Zakon i štakori II.
Nakon više godina suradnje s portalom HKV osjećam potrebu zahvaliti onima koji prate moj rad i osjećaju ne samo ono površinsko, nego i neizrečeno u mojim tekstovima. U njih se uzdam, osobito ako su mladi, u njihov razum i srce, jer vidim da mnogi imaju i znanja i dobrote da prepoznaju znanje i dobrotu. To nije uvijek moguće i znam da nismo svi jednaki. To Bog nije ni htio. Kao što znamo da nema dva jednaka otiska prsta na cijelom svijetu, niti dvije jednake pahuljice snijega, tako je i među ljudima. Uvijek mi je žao kad se ne shvati suština i dubina teksta, koja nastoji imati povijesnu potku, jer to je bolest starih profesora koje do smrti ne napušta potreba poučavanja. Kritičari su uvijek dobro došli, ali često samo oni znaju kako sam članica ove ili one stranke, a ja to ne znam (!), kako sam imala privilegije u bivšem sistemu, a nisu jadni pročitali ne samo mojih pedesetak knjiga, (i moju autobiografiju ”Moja dva stoljeća”), nego ni sve one daleko brojnije mojih kritičara, kojih ima bar četrdesetak, iz kojih je vidljivo tko je sve pratio moj život i rad kroz ovih 80 godina i kakav je on bio. Ostajem na svojim stajalištima bez obzira na razna nebulozna tumačenja i eventualne nakazne tvrdnje koje nemaju značenja u istini koja je provjerljiva.
Dakle, oprostite na ovom uvodu koji nadomješta moje eventualne dijaloge s čitateljima. Niti imam vremena za njih, niti, na užas pametnih, ne znam se uključiti na ekranu u takav divan. Imam ime i prezime. To je najvažnije.
Htjela bih kao amaterski promatrač ovom prilikom razjasniti svoju zbunjenost ponajprije oko one strašne nesreće na našoj pruzi. Nismo dobili jasno objašnjenje. Sindikalni javni nastup donio je sljedeće izjave: teretni vlak golemih dimenzija krenuo je iz Srbije. Vlakovođa čije ime smo saznali uz napomenu da je bio suđen za neke malverzacije, zaustavio je vlak nadomak svoje kuće!!! Nije obavijestio našu željezničarsku službu, nego poslodavca u Srbiji! Iz toga teretnoga vlaka izišli su emigranti, i to njih pedesetak! To su posvjedočili ljudi koje navode članovi sindikata. Dakle, radi se o švercu, a on nikada nije besplatan. Tek kad su izišli skriveni putnici, vlakovođa teretnoga vlaka je obavijestio našu željezničarsku službu. A vlak u kojem će putnici ginuti, bio je na putu. U putničkom vlaku bila je i obitelj emigranata i baka je završila u bolnici. Ostalima nije bilo ništa. O činjenici da su bez dokumenata u putničkom vlaku RH, nema ni govora u javnosti. Bili smo humani i to je mislim dovoljno. A što je sa svim onim sprijeda ispisanim o čemu su u prvi mah jasno izvijestili sindikati, a onda - tajac. Proganja se prometnik HŽ i neki ljudi, kojima je uistinu krivica što nisu popravljena signalna svjetla i to dva tjedna na toj dionici pruge! To je ozbiljno pitanje, a vjerojatno ovisi o više službenika. E, to je rašomon koji je ostao nerazjašnjen. A zašto? Hmmm... Jedan od sindikalista spominjao je i sabotažu? O tome ni riječi. Ostajemo nad tajnom puni neznanja i nagađanja.
S kašnjenjem se pitam kako se u javnosti tretiraju smrti. Eto najprije novinarske. Čak su i novinari smrtni. U posljednje dvije godine umrlo je mnogo znamenitih hrvatskih zaslužnika od kojih neki nisu dobili ni jednu minutu na javnoj HRT. Umrli su znanstvenici, veliki jezikoslovci, glumci, mnogi branitelji, ali to nije uzburkalo nježne duše onih koji štite drugačije, vlastite uzore. Posve suprotive ovim znancima europskih sveučilišta i organizacija iza kojih, tih mrtvih, stoji katedrala tisuća ispisanih stranica znanstvenih djela. Stoje životi žrtvovani za Hrvatsku bez naknade i nagrade.
I onda umru neki koji su bili ptice rugalice svemu što nam je sveto: domovini, državi, vjeri, Crkvi, žrtvama i narodu kojega treba gaziti jer je većinski što je golema sramota. I ne samo što su bili ti novinari ptice rugalice, oni su bili kao i njihovi nasljednici mrzitelji iste ove zemljice koja ih hrani, hrani njihove članove - indoletne mužeke kako bi rekao pisac Kovačić, razjarene i zajapurene ženske i one koji nisu ni jedno ni drugo. Nitko od novinara iz te kolone pune zapjenjenih izraza mržnje i laveža na državu i sve sisteme i razine, ne kaže istinu o mrtvim kolegama i zatvaraju oči pred njihovim istinskim životom i smrti: nisu im pomogli da žive normalno i zdravo, da ih odvrate od alkohola i droge, da im pruže obiteljsku pomoć u trenu kad se bacaju u ponor s nekog balkona. Goli kao što su i došli na svijet, kao što smo svi došli na svijet i kao što ćemo otići onamo „kud za vazda gre se”. A bili su im „prijatelji”.
Nažalost ovi pokojnici, neka im duše nađu mir, nisu ostavili iza sebe nikakve značajne radove, ukoričene polemičke i ine kolumne koje bi našle mjesto u povijesti njihova naroda, bile čitane i poslije više desetljeća kao što je to slučaj s kolegama Tenžerom ili Cvitanom, ili suvremenim i živim Dujmovićem.
A zašto nisu ostavili nešto vrijedno što bi bilo dio mozaika kulturne baštine njihova naroda? Zato jer ga nisu voljeli.
Točna i dokaziva tvrdnja koja se može izreći i dokazati pokazujući strašne pogrde koje su izgovorili i ispisali. Ne čudimo se čudesnim i vrijednim krvnim zrncima onih kojima je manjinsko pravo jače od većinskoga. Čudimo se obezkorijenjenim, fluidnim i lebdećim stanovnicima ove zemlje koji imaju pravo na tumačenja i neznalačku izopačenost baš svuda, a tiha i šutljiva većina nigdje. Nema više dnevnoga lista koji ima snagu vodećega hrvatskoga dnevnika. Nema više Hrvatskoga slova, tjednika pa dvotjednika pa nestaloga; nema više Marulića, revije u kojoj su getoizirani intelektualci s dva pa čak i tri fakulteta nalazili azil.
I onda još malo o smrtima. Umrla je britanska kraljica. Sjećam se njena ustoličenja, udaje za princa i mnogih trenutaka iz velebnoga života ove kraljevske moćne dinastije. Samo se ne sjećam da je tijekom života ikada spomenula u javnosti Hrvate, iako je bila u Đakovu i na Brijunima. Recimo da nije znala da je to Hrvatska. Recimo da je znala samo za Jugoslaviju. Ali, valjda je tijekom života saznala kakva je njena Jugoslavija, tko je onaj debeli u bijeloj uniformi koji ju vozi po otoku sa žirafama i slonovima, tko je ona golema žena koja pišti kad govori, morala je to nekako saznati. Jesu li ju izvještavali Scott i Montgomery, Churchill? Je li čitala knjige povjesničara Tolstoja? Je li saznala za naš Bleiburg? Je li pročitala gomile novih povijesnih knjiga unatoč zatvorenih engleskih arhiva, o čemu je nešto ipak morala znati? I niza drugih izvora koji ipak postoje u toj intelektualnoj otočnoj eliti. Unatoč tome što u Engleskoj živi 15 Srba nasuprot 1 Hrvata! Je li uspjela saznati da mi 1990. počinjemo bitku za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku, da vodimo Rat za nezavisnu Hrvatsku!?
Dobro, pustimo to na miru. Tko smo mi da prigovaramo njihovim okrunjenim glavama koje su, ne svojom rukom, skinule toliko glava tijekom ne samo dvadesetoga stoljeća, nego od 16. stoljeća do danas, milijune glava. Na svim kontinentima. Unatoč činjenici da su najprije skinuli glavu svome kralju. Ali to su za većinu dosadne povijesne činjenice: pokolj na Obali soli u Indiji, Burski krvavi rat koji je prvi na samom početku dvadesetoga stoljeća otvorio značenje riječi: logor, žive spaljene žrtve, Apartheid, rasizam itd. Razbojstva i onda ordeni. Prvi Churchill. Ordeni kojih je sada bilo toliko na sudionicima žalobne povorke, da su prekrili gotovo cijelu površinu odore. Možda je koji iz doba uništenja Aboriđina, Indijanaca, Crnaca, Iraca, Kineza i mnogih nenavedenih...
Uvijek mi je pred očima davna engleska knjiga - početnica koja datira negdje u prvu polovicu XX. stoljeća. Na koricama je rasprostrta Zemljina karta sa svim kontinentima, svi posjedi VB obojeni su bojama zastave i dolje piše: Zemlja je okrugla, njome vlada VB, a ti si mali Englez (ili možda Britanac-nisam sigurna). Ipak je to bilo u mojoj ruci davne 1955. u Splitu u stanu jednoga kapetana duge plovidbe ...
Duga je bila i ova naša plovidba do današnjega dana – neka vam bude sretan.
Nevenka Nekić
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.