Sve po zakonu
Mnogi filmovi govore o razdoblju nacizma pa tako i jedan izvanredno vrijedan, snagom argumenata i sjajnim umjetničkim ostvarenjem: češki film „Trgovina na korzu”. Mali običan čovjek i njegova žena saznali su za zakon po kojem imaju pravo preuzeti židovsku trgovinu na korzu poslije uhićenja vlasnice, stare Židovke, koja se već gubi u demenciji. To je po zakonu koji vrijedi tada. Deportirani Židovi odlaze u smrt - svima je jasno što predstavlja kamion na glavnom trgu. I to je po zakonu.
U zemlji – raju - SSSR vrijedi istovremeno isti zakon: Židovi, osobito intelektualci, liječnici, inženjeri, profesori, književnici osuđeni su na zatvor i poslani u slavni Gulag, često cijele obitelji, pa čak i prijatelji, zbog toga što su Židovi, a time i sumnjivi, uvijek s podlim namjerama. Tako npr. liječnici imaju namjeru ubiti genseka Staljina ili na bilo koji način sabotirati sovjetsku vlast. Ali ipak vrlo su često uhićeni baš samo zato što su Židovi. To je javna „Pravda” objavila. To je svjetska urota Židova!
Neki sada pišući naši plemeniti novinari, osobito mladunčad, čude se kako Rusija na čelu s NKVD-ovskim Putinom nakon svoje „antifašističke” prošlosti može danas napasti Ukrajinu?! Tužno je njihovo neznanje - nikada od 1917. ta zemlja nije bila antifašistička ma što to značilo. Uvijek su glagolom „likvidirati”, imali u vidu uništiti vlastiti kulački, izdajnički narod, kojekakve imatelje sitne imovine, seljake, njih osobito, stare kadrove, a osobito Židove, (pustimo ih sada na miru), oni su samo dokaz kako je laž tvrditi da je SSSR ikada bio antifašistički! Sve milijunske likvidacije bile su zakonite!!! To što je SSSR morao, morao ući u rat s prijateljskom i bratskom Njemačkom i prijateljem Hitlerom, kojem su barem dvije-tri godine davali sve moguće resurse, ne znači da su imali vrlo plemenite namjere. Nisu zatvorili logore. Jednostavno su se iznenađeni podlim napadom morali braniti, samo braniti i pri tom istjerati nacističke gadove, a onda nastaviti po starom: logori, Židovi, pljačke, laž i samo laž...
Dakle, nitko ne može reći da svi ti zločini nisu bili po zakonu. Sudovi i sudci sude po zakonu koji je tada propisivao upravo to. I u nacizmu i u komunizmu. Vrijedi spomenuti gruzijski film „Pokajanje” redatelja Abuladzea (mislim da ne griješim) koji među rijetkim djelima traži pokajanje za ta djela koja su bila po zakonu. Bilo bi dobro da nam dični HRT prikaže taj film! Čisto sumnjam. To udbinim sinovima i kćerčicama ne bi bilo pravo. (U Rusiji su ostali kadrovi dobre stare prvotne ČEKE... mijenjajući imena sve do Putina.) Kod nas se UDBA (isto tako mijenjajući imena) toliko udomaćila da i danas ima čudesne kanale i kapilare posve živahnoga organizma kojim opskrbljuje svoj, sada već treći ili četvrti, ešalon dječice da sjede na čelu vrlo isplativih „preduzeća” kao što je legendarna INA. Prepoznaješ, jer si dugo živio, ta njihova prezimena, nekako ista koja pamtiš od tvoga djetinjstva koje je zaista davno minulo. Sada su opet u modi, sve nešto vezano za planince i špilje, štrokove, škuroge, brozovite i todorske profinjene milijunaše među kojima ima, doduše, i novih prezimena, ali vidi vraga, čim malo pročeprkaš po rodbinskoj ili kumovskoj liniji - eto ih povezanih - što krvlju ili samo „jaspra, burazeru”.
Ako se netko iz te sablasne INE usudi pisnuti o djelima i slavi vodećih lavova, udaraju po glavi sjekirom. Ni manje ni više. Ne samo tebe koji pišeš o tome iz prve ruke, nego i tvoju obitelj. „Naravoučenije”: ne talasaj!
Evo: jučer mi javljaju da je taj sada glavni dotični došao prije dvadesetak godina u tu mramornu palaču i to kao nezavršeni student i polako, mic po mic, stigao do milijarde!
A kako bi rekao besmrtni Bulgakov: Građanine, a tko te tamo gurnuo? A? Nije moguće da si sam sve to smislio i da nitko nije znao za tvoju rabotu?! Bar dvadesetak njizi (kaže moj lik iz romana) moralo je znati koja se to gvalja od novca valja prema privatnim računima. A ništa tako ne vezuje kao počinjeni zločin, a ova pljačka je zločin!!! Pa čujemo, građani koji ste suradnici lava moćnoga, da ste kupovali nekretnine. A koje: jesu li to kuće, velike i male, jahte, (je li jahta pokretnina ili nekretnina, tu bi me mogao netko i uhvatiti u nepreciznosti), pa vile na moru, koji otočić da te ne uznemiruju, a možda i pokretnine kao slike jednoga također ljubitelja INE, pa trofeje safarija kao jednoga rasnoga natanijela koji nije mogao odoljeti, a da ne ubija diljem svijeta divljač itd... A i kazne, građani, svakojake - ubiješ čovjeka - eto ti tri godine, a neki za istu stvar samo moraju igrati golf. Nepravda!
Priznajemo da smo u strašnom neznanju. Jedino smo saznali da se dotični razbojnici raspituju za grobne prostore na Mirogoju. Jedni će možda graditi nadzemne sepulkralne spomenike, kapele, piramide, grobnice u koje mora i može stati ukradeno,kao u kredenc starinsko posuđe. Jer, što će ti ako ga ne mo*š koristiti poslije smrti. Život je kratak, a ionako ne znaš imaš li već rak, račić u začetku. Možda onaj naglobujajući? A u golemoj grobnici fino imaš mjesta za tri-četiri kuće, jednu jahtu, ne mora biti veća od dvadesetak metara, pa vikendicu s brajdom! Malo se protegneš i ustanoviš da ti ništa ne manjka od ukradenoga - sve je, brate, pri ruci. I stari su Egipćani nosili na drugi svijet predmete koje su zvali ušabti. Ali to su bile sitnice kao posudice, šalice, kipići bogova i slično.
Zamislite naš Mirogoj pun takvih veličanstvenih grobnica lopova-zaslužnika: dorski stil (jer je nekako ozbiljniji od korintskog), kip domaćina u visini Neronova kipa koji je stajao pred današnjim Koloseumom, atrij, bazen u kojem stoji jahta, peristil, dvorane za razne namjene, bajkovita spavaća soba dopremljena iz Venecije, poželjno osamnaesto vragolasto stoljeće (kao što je nabavila jedna naša velika plavokosa rodoljupka onomad dok je još bio rat), pa igralište za golf i tušta i tma raznih nama smrtnicima nepoznatih užitaka. I taman da to počne u miru grickati, mrtvac osjeti da je onemoćao. Nezgodno. Zaboravio na crve. Ili možda na vatru? Nikada ne znaš hoće li te tvoji najmiliji spaliti ili predati malenim bezobraznicima.
Jedan naš daroviti redatelj snimio je davno film „Izbavitelj”. Krsto Papić. Sjajan film prema pripovijetci Aleksandra Grina, ruskoga predrevolucionarnog avangardista. U njemu tajanstveni štakori vladaju gradom i svijetom, dobro odjeveni i masni, dobro skriveni, pretili i krvoločni. Danju kao ljudi, a noću kao štakori. Ne nedostaje im baš ništa, dok drugi gladuju. Lik im ne stari, kao Wildeov Dorian Gray, a i život im, tako misle, nema kraja. Vječna mladost i izobilje.
Štakori ne idu u zatvore, oni imaju sve po zakonu koji je sada na snazi. A to je najvažnije - zakon.
Pa iako bio nepravedan i naopak, pa iako osiguravao divan posao iz snova: imaš dva puta godišnje, tako nekako, sastanak i zato dobiješ 30 000 kuna mjesečno. To je 360 000 godišnje neto. Po zakonu.
A što se tiče Mirogoja... ah...
Nevenka Nekić
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.