Pobjednici

Na ovaj komentar potaknuo me jedan Facebook prijatelj svojim postom, u kojem je rekao, otprilike, da nije gledao sinoćnju utakmicu s Austrijom, jer je čuvao živce. Nije jedini. I moj susjed s višeg kata, dakle nadsusjed, isto tako ne gleda utakmice, ni nacionalne vrste, ni Dinama, jer se toliko uživi u igru da glasno savjetuje trenerima i izbornicima kak igrati i koga mijenjati da mu je supruga savjetovala – ne gledati zbog mogućeg infarkta, a i stoga jer bi susjedi mogli steći dojam o svađi oko nečeg pametnijeg, nego što je nogomet. I sam sam bio u tim dvojbama prije dolaska Dalića, ali i s mišlju, a kaj bum to gledal kad budu ionak nekaj zafuljili i zgubili. Dalić je promijenio moj stav, ali i dalje ostaje pomisao da nije sve tak lepo na terenu, uz očekivanje, kad buju nekaj zafuljili...

Ovom prigodom moram i glede teme reći da sam prvi i jedini, vjerojatno, poslije srebra iz Moskve i velebnog milijunskokg dočeka svjetske nogometne druge vrste, kao i čupanja mikrofona iz nečije ruke, uz gašenje razglasa na Jelcu, zapjevao u sebi, naravno – Beži Zlatkec, beži Zlatkec, cug ti bu pobegel... I nisam to zaboravio, za slučaj potrebe. Ali, zasad je dobro, da me nije ni čuo, ni poslušao...

Kada utakmica završi, kao i prekjučer mušterije Austrije, a prije i Danske, vidim da je moje zapažanje već postalo relativno ustaljeno, da igrači tehnički sve bolje igraju, da je pogrješnih dodavanja sve manje, pogrješaka pozicioniranja igrača u igri općenito također sve manje. Igra momčadi vizualno izgleda kao i igre poznatih uglednih europskih, južnoameričkih, a sada već i afričkih i azijskih nogometnih sila i velesila.

Zato nije tako strašno i infarktno, hvala Daliću, gledati utakmice nacionalne vrste. Dođe kao dobra kondicijska priprema za sjedenje na kauču ili u fotelji za gledanje novog Svjetskog prvenstva koje je - ante portas. Dalić je uspio približiti, ako ne i uvrstiti naše dečke među velike svjetske momčadi jer sve manje fulje, padovi u ritmu im traju sve kraće, šokovi i negativni pikovi zbog primitka golova ne izazivaju terenske nacionalne katastrofe i oporavak je sve bezbolniji, kraći i i oprostiviji... A da ima pogrješaka, ima ih! Ipak, mimozantnost se sve manje vidi. A „loše dane u Black Rocku“ imaju sve momčadi... Ljudi smo...

I, da treba što bolje „uštimati“, što nije lako, jedanaestoricu (i pričuve) koji svi trče za jednom loptom, to zna svaki oženjeni muškarac, koji uštimava svoju domaću situaciju sa suprugom, jednim detetom, a kamoli s više njih. I oni sve znaju bolje i od tate, da izbornika i igrače ne spominjemo. I sve to tako da se Austrijancima ovaj puta napuni vreća usred Beča, ali da se čvrsto drži svoja, pa i kad ju nama uspije napuniti bilo koji protivnik. Zato se i vrti tolika lova oko punjenja golmanskih mreža, gradnje stadiona, trljanja ruku kladionicama i kladioničarima, euromilijunski transferi igrača... Pa i popularizacija nogometa u pustinjskim uvjetima za oko dva mjeseca, „ako ne bu rata“, kak su se o budućnosti spominjali naši stari.

Za Hrvate je zbog ustaljenje biheviorističke prakse uobičajeno reći – dva Hrvata tri stranke, a i sebi znaju tako tepati, jer je poznato kako je sigurno najmanje dva milijuna Hrvatica i Hrvata spremno i po vlastitoj ocjeni i riječima sposobno biti predsjednikom države, izbornikom nogometne ili bilo koje druge nacionalne sportske vrste, gradonačelnikom Zagreba ili bilo kojeg drugog grada, ministrom bilo kojeg vladinog resora... Ako smo za predsjednika države demokratski izabrali autora poznate sintagme o S(miješnoj)D Hrvatskoj, zašto u sljedećim izborima ne kandidirati i za predsjednika Nogometne Republike Hrvatske ne izabrati Zlatka Dalića, koji je uspio od tridesetak raznolikih, svojeglavih, ponosnih, drčnih, bogatih igrača...i šire, formulirati vrstu, stroj, koji danas igra i pobjeđuje, u situacijama kada ranije to nije moglo biti ni zamišljeno, na radost svih nas koji poštujemo svoju Domovinu.

Nismo nostradamusi da znamo što će biti sutra... Ali, Dalić se pokazao i dokazao da može postići jedinstvo s tridesetoricom hrvatskih nogometaša. Bez politike. Osim Nogometne. Možda i u tom grmu leži zec za kojim se traga s pripremljenim ražnjem i tinjajućom vatricom...

Za „Trenera svih trenera“ našeg Ćiru, koji ovom prigodom nije spomenut, nadam se da će mi biti oprošteno, prilično je već kasno da bi se bavio predsjednikovanjem država, ali su savjeti, pa i Daliću, uvijek dobrodošli. Barem ja tako mislim. Pobjednici u nogometnoj sferi, a Ćiro i Dalić to jesu, prepoznaju se i slave brojkama i slovima u tablicama i drugim priznanjima svjetskih i kontinentalnih nogometnih institucija, koje drmaju svijetom. I nogometnim, i šire....

Antun Drndelić