država' s podanicima jedinstvenog i jednoobraznog identiteta (kako se taj identitet mogao širiti na velikom području u uvjetima isključivo usmene komunikacije i vrlo niske razine društvene integracije, odnosno zašto su Srbi iz okvira tako zamišljene političke zajednice stvarali razne države, ali se samo jedna od njih zvala Srbija [istaknuo V. M.]; koliko je to Srba bilo kad su stvarali tako brojne države ...; kako je izgledalo to 'ponicanje iz zajedničkog temelja' i kakvi su odnosi među raznim (srpskim) državama iz različitih vremenskih planova postojali" te, naposljetku, "kada se, kako i zašto 'krštana Srbija' raspala, na koje dijelove, i kako je uopće izgledala ta 'država' o kojoj vrela sve do sredine 10. stoljeća ništa ne govore” (2005: 95-96).

Osim Einhardova spomena Srba (9. stoljeće), Šarić kao implicitni "dokaz" da su Srbi autohton narod u zapadnoj polovici Bosne (veće regije u sklopu države Bosne i Hercegovine) spominje navode slovenskoga putopisca Benedikta Kuripešića koji u 16. stoljeću piše kako Hrvati često vrše napade u Donjoj, dakle zapadnoj, Bosni. Riječ je o onom dijelu osmanske Bosne koji se je, kako i sam Šarić priznaje, nazivao "Turskom Hrvatskom" te iz kojega su mnogobrojni, ali ne svi, Hrvati već bili iselili. Nadalje, Šarić tvrdi da "ne postoje izvori – ni bosanski ni strani – koji su u bilo kojem razdoblju prije 20. stoljeća u Bosni nalazili Hrvate kao autohtono stanovništvo". On zatim preventivno upozorava slušatelje zaključujući kako je "duga povijest vatikanskih krivotvorina". "Hrvoje je po svemu sudeći srpsko ime" – zaključuje Šarić koji u nastavku ex silentio tvrdi da je Hrvoje Vukčić (Hrvatinić) bio Srbin.

Inače, u jednom momentu predavanja Šarić implicitno opravdava zločine nad muslimanskim/bošnjačkim stanovništvom u režiji srpskih snaga nekakvim transgeneracijskim prenesenim i podsvijesnim kolektivnim sjećanjem Srba na konvertitstvo njihovih predmodernih "sunarodnjaka". Sukladno tomu, postavlja se pitanje jesu li Srbi podsvijesno sačuvali sjećanje i na "staro srpsko ime" Hrvoje. Za Hrvoja Vukčića Šarić, k tomu, kaže da je na silu pred kraj života prešao na katoličanstvo. Šarić dodaje i da je većina bosanskoga plemstva pod mađarskim pritiskom prešla na katoličku vjeru pa da zato bosansko plemstvo nije Bosnu branilo od Osmanlija. Potonjom trvrdnjom ovaj velikosrpski djelatnik reproducira stari i u ozbiljnoj historiografiji odavno srušen mit o kojem sam ovdje već pisao: ukratko, bošnjački romantičari tvrde da nitko u Bosni nije podigao mač kako bi branio zemlju od Osmanlija te da su krstjani masovno prihvaćali islam jer su stoljećima prije Osmanlija trpili brojne križarske vojne, dok srpski etnoimperijalisti smatraju kako upravo zbog "silinih" i "višestoljetnih" katoličko-križarskih vojni u najvećem dijelu srednjovjekovne "srpske zemlje" Bosne nije bilo srpske Pravoslavne crkve. Naposljetku, kao dodatni "dokaz" da su Srbi u srednjem vijeku naseljavali zapadni dio Bosne Šarić navodi da je Hval krstjanin svoj zbornik napisao na ćirilici, pismu koje je izgleda ekskluzivno srpsko.

 Hrvoje Vukčić

Srednjovjekovni etnički identiteti

Prije nego što se osvrnem na Šarićevu ne baš implicitnu tvrdnju o Srbima kao autohtonom narodu zapadne Bosne, valja prvo potanko navesti što o srednjovjekovnim etničkim identitetima govore ozbiljni povjesničari. U povijesnoj se znanosti "drži da su ranosrednjovjekovne etničke zajednice bile kompozitne tvorbe, Ukratko, jaka 'plemenska jezgra' okuplja iverje susjednih etničkih zajednica pa zajedno ostaju pod njezinim imenom dok traju uspjesi" (Ančić 2001: 8). Sukladno tomu, "pojam identiteta … nudi odgovarajući aparat za analizu procesa u kojima su pojedinci, kao i čitave zajednice, mogli lako i brzo mijenjati svoje etničke identitete, napuštajući one tradicije koje su se pokazale gubitničkima i prihvaćajući identitete pobjedničkih skupina … Identitet je, a napose etnički, … situacijski konstrukt koji nastaje u trenutku kada se neka zajednica … mora sučeliti s nekom drugom zajednicom" (Budak 2019: 86-87). Osim toga, ozbiljni povjesničari o etničkoj pripadnosti u srednjem vijeku govore "samo u vezi s elitom, ili barem slobodnim ljudima" (Budak 2009: 493), dok se o ranosrednjovjekovnim narodima govori "kao [o] zajednicama utemeljenima na prihvaćanju jedne dinastije i zajedničkoga zakona, kao i na vjerovanju u zajedničko porijeklo (što, dakako, nije isto što i stvarno zajedničko podrijetlo)" (Budak 2019: 86-87). "Drugim riječima, to znači da je postojanje etničke zajednice uključivalo postojanje političko-pravnoga okvira unutar kojega je zajednica živjela. Štoviše, politički organizirani teritorij bio je jedan od generatora (procesa) etnogeneze te je imao konstitutivni učinak pri oblikovanju etničkoga identiteta" (Štih u Ančić 2011: 266). Prema tomu, "shvaćanje kako kolektivni identitet s etničkim konotacijama izravno proizlazi iz okvira što ih nameću političke/državne tvorbe" (Ančić 1999: 43-44) odavno je rašireno u ozbiljnoj historiografiji. Dakle, Hrvatinići su – jedan kroz jedan – bili Srbi, a sve ostalo su "vatikanske krivotvorine"!

Historiografija

Zapadna polovica Bosne

Šalu na stranu, ovdje se postavlja pitanje je li vrela zaista podupiru Šarićev zaključak da u zapadnoj polovici Bosne u srednjem vijeku nije bilo Hrvata kao "autohtona" stanovništva. Povjesničari su manje-više suglasni da je u dobrom dijelu srednjega vijeka zapadni dio današnje Bosne bio u cijelosti ili, tijekom razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka, barem dijelom u sklopu Hrvatske (kneževine i kraljevine, "neovisne" ili u personalnoj uniji). Famozni Porfirogenetov DAI, izvor iz 10. stoljeća kojim se velikosrbi rado selektivno služe, županiju Plivu smješta u onodobnu Hrvatsku. Granica te Hrvatske mogla je ići tokom rijeke Vrbas ili pa i istočnije, ovisno o snazi hrvatskih vladara (vidi zemljovid u Budak 2019: 328). Ančić tu granicu rekonstruira prema arheološkim nalazima s karolinškim obilježjima u blizini današnje Kotor Varoši i Prnjavora. On te nalaze dovodi u vezu s obližnjim starim toponimima izvedenim od hrvatskoga imena – "Horvaćani" i "Hrvaćani". Toponim "Horvaćani" zabilježen je i na području Sane. Ančić uvjerljivo piše kako su "Horvaćani"/"Hrvaćani"/"Hervatjani" stari naziv za Hrvate koji žive u Hrvatskoj (1999: 31-32, 51). Grčević piše da su se "Hrvaćanin i Hrvat upotrebljavali … u hrvatskim katoličkim krugovima kao samoidentifikacijski etnički nazivi, s tim da je naziv Hrvat bio uobičajeniji i prošireniji" (Grčević 2019: 132-133).

Kako bi potkrijepio svoju tezu da u predmodernoj Bosni i Hercegovini nije bilo hrvatskoga identiteta, Šarić u emisiji in4snet-a tvrdi kako u (predmodernoj) Bosni "imate na samo jednom mjestu takozvane Hrvaćane, kod Livna. Samo tamo jer je to u stvari bio ostatak onih područja koja je držala hrvatska država i kasnije hrvatsko plemstvo, i onda su se njihovi podanici", zaključuje Šarić, "nazivali Hrvaćani – oni koji su podanici Hrvata" (jesu li onda i "Srblji" u srednjovjekovnoj Srbiji tek podanici Srba, podložno stanovništvo Srbije? Je li se ta vjerojatna staleška odrednica mogla prenijeti migracijama i zapadno od Neretve pa da se u toj funkciji pojavljuje u povelji Jurja Vojsalića Hrvatinića braći Jurjevićima i Vukićeviću iz 1434. ili u tzv. Vlaškom zakonu Hanža Frankapana iz 1436. godine?).

S druge strane, u svojem predavanju o etnogenezi Bošnjaka – u kojem daleko najmanje govori o Bošnjacima, nešto više o bosanskohercegovačkim Hrvatima, a daleko najviše o Srbima (!) – Šarić implicira da su se Hrvati u Livnu nazivali "Hrvaćanima" jer je tu riječ o ljudima koji su "pohrvaćeni", a to prema Šariću znači da su prešli na katolicizam (to valja usporediti s izrazom "posrbiti [se]", izrazom koji su Hrvati Dubrovnika, čak i u 16. stoljeću na Kosovu, rabili kao sinonim za prelazak na pravoslavnu ["srpsku"] vjeru).

Vratimo se zapadnoj Bosni. Brojčani odnosi između pokorenih Slavena i osvajača Hrvata u početnim fazama hrvatske etnogeneze nisu poznati. Pitanje je i "do kada se etnički dualizam održavao i poklapao s formama socijalnoga dualizma, oličenog u suprotnosti između Hrvata/gospodara (kasnijega plemstva) i Slavena/potčinjenoga pučanstva. U tom je pravcu svakako znakovito da se tijekom XIV. st. upravo na području Donjih Kraja relativno učestalo u pripadnika tadašnjega vladajućeg društvenoga sloja ... pojavljuju imena izvedena od etnonima Hrvat (Hrvatin, Hrvoje i sl.)" (Ančić 1999: 33). I na području Sane 1418. godine spominje se stanoviti Hrvatin Mrenović, čovjek bosanskoga kralja Ostoje (Bokan 1974: 51). Inače, u srednjem se je vijeku, a što je zasvjedočeno u kasnijoj fazi toga razdoblja, odrednica "Hrvatin" rabila kao singular etnonima "Hrvat(i)". Tako se u Petrisovu zborniku (1468.) svetoga Jeronima naziva "Hrvatinom", tj. Hrvatom. O imenima poput "Hrvatin" i "Hrvoje", za koje velesrpski djelatnici i aktivisti neuspješno tvrde da nemaju ama baš nikakve veze s onodobnim Hrvatima, nego da su tek uobičajena vlaška ili (sve)slavenska imena, bit će više riječi u sljedećem nastavku.

 

Velikosrpski Blut und Boden

U surječju svega dosad navedenoga, valja napomenuti ili ponoviti kako mnogi velikosrpski djelatnici ranosrednjovjekovne slavenske seljačke mase od Une do Bugarske (nekad i do Crnoga mora) te od Cetine do Skadarskoga jezera nerijetko prikazuju kao nositelje srpskoga identiteta, jednakopravne u odnosu na ratničke Srbe, odnosno kasnije srpsko plemstvo. Sukladno povijesnoj znanosti, ispravno je tvrditi da su nositelji ranosrednjovjekovnoga srpskoga identiteta i etnonima ovladali tek jednim dijelom toga golema prostora i slavenskoga populacijskoga “bazena” na koji su postupno (ne pravocrtno) počeli širiti svoje ime. No, u velikosrpskim se krugovima odrednice “Srbi”, “sebri”/“sjabri”, “Srb/l/in”, “Srblji”/”srblji”, “servi”/”Servi” itd. nerijetko prikazuju kao sinonimne odrednice za srpski etnički identitet koji slavenske seljačke mase, još od ranoga srednjega vijeka, dijele sa ratničkim Srbima (proto-plemstvom i kasnijim plemstvom u punom smislu riječi), dakle slavenskim gensom koji na prostor istočne BiH i jugozapadne Srbije najvjerojatniji dolazi iz Polablja, i to krajem 8. ili čak početkom 9. stoljeća. Suprotno tomu, velesrpski djelatnici Hrvate nerijetko svode isključivo na pripadnike plemstva, a sve predmoderne (srednjovjekovne i ranonovovjekovne) izričaje u kojem se Hrvati spominju u širem, etnokulturnom, smislu relativiziraju ili proglašavaju vatikansko-bečkim krivotvorinama. U tom se misaonom sklopu Hrvati (pa i Bugari) implicitno ili eksplicitno prikazuju tek kao vladari jednoga dijela golema "srpskoga" populacijskoga bazena (srpskoga “biolokškoga tkiva”). Možda je to posrijedi iza Šarićeva izričaja da Srbi početkom 9. stoljeća žive do Like, odnosno da su (i u kasnijim stoljećima srednjega vijeka) kompaktno naseljavalji Donje Kraje i zapadnu Bosnu općenito.

 Pavao Šubić

Zapadni dio Republike Srpske i Federacije BiH prije ranonovovjekovnoga dolaska proto-nacionalnih Srba

Krajem 13. i početkom 14. stoljeća kao gospodar Donjih Kraja pojavljuje se župan (comes) Hrvatin Stipanić/Stjepanić koji je priznavao vlast "bana Hrvata i gospodara Bosne" Pavla Šubića-Bribirskoga. Donjokrajski rod Stjepanića-Hrvatinića bio je, k tomu, u rodbinskim vezama sa Šubićima-Bribirskim. Pored toga, zanimljivo je kako se između 1326. i 1329. godine u darovnici bana Stjepana IV. Kotromanića Vukoslavu Hrvatiniću Hrvati izrijekom spominju kao (etno)politički faktor u tom dijelu Bosne. Naime, "u vrijeme dinastičkoga rata i smjene na ugarsko-hrvatskom prijestolu" Vukoslav je Hrvatinić napustio svojega "'hrvatskoga gospodina' (bana Mladena II. Šubića-Bribirskoga)" i stao na stranu bosanskoga bana. No, dvije županije koje mu je Stjepan Kotromanić potvrdio su u tim sukobima stajale na strani Hrvata, a protiv bosanskoga bana. U darovnici stoji da su te županije bile "'naprotivu nam’ polog’ Hr’vata'", a Ančić tvrdi da je "upravo etnička svijest, odnosno lojalnost etničkoj zajednici" mogla biti "onaj presudni motivator u ponašanju donjokrajske vlastele" (1999: 34-33).

Kada se uzme u obzir što povijesna znanost tvrdi o političkim silnicama, pa tako i "zajedničkom djelovanju" političkih elita, kao o bitnim čimbenicima etnogenetskih procesa, zanimljivo je to što se primjerice Vukac Hrvatinić u jednoj povelji svrstva među "dobre Bošnjane", a ne svjedoke "od Donjih Kraja", ali i da svojemu sinu (unuku kneza Hrvatina) daje "ime s jasnim etničkim konotacijama – Hrvoje" (Ančić 1999: 36-38). "Od Hrvata ban Hrvoje", kako je pisao dubrovački pjesnik Junije Palmotić (Fine 2006: 302), imao je brata Vuka koji je bio hrvatski ban, a Hrvojevo djelovanje i prostor na kojem je djelovao vrlo su zanimljivi u kontekstu Šarićeva romantičarskoga viđenja predmodernih etničkih identiteta.

Hrvoje je Vukčić, naime, djelovao i kao hrvatski i kao bosanski velikaš/plemenitaš (a ratovao je i protiv nekih drugih hrvatskih velikaša, čak i ako je s njima bio u daleku srodstvu, što nije ništa čudno za srednji vijek). Imao je dobre odnose i s katoličkim klerom i s pripadnicima hijerarhije "crkve bosanske" (koja je izrasla iz prvotne bosanske katoličke biskupije). Hrvoje je naručio glagoljski misal koji drži izložena i otvorena pred svojim šatorom tijekom viteškoga turnira u Budimu. Naručuje i ćirilični zbornik krstjanina Hvala (u kojem se naziru jasne zapadnoštokavske osobine) te se ženi za kćer hrvatskoga velikaša Ivana Nelipčića (više u Ančić 1999: 38-43). S obzirom na sve što znamo o srednjovjekovnim etničkim identitetima, može li se implicirati da je Hrvoje imao srpsku narodnosnu svijest, tj. da je bio Srbin, kako to čini doktor Šarić?

Što se, pak, Donjih Kraja tiče, valja napomenuti da se tamo i krajem srednjega vijeka spominje hrvatski identitet (i bosanski, o kojem će više riječi biti u drugom nastavku). Prema tomu Ančić zaključuje da se je u tom dijelu Bosne još tada "kod dijela pučanstva… posve sigurno održao stari etnički identitet 'Hrvata'" (1999: 46, 56). O kolektivnom identitetu koji proizlazio iz političke tvorbe na čijem je čelu stajao "bosanski" vladar, a koji Šarić kao velikosrpski djelatnik potpuno zanemaruje (to nije strano ni velikohrvatskim romantičarima!), bit će više riječi u sljedećem nastavku.

Ovdje valja okončati sa zapadnim dijelom Bosne za koji Šarić tvrdi da u najvećem dijelu nije uopće bio naseljen Hrvatima, odnosno da na tom ozemlju (u najvećem dijelu) uopće nije bilo hrvatskoga identiteta.

U tom surječju zanimljivo je da je u Bužimu u drugoj polovici 15. stoljeća nastao glagoljski natpis na kojem se spominju i Hrvati i hrvatska zemlja ("... U nu vrime va vsej hrvatskoj zemlji boljega čovika ne biše, zač u kralja Matijaša u veliki počtenji biše, zač ot cara turskoga ugrskoj zemlji mir našal biše .... A Hrvati ga za nenavist hercegom Ivanišem pogubiše...") (Valentić 1969: 141).

Osim toga, na područje je "Turske Hrvatske ... dokumentiran opstanak svijesti o pripadnosti hrvatstvu unatoč gubitku političkog entiteta" (Budak 2009: 491). Tako je zanimljivo kako "Godine 1609. banjalučki muderiz Muslihudin bin Ali bilježi da je njegov tekst 'nikao na krajnjoj granici Ruma [europske Turske] u pokrajini Hrvata'" (Grčević 2019: 71). I sam Šarić priznaje a zatim relativizira to što su se "još u XIX. stoljeću u zapadnoj i središnjoj Bosni nosile kape koje su se zvale hrvatke (harvatke, hrvaćanke, arvatke)" (Grčević 2019: 79). Nadalje, srpski povjesničar Bratislav Teinović navodi da je "u jednom katastarskom defteru iz oko 1580. u Banjaluci među devet mahala egzistirala i 'mahala Hrvatin'" (2019: 7) (za nj nisam čuo, ali znam za stari sarajevski toponim "Hrvatin"). Naposljetku, moguće je da je upravo na području zapadne Bosne, "Turske Hrvatske", nastala Hirvat türkisi (Hrvatska narodna pjesma) koju 1589. ili 1590. zapisuje neki Muhamed. Riječ je o "najstarijoj pjesmi bosanske alhamijado" književnosti koja je uglavnom zapadnoštokavska, no koja "objedinjuje elemente svih triju hrvatskih narječja" (Grčević 2019: 89).

Nastavit će se …

Viktor Matić
Blog Večernji

 

Sri, 20-10-2021, 14:47:11

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.