Govor Nevenke Nekić povodom 90. rođendana prof. dr. sc. Zvonimir Šeparovića

Mnogi Hrvati očekuju od vlasti da bude učinkovita, a ne moralno dostojna poštovanja. Čast se u vlastodržaca javlja kao svekoliko srednjovjekovni i potpuno zastarjeli pojam. Čini se da je dostatno samo biti vješt. Ali, ako nema ničeg drugog do vještine i ako se ta vještina uhvati u pogrješci, ne ostaje ništa do osjećaja kratkotrajnoga stida. Politička vladavina može završiti razočaranjem, ali i prezirom.

Hrvatima danas više nego ikada treba čast.

Časni ljudi

Takvih časnih ljudi u hrvatskoj političkoj povijesti bilo je više, ali u novijoj kao utemeljitelje možemo ponijeti u sjećanju Ivana Mažuranića, Antu Starčevića i Stipicu Radića. Oni su odabirali čast i ponos u tragičnim trenucima pa i onda kad su bili osamljeni u naporima borbe za slobodu svoga naroda. Čak i onda kad se istaknuti političar nađe sam samcat protiv svih, čak kad se nađe u poziciji poput irskoga pjesnika i političara Pearsea koji je 1916. sudjelovao u domoljubnom ustanku protiv Engleza i predsjedavao Irskoj Republici koja je trajala samo nekoliko dana nakon kojih su ga Englezi smaknuli, te koji je napisao:“ I rekoh svom narodu učinit ćete što i ja: /Sve ćete staviti na kocku da sve ne izgubite“, čak i u toj posvemašnjoj pustoši postojala je čast kao jedini izlaz.

Sloboda i hrabrost

Samoća jača i časnim dušama daje snagu. Ona je bliska istini, a dobra su djela najčišća istina. Ne samo riječi. Snaga je i hrabrost zastupati svoje mišljenje. Ona je potrebita sloboda i samoizabrano mjesto prebivanja na ovome svijetu. Politička hrabrost je usuditi se reći, prije i bolje od drugih, ono što mislimo usprkos državi daviteljici ili javnome mnijenju, makar bili nakratko nepopularni. Jer, javno mnijenje stvaraju mediji, a ispitivanje tzv. javnoga sveopćega uvjerenja je lakrdija koja je zamijenila savjest. Stoga beznačajne, a moćne zloduhe kojima smeta hrvatska država i koji sudski utužuju časnoga Zvonimira Šeparovića kad brani narod, slušamo na dalekovidnici. Tako se za devedeseti rođendan umjesto čestitke profesor poziva PravnikNaš slavljenik kao humanist je pravnik, ali zna gorku istinu: najgore su diktature upravo one koje se oslanjaju na zakon. Sve je u totalitarnim režimima bilo po zakonu. Drugim riječima, zakonitost više ne može biti jedini kriterij. Kako stoji u Svetom Pismu, stablu će se suditi prema plodu. Da bismo poštovali zakon, morat ćemo ubuduće vidjeti jesu li njegove posljedice dostojne poštovanja. Jesu li pravedne i časne.na sud jer je branio vukovarskoga branitelja Peđu Mišića, člana Hrvatskoga etičkoga sudišta. Već je bilo prvo ročište pa se odgodilo za iduću godinu. Pjesnik bi rekao da je krstu više muke. Koliko nedostojnih sjedi u monstruoznoj državnoj televiziji! I ne samo nedjeljom!Kako li se hrvatska vlast odužuje mudrom i čestitom Zvonimiru Šeparoviću!

Ako smo posvećeni ne samo onima koje smo uspjeli spasiti, nego i onima koje nismo uspjeli spasiti, otvaraju se vrata svjetlosti i nezaborava, one visoke razine časti kamo čovjek ide, ali ne sam. “Ni jedan vrabac ne pada na zemlju bez volje našega Gospodina“ kaže Biblija. Naš slavljenik kao humanist je pravnik, ali zna gorku istinu: najgore su diktature upravo one koje se oslanjaju na zakon. Sve je u totalitarnim režimima bilo po zakonu. Drugim riječima, zakonitost više ne može biti jedini kriterij. Kako stoji u Svetom Pismu, stablu će se suditi prema plodu. Da bismo poštovali zakon, morat ćemo ubuduće vidjeti jesu li njegove posljedice dostojne poštovanja. Jesu li pravedne i časne.

Božji zakon

Postoji Zakon koji je iznad svih zakona - Božji zakon. On sadrži sve te vrline koje je nastojao živjeti čovjek Zvonimir Šeparović: čast, hrabrost, slobodu, ponos, ljubav za dom i onu apstraktnu Jakovljevu okomicu kojoj hrlimo kao hodočasnici u ovom životu.

U trenutku pada Berlinskoga zida mogli smo vidjeti postarijega gospodina koji sjedi na sklopivoj stoličici ispred prve pukotine i svira Bacha na violončelu. Namjernici su mu bacali novčiće misleći da je prosjak. To je bio Mstislav Rostropovič. Bachova fuga donosila je snažni vjetar slobode i odnosila u nepovrat nesposobne i podmitljive diktatorske režime. I mi smo se radovali.

Radovali su se pravedni i časni. Za domovinu i Boga spremni. Tu je negdje bio i naš Zvonimir Šeparović. On je i danas tu - neda Hrvatima da prestanu vjerovati i potiče ih da prestanu šutjeti.

„I rekoh svom narodu učinit ćete što i ja: / Sve ćete staviti na kocku da sve ne izgubite“. Zato smo zajedno uz čovjeka Zvonimira. Posvećeni ne samo živima, nego i onima koje nismo uspjeli spasiti. Njih tražimo i ne ćemo prestati tragati za njihovim posmrtnim ostacima dok postoje takve moralne vertikale kao što je dostojanstveni i časni Zvonimir Šeparović, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Hrvatsko nacionalno etičko sudište kao i svi oni koje boli ranjena domovina. A najviše boli naše branitelje jer nestaju ne samo od četničke ruke, nego i svoje vlastite. Duše su to koje nadnose svoj križ nad opustošenu domovinu Hrvatsku.

Nevenka Nekić