Povodom drugoga izdanja zbirke pripovijedaka „Jedna ptica pjeva u pustinji”

Marija Barbarić Fanuko, Ogrlica od kiše, Izabrane pjesme, drugo izdanje, Zagreb, HKZ-Hrvatsko slovo, 2011.

Ilustrirala Nives Fanuko

Povodom drugoga izdanja zbirke pripovijedaka „Jedna ptica pjeva u pustinji”, Ogranak MH Zaprešić, 2021. Ilustrirao Ivan Fanuko.

Čitanje i vlastitost dojma započet ću impostiranjem pjesnikinje Marije Barbarić Fanuko u suvremenu liriku. Pokušati ću objasniti utjecaje i tragove, nanose veličanstvenih prethodnika koji su svojim duhom oblikovali svijet isto toliko, koliko je i on njih. Jer, nitko nije samonikao, bez korijena i sunovrata koji u njegovu rukopisu ponire do onih dubina koje su nespoznatljive i kako bi to rekao pjesnik Dragutin Tadijanović : «Poezija je tajna, vječita, nerazrješiva. Kako, kada i zašto nastaje pjesma? Ne znam. Mislim da nikada nitko neće do kraja objasniti tu tajnu…» (1958.)

Treba sasma polako iščitati stihove pjesnikinje Marije, treba pričekati da umuknu brbljavi sa svih strana brujeći radio, televizijski i novinarski glasovi, strahotnepraznine koje zjape iza gomile riječi, riječi, riječi.

Većinom su to uvrjede riječima, njihovu značenju i težini, uvrjede dostojanstvu najsnažnijem oružju Čovjekovu, jer na početku bijaše Riječ. A sve je uvelo naglo elektronskim i sličnim putevima neprohodne, zaglušujuće dernjave, u džungli kriještavih pa i prostačkih uzvika kojima se oglašavaju često današnji prvonagrađeni pisci – maheri, kako bi to duhovito rekao Dalibor Cvitan. Oni imaju svirepu hladnokrvnost da sve što ne ulazi u njihov svjetonazor proglase nebitnim, lošim, zastarjelim, oni su snažni, poznaju sve značajne ljude u ovoj horvackoj ljigavoj provinciji, kako reče jedan „pesnik”, a isto tako i diljem velikoga svijeta gdje se organiziraju izložbe knjiga, nagrađuju i slave jedni druge.

Život i velebnost te nove umjetnosti je negdje drugdje, nikada ne u nekoj gotovo izopćenoj, maloj i neznatnoj, neutjecajnoj osobi. Čitati ta bučna djela, koja boluju od anoreksije misli i nemaju iscjeliteljske snage, nije ni potrebno - ona su kao u davnim telalskim vremenima oglašena na zaslonima i golemim naslovnicama razgolićenih, ponekad doslovno, autora i autorica; oni funkcionalno i utilitarno izgovore suštinsku i često besmislenu misao koja postaje udica, a u svakoj drugoj rečenici mora biti nešto prostački, jer inače nije u „trendu”, a ni u kanonu.. I to je to. Mnogi od njih pišu u prosjeku jedan do dva romana godišnje, pjesmuljke obogaćuju apsurdnim i nemoguće nakaradnim pojmovima (o čemu smo pisali na ovom portalu), objavljuju bez problema, imaju goleme tiraže, osigurane otkupe, potpore, oni žive od književnosti, kažu. Vrlo je čest slučaj da ta literatura nema nikakve veze sa stvarnim životom, (pri tom ne govorimo o fantastici ili tome sličnim žanrovima!), da u nakaznosti i praznini vlastita svijeta nikada ne dotakne ni jedno od najesencijalnijih pitanja čovjekova bivanja.

Nije li posve istinita i danas nimalo devalvirana misao velikoga Tina : «Nisam li pjesnik –ja sam barem patnik.» Moram li pisati, činim to samo kad imam što reći. Ovo osobito vrijedi za Mariju Barbarić Fanuko. Njen se glas nakon dugo vremena javlja u zbirci toli neuhvatljiva naslova, kao što su i lirski sitnozbori unutar korica: Ogrlica od kiše, a potom i u zbirci pripovijedaka za djecu Jedna ptica pjeva u pustinji. Prozirna je to neuhvatljivost prirodnoga fenomena u ovom dobu grabežnoga fizičkog dahtanja – kontradikcija je to koja sadrži isključivo potragu za neempirijskim, pa iako govori o prirodnoj činjenici, igrom jezika ona ju poništava, sve dok se ne dovine do čiste ideje i pjesništvom snovitih istakanja, magičnim zvučanjem vrlo osamljenoga bića, ozari ovaj poništeni svijet. Da, njezine pjesme i proze ozaruju i liječe.

Posvetila je neke pjesme osobama koje su ostavile trag u Vremenu o Vječnosti. U toj refleksivnoj lirici unutar tanke niti i drhtave mreže, ponire pjesnikinja u naizgled bachelardovski svijet čiste dječje snatrenosti, ali stupovlje koje podržava tu kućicu od kartona ima čvrste konzole i hram je to osame odrasla čovjeka: u prvoj pjesmi, po kojoj cijela zbirka dobiva ime, tri su riječi koje nose kontrapunkt naizgled sjajnoj bjelini - to je tamna kiša, i dva puta ponovljena riječ sam «ideš u korak s kišom /sam / i kiša ide sama.»

U graničnim slojevima smisla sve postaje apstraktno, šutljivo, bezvučno, metaforično. U sjajnom nizu metafora, koje nemaju samo dekorativni kod, već sadrže onaj osnovni ton boli koji prožima cijelu zbirku, nižu se traklovski znakovite riječi kao u kaleidoskopu: «…suhe zvijezde pregorjela suncas ...silazeći dolinom večeri …s pokošenim sijenom skupljam kiše ...cvijet s tužnom sjenom…»

U djetinjstvu smo imali igračku koja se zvala kaleidoskop. U njoj je bio točno određeni broj raznobojnih stakalaca, ali okretanjem u krug, ona su davala uvijek novi arabeskni lik, kao iz istočnjačkih bajki u mozaicima dvoraca kalifa Marija Barbarić Fanuko također rabi gotovo ograničeni broj riječi, a onda od njih stvara čudesni raskošni vrt posebnom pjesničkom arhitekturom. Njezin je cvijet «opasan sa sedam krugova mirisnih …ponekad se tajno javlja u snovima ...cvijet iz tišine / iz osame dozivlje…». Misli imaju glazbene prostore griegovskih refrena i nalikuju na ove akvarele kojima je knjiga urešena, koji i jesu i nisu stvarnost; samo boja nosi opredmećenost, ali je toliko asocijativna da sugerira isključivo kontemplativnost i neku tajnu ljepotu i tragiku rano preminule slikarice.

Te ključne riječi u ovoj su lirici, ali i u prozi o ptici koja pjeva u pustinji: vjetar, kojeg možeš držati na dlanu, ruža, kao glavni lik simbolike u nerazriješenom drhtanju života, leptiri, koji oblijeću nebo u cvatu, sunce, vrtlar…. Svi oni nemaju ništa tjelesno, mimetičko, oni su u apsolutu, u snovitu svijetu platonovskih zaumlja, «u košuljici od mraka», i posjeduju isključivu simboličnu vrijednost koja ovu liriku i prozu uzdiže visoko. Unutar toga svijeta nastaloga negdje u samoćama, vrt ima simboliku cjelovita bića. Da, poput Rabindranathovoga Gitanjalija, bez irealnoga kaosa, u smirenosti spoznaje da postoji red u kozmosu, da taj Vrtlar «...blagom rukom / podiže Sunce /sa smrznute grane…» , a taj red je Božji san kojeg pjesnik u Mariji sanja cijela života.

Poezija kao i proza nosi u potajnom naručju skrivenu teologiju: možda Bog jest dalek i nedohvatan, osim ako je u srcu. I sve što je pjesnicima blistalo od pametara do dana, poput zvijezda, bilo je daleko i nedohvatno. Pjesnikinja zato sluti: «Kad bi zvijezde / na zemlju pale ….Hodali bismo / po zvijezdama! A one bi postale sive, male, / iz prašine / više ne bi tako sjale …» Stoga je udaljenost od Boga samo relativna, sve će pjesnikinja prebroditi jer može: «Naslanjam lice / na čelo Sunca / na neutješne kiše / na davnu / ljubičastu večer ...»

Osobnu duboku tugu zbog gubitka djeteta pretvorila je pjesnikinja u čudesnom laboratoriju poezije, u tišinu, bez suvišnih riječi, hodeći tiho od mirisa do zlatne niti «između dva daleka svijeta , osjećajući cesarićevski da je život vječan: «Al za suncem krene / Njegova iskra kroz travu».

Izbor duše, nataložen u unutrašnjim stanjima, doima se čitajući ovu zbirku kao da smo u prodavaonici tajni: eto, tamo viri svjetlost «čudesnoga grada «Ivane Brlić Mažuranić, malo dalje prodaju se «krila žar-ptica« Igora Stravinskog, a tu je negdje i Tadijanovićev hrast: «sjedim na koljenu / staroga hrasta «… Sve je tu, nad svime plove «Oblaci s mirisom sljeza» , da bi u večernjem zatvaranju neke nevidljive ruke «ponesu stablo/ na drugu stranu večeri.»

Marija je poetesa tišine i dobrote, kao i mnogi pravi pjesnici, ona je i proročica prožeta Božjim rukopisom. Nekim kritičarima je to «neka» sačuvana svetost. Ne, to je istinska duhovna pretvorba njene duboke Vjere, koju ona isključivo pjesnički transponira, onirički uokriljuje u apstrakciju i daje mnoštvo znakova o tom svijetu s druge strane vidljivoga – s najjasnijim simbolom RUŽOM. Ne upuštajući se u simboliku ruže kroz duga stoljeća zapadne pisane i usmene duhovnosti, jedino se usuđujem ustvrditi, da Marija Barbarić Fanuko ne pripada sljedbenicima teorije o reinkarnacijama, niti je smrt za nju kraj o kojem pišu ateistički orijentirani spisatelji. Ona zna da ne zna, ona svoju Ružu imaginira u zamjenu za Ljubav, ona sanja nepoznati drugi svijet i čeka da Vrtlar «otvori vrata i položi ruke /na njegov san». Govoreći o sjemenu, ne poznajući njegovu tajnu, pjesničkim čarobnjaštvom stvara odnose unutar svijeta za sebe, možda baš usred cvjetnoga polja, vrta, florealnoga čuda, jer je najmiroljubivije i najsličnije svemu onome što je preostalo iz rajskih vremena. Odsustvo deklaratornoga kršćanskoga u toj je lirici samo znak visoke potencije njene sposobnosti da bude svojim poetskim izrazom bliska sakralnom, prisna, a ujedno nedodirljiva unutar svoje metaforične ograde. U njenu VRTU glazbene strune koje izvode melodiju posjeduju čistoću i red, nema hrapavih i razbijačkih tonova toli omiljenih današnjici . Ovo je lirika i Vjere i Misterija Otkupljenja.
-------------------------

(Ovaj osobni osvrt na začudnu jednostavnost i ljepotu poetskoga iskaza Marije Barbarić Fanuko završit ću jednom posve jezičnom napomenom: uobičajilo se u posljednjih pedesetak godina, ženska prezimena izgovarati i pisati hrvatskom jeziku stranim nastavcima -ićka, -ićkina , -ićkinoj itd. Tako možemo naći u nekim spominjanjima njenoga imena oblik Fanukićka!!! Time se stvara grubost i ružnoća koju smo prije vukovskoga utjecaja prevladavali uzimajući prisvojni pridjev prema djevojačkom ili muževljevu prezimenu , ili ostajući u nominativu.)

Hvala za sve dobro učinjeno za ponižene.

Nevenka Nekić