U okviru sedmog nastavka podlistka ""Istinom protiv povijesnih neistina - sažeti pogled na Drugi svjetski rat" donosimo izvatke iz knjige Diane Glasnove "Ratnici milosrđa". (hkv)
Diana Glasnova, „Ratnici milosrđa“, Alfa, Zagreb, 2009., str. 320.-348.
Iz knjige „Ratnici milosrđa izdvajamo“ izdvajamo:
U 17.30 sati postrojbe 12. pješačke divizije kreću u pravcu Eibiswalda.
No... povlačenje je iznenada zaustavljeno.
Hrvatska vojska je 13. svibnja izvojevala pobjedu.
O bitci za mostove kod Dravograda pisano je zadnjih godina u Hrvatskoj i emigraciji, na osnovi poznatih svjedočanstava, više puta. S druge strane objavljivane su i partizanske uspomene. Ja ću upotpuniti sliku bitke s podatcima iz zemlje iz koie do sada nikada nisu dolazili - iz Bugarske. Ovdje obvezno moram naglasiti da su svi podatci i činjenice iz Bugarskog vojnog arhiva! Vjerujem da će oni baciti novo svjetlo na događaje u svibnju 1945. godine, prije svega zbog svog dokumentarnog karaktera te raščistiti naslijeđe nekih nametnutih jugoslavenskih propagandnih klišeja u godinama poslije Drugoga svjetskog rata.
U želji da se prebace sjeverno od Drave i predaju Englezima, hrvatske postrojbe su 13. svibnja kasno poslijepodne napale jedinice 51. jugoslavenske divizije te su ih primorale napustiti položaje i povući se na brda sjevernije od rijeke. [D. Kiradžiev. Djelovanje III. korpusa Prve bugarske armije u Domovinskom ratu od 16. travnja do 15. svibnja 1945. Znanstveno-priručna knjižnica Vojno-povijesnog arhiva Bugarske, Inv. Br. 3298.]
Hrvati su se svaki trenutak mogli prebaciti preko Drave i tim kretanjem, oni bi zapravo presjekli put povlačenju bugarske 12. pješačke divizije na istok - prema Eibiswaldu, piše Dimitar Kiradžiev.
,,U novonastaloj situaciji, zapovjednik Prve bugarske armije, general Vladimir Stojčev osobno je zadužio zapovjednika 12. pješačke divizije da napadne protivnika južno od Drave i uspostavi obranu Dravograda. Tako je došlo do bitke kod Dravograda. Bitka je izbila nepredviđeno.” [Isto.]
Sada se već klupko počinje polako rasplitati. Iz priče Kiradžieva dvije stvari postaju jasne: on opravdava zapovijed za napad kod Dravograda mogućnošću da hrvatske postrojbe presijeku put Bugarskoj armiji koja se povlači, ali nigdje ne bilježi, kako to obično biva, broj zapovijedi generala Stojčeva za taj napad. Samo kaže da je napad general Stojčev osobno naredio. Nema pisane zapovijedi.
Ali evo što piše sam zapovjednik 12. divizije, general Taraležkov:
„Poslije podne, 13 svibnja, ustaške postrojbe [Elaborat Ratna povijest 12. pješačke divizije napisan je poslije 1945. godine. Promjena naziva „Hrvati” u „Ustaše” nametnuta je 15. svibnja. 1945. godine.] koje su bile južno od Drave kod Dravograda, napale su jugoslavenske jedinice koje su se nalazile u brdima južno od grada. Potonje su morale napustiti svoje položaje i povući se u brda sjeverno od Dravograda. Na taj način ustaše su ugrozile jedinu cestu koja prolazi kroz Dravograd i po kojoj su trebali proći dijelovi divizije kako bi zauzeli nova područja (tj. područja koja je odredio 13. svibnja maršal Tolbuhin - op. a.). Da bi se oslobodila ta cesta, moralo se pomoći jugoslavenskim jedinicama i potisnuti ustaše južno od Drave. Zato je zapovjednik divizije (sam Taraležkov - op. a.) naredio da se 46. pješačka pukovnija zaustavi na putu prema novom području, ojača jednom antitenkovskom satnijom, jednim brdskim topničkim odjeljenjem i protuzračnim vodom. Nakon toga da se prebaci na poziciju kod Dravograda i pomogne jugoslavenskim jedinicama.” [General Stefan Taraležkov. Ratna povijest 12. pješačke divizije. Znanstveno-priručna knjižnica Vojno-povijesnog arhiva Bugarske, Inv. Br. 3239.]
U noći s 13. na 14. svibnja, zaustavljene bugarske postrojbe nalazile su se na sljedećim položajima:
- 3. bataljun 31. pukovnije - u području brda 800 m jugoistočno od Lavamünda, čiju okolicu bataljun priprema za obranu;
- 31. pješačka pukovnija - u području 700 m istočno od mosta na Dravi kod Lavamünda;
- 32. pješačka pukovnija - u području sela Vič, na cesti zapadno od Dravograda;
- 46. pješačka pukovnija - brani sjevernu obalu rijeke Drave u brdima sjeverno od Dravograda;
- 12. artiljerijska pukovnija - u području sela Vič, na cesti zapadno od Dravograda.
Na drugoj strani rijeke Drave nema ni jednoga Hrvata.
Iste noći Taraležkov putuje za Dravograd, zajedno s pomoćnikom zapovjednika III. korpusa, jugoslavenskim predstavnikom pri štabu Prve bugarske armije i generalom Šterju Atanasovim, pomoćnikom zapovjednika armije.
Na putu prema Dravogradu, zakrčenom raznim kolonama, Bugari vide da su Hrvati zauzeli brda južno od rijeke Drave i pucaju na grad povremenom topničkom paljbom, a minobacačima - po mostovima na Dravi.
Ali o kakvim Hrvatima govore ovi Bugari? Jugoslavenski predstavnik pri štabu Prve bugarske armije mora drugovima iz Bugarske armije objasniti da će oni ratovati s ustaškom, a ne s hrvatskom vojskom. Treba im objasniti kakvi su kriminalci ustaše i kako podmuklo žele izbjeći „narodnu odmazdu”.
I zadnji prijatelj hrvatskoga naroda u tome ratu treba se okrenuti protiv njega, kako bi Hrvati ostali potpuno sami u posljednjoj bitci za svoju državu. Hrvatsko-bugarsko prijateljstvo mora se ugušiti u uzajamnom prolijevanju krvi!
Do jutra, pomoćnici zapovjednika divizije, pomoćnici zapovjednika korpusa te pomoćnici zapovjednika Prve bugarske armije neprestano obilaze svakog vojnika i časnika na položajima, kako bi im razjasnili da se moraju boriti protiv ustaške vojske. Da na drugoj strani rijeke Drave nema ni jednoga Hrvata - postoje samo ustaše! Oni su neprijatelji i ništa više. Ove noći neće biti ni časa sna - samo propaganda, propaganda i opet propaganda, što je jasan znak da nitko od drugova komunista ipak nije bio siguran kakva će sljedećeg dana biti reakcija vojnika i časnika.
Sada je jasno da postoje dvije verzije o tome zašto se bitka dogodila:
1) Taraležkov tvrdi da je on naredio 46. pješačkoj pukovniji da zaustavi kretanje i zauzme položaj.
2) Kiradžiev kaže da je osobno Vladimir Stojčev dao tu zadaću.
Ovdje moram naglasiti da je, prema prihvaćenim pravilima o hijerarhiji i disciplini u Bugarskoj armiji, dopušteno da dotični zapovjednik, u okviru svojega područja, samostalno i na svoju odgovornost donosi odluku povezanu s bojnim djelovanjem i izdaje usmene zapovijedi. To znači da je Taraležkov imao pravo naređivati 46. pukovniji. No, ostaje nerazjašnjeno tko je konkretno donio odluku, on ili general Stojčev, da se oslobodi put Bugarskoj armiji „potiskujući ustaše južno od Drave”.
Međutim, postoji još jedna, treća verzija: pukovnik Petar Hadžiivanov, u to vrijeme načelnik štaba Prve bugarske armije, piše: „Ujutro 13. svibnja, 12. pješačka divizija krenula je prema određenom novom području. Ali, protivnik je južno od Drave počeo aktivno djelovati protiv Jugoslavena te je njihovo zapovjedništvo zamolilo našu diviziju da se zaustavi i uključi u bitku na području Dravograd - Lavamiind.” [Pukovnik Petar Hadžiivanov. Djelovanje Prve bugarske armije u Jugoslaviji, Mađarskoj i Austriji 1944-1945. Znanstveno-priručna knjižnica Vojno-povijesnog arhiva Bugarske, Inv. Br. 3622.] Ni Petar Hadžiivanov se ne poziva na broj pisane zapovijedi za zaustavljanje 12. pješačke divizije. On čak ne kaže tko je to zapovijedio i tko je taj iz jugoslavenskog zapovjedništva koji je tražio pomoć Prve bugarske armije. Naravno, Jugoslaveni nikada neće priznati da su tražili bugarsku pomoć, ali ako je to tako, nije mi jasno zašto to nisu spomenuli general Taraležkov i Kiradžiev.
Nažalost, ta pitanja više ne mogu osobno postaviti generalu Stojčevu ili generalu Taraležkovu. Prije više godina, kada je to bilo moguće, nisam ni znala da postoji grad koji se zove Dravograd, niti da će doći dan kada će razgovor, koji sam tada vodila s generalom Stojčevim, biti toliko važan.
Generala Vladimira Stojčeva upoznala sam na jednoj konjskoj utrci (Balkanijada 1976. godine) u bugarskom gradu Šumenu. Iako sam tada još izvanredno studirala novinarstvo, već sam radila u Bugarskoj novinskoj agenciji i kao novinarki nije mi bio problem upoznati se s njim. U to vrijeme Stojčev je bio član Međunarodnog olimpijskog odbora, uživao je veliki autoritet u sportskim krugovima i imao aureolu slavnog generala. Mislila sam da će se ponašati snobovski kao ostali visokopozicionirani funkcionari u doba socijalizma i da će mi jedva odvojiti malo svog vremena. Međutim, neočekivano za mene, razgovor je krenuo nekako vrlo lagano i spontano te mi je skoro do kraja natjecanja general Stojčev govorio o svojoj velikoj ljubavi prema konjima, o karijeri džokeja i konjanika u vojsci. Svoje sudjelovanje u Drugome svjetskom ratu nije ni jednom spomenuo.
Što dokazuju dokumenti Bugarskog vojnog arhiva?
Ujutro 14. svibnja, general Taraležkov zapovijeda (ponovno nije istaknut broj pisane zapovijedi) da se zauzmu brda južno od Dravograda te osigura nesmetano kretanje 12. pješačke divizije sjeverno od Drave.
U 10.40 sati započinje topnička paljba na „protivnika, pozicioniranog južno od Drave. Brda su gađana oko 40 minuta, poslije čega nastupa 46. pješačka pukovnija” [D. Kiradžiev. Djelovanje III. korpusa Prve bugarske armije u Domovinskom ratu od 16. travnja do 15. svibnja 1945. Znanstveno-priručna knjižnica Vojno-povijesnog arhiva Bugarske, Inv. Br. 3298.] - jedina bugarska pješačka postrojba koja je sudjelovala u ovoj bitci. Najprije, oko podne, preko mosta prelazi 1. bataljun, vođen potpukovnikom Preslavskim, i zauzima brdo neposredno uz južnu stranu mosta, stvarajući mali mostobran.
Oko 15.15 sati, poslije nove topničke pripreme pukovnija ponovno napada. Gotovo nakon 6 sati od početka bitke, oko 16.30 sati, Hrvati odustaju od borbe.
Danas mi znamo: i da su se Hrvati probili do Engleza, tamo ih je čekalo nemilosrdno izručenje i povratak u Jugoslaviju.
Danas ja mogu reći: dokumenti Bugarskog vojnog arhiva dokazuju:
1. Hrvatska vojska je noću 13. na 14. svibnja izvojevala svoju posljednju pobjedu kod željezničkog mosta u Dravogradu. Jugoslavenske jedinice protjerane su na sjevernu obalu rijeke Drave;
2. Dobivene mogućnosti za napredovanje vojske i masovni hrvatski prodor nisu iskorištene, jer je to bilo gotovo nemoguće. Razlozi su: u dubokoj koloni, veze među pojedinim postrojbama su se sve više otežavale ili gubile, organizacija se počela osipati i vodstvo je izgubilo pregled situacije. Povrh svega, počeli su prevladavati umor i glad, a veliki broj građanskih izbjeglica otežavao je manevar vojske;
3. Kod Dravograda je bilo od 40.000 do 50.000 hrvatskih vojnika i časnika, a broj izbjeglica je na desetke tisuća;
4. Bugarska armija nije sudjelovala u bitci sve do 10.40 sati 14. svibnja.
Da je tako bilo piše i Milan Basta: „Bugarske jedinice u blizini Dravograda posmatrale su borbu na dravogradskim mostovima i bile su u pripravnosti u slučaju prodora neprijatelja na njihov sektor.” [Milan Basta. Rat posle rata. Novinarska izdavačka kuća Stvarnost, Zagreb, 1963.]
5. Odluka o sudjelovanju Bugarske armije u bitci donijeta je u noći s 13. na 14. svibnja, u nazočnosti jugoslavenskog predstavnika pri štabu Prve bugarske armije. Ali nitko se ne poziva na pisanu zapovijed o uključivanju bugarskih postrojbi u borbu, u kojoj je jedino sudjelovala 46. pukovnija, ojačana jednom protutenkovskom satnijom i jednim brdskim topničkim odjeljenjem. Nisam našla pisani trag i tko je iz jugoslavenske armije zamolio da bugarska 12. divizija zaustavi svoje kretanje i uključi se u bitku te tko je iz štaba III. ukrajinskog fronta dopustio (ili naredio) Bugarima da to učine. Jer je nemoguće da zapovjedništvo III. ukrajinskog fronta nije u tome sudjelovalo ili bar reklo svoje.
Evo, to je istina o bitci kod mostova pri Dravogradu. Ova je bitka poslijeratni zločin bugarskih komunista prema bugarskim vojnicima i časnicima. Jer su komunisti sve više kontrolirali djelovanje armije. Prema nepotpunim podatcima, ubijeno je više od deset bugarskih časnika i vojnika, a broj ranjenika nije poznat. Negdje sam već napisala da je komunizam svugdje jednak. Isti su i svi komunisti, oni nemaju nacionalnosti. I njihov je moral jednak. Zapravo, nedostatak morala je isti. Koristili su same laži i represiju da bi osvojili i zadržali vlast. Evo malo o borbama kod dravogradskih mostova kako ih opisuje komunist Milan Basta:
„13. maja 1945. godine razvila se žestoka borba na sektoru Dravograda. Naročito je bio težak okršaj oko železničkog mosta koji je dva puta bio na domaku neprijateljske ruke. Baražna vatra i ručne bombe dejstvovali su naizmenično sve do predvečerja. Naše jedinice su uspešno odolevale neprijateljskom napadu. Do noći i u toku noći položaji su ostali u našim rukama. Neprijatelj je pretrpeo neuspeh.” [Milan Basta. Rat posle rata. Novinarska izdavačka kuća Stvarnost, Zagreb, 1963.]
I još neki Milanovi biseri:
„Sjećam se dobro da se jedan simpatični bugarski kapetan ponudio da učestvuje u borbi sa svojom baterijom teških bacača koja je bila u blizini našega spoja. Mi smo mu odobrili iako situacija to nije naročito zahtevala. Hteli smo izaći u susret njegovoj velikoj želji da nam pomogne. Bugarski kapetan, očigledno čovek koji je mrzeo fašizam, bio je vrlo radostan što je baterija uspješno gađala. Posle izvršenog zadatka bugarski kapetan zajedno sa svojim pomoćnikom svratio je u štab divizije.” [Isto.]
Da, taj simpatični bugarski kapetan imao je svoju vlastitu, privatnu bateriju teških bacača i ne pitajući svoga zapovjednika sam se ponudio da sudjeluje u bitci. A možda je baš u to vrijeme počela privatizacija u vojsci i bugarski kapetan, koji je mrzio fašizam, iskoristio je svoje veze u tadašnjem Fondu za privatizaciju pa kupio vlastitu bateriju.
Kad već Basta piše da su položaji ostali u rukama jugoslavenskih jedinica i daje neprijatelj pretrpio neuspjeh, nameće se pitanje: zašto su onda Bugari morali zaustaviti svoje kretanje? Odgovor su dali bugarski dokumenti: jer položaji nisu ostali u rukama jugoslavenskih jedinica.
Ali ne pišu samo bugarski zapovjednici da su jedinice 51. jugoslavenske divizije izgubile bitku s hrvatskim postrojbama i da su Jugoslaveni bili primorani povući se u brda sjeverno od Drave. Još jedan sudionik rata opovrgava Bastu - drug Franci Strle. Na stranicama 311-312 svoje knjige on naglašava da su „13. svibnja navečer 8. i 12. brigada 51. divizije bježale preko željezničkog mosta na lijevi brijeg rijeke i ustaše su prešle Dravu” (u knjizi skica br. 12., str. 310).
Jedina sreća za 51. diviziju je bila ta”, nastavlja Strle, „da poslije prolaza udarne jedinice hrvatske vojske nije slijedio dovoljno moćan i masovan proboj preko mosta.” [Franci Strle. Veliki finale na Koroškem. Ljubljana 1977.]
Ilustracija, str. 327.
Prva bugarska armija mora odmah napustiti jugoslavenski teritorij
Samo nekoliko sati nakon bitke, jugoslavensko zapovjedništvo traži da Prva bugarska armija napusti jugoslavenski teritorij i ZABRANJUJE prolaz bugarskih postrojbi kroz Maribor. [D. Kiradžiev. Djelovanje III. korpusa Prve bugarske armije u Domovinskom ratu od 16. travnja do 15. svibnja 1945. Znanstveno-priručna knjižnica Vojno-povijesnog arhiva Bugarske, Inv. Br. 3298.] Nego što, marš, Bugari više nam niste potrebni.
Uopće mi nije jasno kako je bugarsko zapovjedništvo za vrijeme završne operacije Drugoga svjetskog rata moglo podnijeti tolika poniženja. Od nekada slavne bugarske vojske ništa, ama baš ništa nije ostalo. Njezina je kralježnica lomljena i prelomljena u tamnim, krvavim noćima rujna 1944. godine, na ledenohladnim položajima u Srijemu, za vrijeme vozikanja gore-dolje u Međimurju, u ludom maršu prema Klagenfurtu, na brdima pokraj Dravograda. Zaista treba ostati bez duše da bi se sve to moglo podnijeti. Ah, zaboravila sam, u ime komunističkog bratstva sve se mora trpjeti.
Kasno navečer 14. svibnja, štab Prve bugarske armije naređuje 12. pješačkoj diviziji da prekine suradnju s jugoslavenskim trupama (zapovijed br. I-o-1927/14.05.45.) i da se do 15. svibnja u 24 sata povuče u dan prije određeno područje - Eibiswald. [Isto.]
Na dan 15. svibnja, oko 12.20 sati, počela se povlačiti 12. pješačka divizija, zadnja će krenuti 46. pješačka pukovnija - ona mora srediti sva pitanja vezana uz obranu i konvoj vojnih zarobljenika. Do 18. svibnja na svojem će mjestu ostati samo 12. divizijski izviđački eskadron.
Isto tako, 14. svibnja zapovjednik IV. bugarskog korpusa, general-bojnik Stojan Trendafilov obavještava general-lajtnanta Vladimira Stojčeva o lošem odnosu jugoslavenskih vojnika i oficira prema Bugarima pri povlačenju iz Jugoslavije. No Stojčev šuti. Ne samo tada. On cijeli život sakriva istinu o sudjelovanju Prve bugarske armije u završnim operacijama Drugoga svjetskog rata. No, šutjeli su i general Trendafilov, i general Taraležkov, i general Šterju Atanasov. Šutjeli su svi do jednoga. [General-lajtnant Vladimir Stojčev odlikovan je jugoslavenskom medaljom Partizanska zvijezda - prvi stupanj. General-bojnik Stefan Taraležkov poslan je u pričuvu samo dvije godine po završetku rata - 1947.; general-bojnik Stojan Trendafilov, zapovjednik IV. korpusa i general-bojnik Todor Tošev, zapovjednik III. korpusa, iako oba sudionici državnog prevrata u rujnu 1944., poslani su 50-ih godina u konclogor Belene.]
Nitko me nije u stanju uvjeriti da su živjeli sretno i mirno. Pročitala sam kako je generala Vladimira Stojčeva, do kraja njegovog dugog života, mučila misao da ga ljudi smatraju izdajicom, a ne herojem. [Petar Lazarov. Iv i prekrasni Apaši.]
Četrnaestog svibnja, oko 18.00 sati, bojniku Miševu, zapovjedniku bataljuna i pukovniku Lazarovu, zapovjedniku 46. pješačke pukovnije stiže hrvatski predstavnik, koji pregovara o predaji hrvatskih postrojba. Uz uvjet - samo i jedino bugarskom zapovjedništvu. U pregovorima sudjeluje i general Šterju Atanasov. Uvjeti Hrvata su prihvaćeni te se od 22.00 sata pukovniji počinje predavati „oko 8000 ljudi. Ostali se 15. svibnja predaju jugoslavenskim jedinicama, koje se nalaze južno od Drave.” [D. Kiradžiev. Djelovanje III. korpusa Prve bugarske armije u Domovinskom ratu od 16. travnja do 15. svibnja 1945. Znanstveno-priručna knjižnica Vojno-povijesnog arhiva Bugarske, Inv. Br. 3298.] Iako komunisti rukovode bugarskom armijom, ispunjavajući naredbe štaba i zapovjednika III. ukrajinskog fronta, oni ne mogu naređivati umovima i srcima bugarskih časnika i vojnika. Veliki dio njih još uvijek su oni isti carski ratnici milosrđa koji nisu ocrnili svoje ime i u ovom ratu. Oni će pokazati pravi odnos Bugara prema Hrvatima, spašavajući ih od smrti - bilo kada, bilo gdje, kako i koliko mogu.
Riskirajući, a i plaćajući svojim životima.
A ostalo je tek nekoliko dana do polaska prema Domovini.
Do susreta s najbližima.
No, o tome nisu razmišljali...
RISKIRAT ĆU SVOJ ŽIVOT, ALI ĆU VAS SPASITI!
Rekvijem za Hrvatsku vojsku. Što dalje sa zarobljenicima? O (bugarskoj) pomoći, o (savezničkoj) izdaji i (partizanskom) zločinu.
Blago milosrdnima:
Oni će zadobiti milosrđe!
(Matej 5, 7)
Ponekad vas ljudska mržnja ostavlja bez daha. Bez glasa. Ponekad vam se čini da je nepobjediva. I prelijeva vas val očaja i beznađa. Svaki put kada čitam ili slušam o tragičnoj sudbini Hrvata u svibnju 1945., ostajem bez daha. Bez glasa. I svaki se put pitam: ako se ja, strankinja, tako osjećam, kako li se osjećaju oni?
Masovna ubojstva nezaštićenih, zarobljenih vojnika, nije antifašizam nego krvavi totalitarizam. Masovni progon tisuća nevinih žena, djece i staraca također.
Ubijeni hrvatski časnici i vojnici davno su našli spokoj. Ali ne i hrvatski narod. Stigmatiziranje jednog cijelog naroda nije antifašizam, nego fašizam. Dvije generacije nakon Drugoga svjetskog rata moraju živjeti s osjećajem krivnje i biti poslušni robovi. I tko uzdigne glavu, tko se usudi podići svoj glas, bit će progonjen neviđenom mržnjom. Jer oni slabi i duhovno siromašni imaju samo jedno oružje - mržnju.
Živimo u 21. stoljeću. Ali samo fizički. Emocionalno smo u 1945. Nije nam dopušteno zaboraviti Drugi svjetski rat, fašizam i nacizam, i krenuti naprijed. „Antifašisti“-komunisti su pretvorili fašiste u mučenike. Jer su ih ubijali zajedno s nedužnima. Komunisti ne žele pokopati fašizam jednom i zauvijek. Svako malo nam pokazuju njegovo izobličeno lice. Svako malo. Da ne bi bilo mira, ljubavi i oprosta.
Drugovi, pustite da fašizam konačno umre!
Da se ne bi ponovno rodio neki novi Hitler...
Kao što su Hrvati naivno mislili da će naći spas kada se predaju britanskim postrojbama i da kulturni i antikomunistički zapadnjaci neće izručiti nedužne ljude, tako su i Bugari naivno vjerovali da će od odmazde jugoslavenskih partizana uspjeti spasiti hrvatske časnike i vojnike prihvaćajući ih kad su im se predali. I žurili su se osigurati im hranu i uvjete dostojne čovjeka. Ovdje moram jasno i glasno reći da zapovijedi i izvješća bugarskih časnika dokazuju kako Bugari nisu dali svoju riječ Hrvatima s namjerom da ih prevare.
Vidjevši ogromnu masu vojnika i civila koje su se predavale, general Taraležkov šalje žurni radiogram zapovjedniku Prve bugarske armije. Po njegovoj procjeni bilo bi oko 50 000 zarobljenika te je najhitnije i najneophodnije osigurati 25 000 komada kruha. U trenutku kad je slao telegram da li je mislio o nesretnoj bitki kod mosta u Dravogradu i da li je u sebi nosio osjećaj dubokog žaljenja što je do nje došlo? Njegovo zalaganje za što bolji i humaniji odnos prema hrvatskim zarobljenicima govori da jest. Razumijem da je u ratu general ponajprije general, ali poslije bitke mora biti ponajprije čovjek. Mislim da je to bio slučaj s bugarskim generalom Taraležkovim (a i ne samo s njim).
Po prvi put u Hrvatskoj pratit ćemo dramatične događaje, ne samo od 14. i 15. svibnja, nego i sljedećih dana, kroz zapovijedi i izvješća bugarskih časnika na terenu. Zato ću ih, potpuno svjesna njihove važnosti, iznijeti kronološkim redom.
14. svibnja 1945.
Radiogram br. I-O.C.-4200./14.05.1945. (20 sati, 05 minuta) [Vojno-povijesni arhiv Bugarske, f. 766, op. 6, a.e. 198, list 309.]
Pitanje vojnih trofeja sredite sukladno usmenim uputama koje će vam dati pomoćnik zapovjednika armije, general Šterju Atanasov i ruski predstavnik u diviziji, pukovnik Aleksenko.
Zaštitite interese divizije.
Oružje, dio automobila, konje i kola predati bugarskoj vojnoj vlasti.
Sva imovina koja je sastavni dio jugoslavenske državne imovine, dio motornih vozila te konjske zaprege predati jugoslavenskim vojnim vlastima.
Poduzeti efikasne mjere za čuvanje ratnih zarobljenika i ne dopustiti bilo kakvo maltretiranje od strane bilo koga.
Poslati časnika - zapovjednika satnije, koji će ih, s cijelom satnijom, primiti, čuvati i pratiti do njihove predaje vojsci.
Članove njihove vlade (poglavnik Pavelić, Maček i ostali te cijeli njihov štab) čuvati posebnom postrojbom i časnikom i poslati u Štab vojske [Na dva mjesta u radiogramu general Taraležkov piše vojska kako se ona zvala do dolaska komunista na vlast. Ali za njega je general Šterju Atanasov pomoćnik zapovjednika armije. Sitan detalj koji puno govori...]- u Leibnitz. [Štab Prve bugarske armije je u Leibnitzu od 11. svibnja.]
O prehrani vojnih zarobljenika dogovoriti se s intendantom divizije.
/p/ Taraležkov
General-bojnik - zapovjednik 12. pješačke divizije
Komentar: Štab 12. divizije [Štab 12. pješačke divizije je u Lavamündu (Labotu) od 11. svibnja, 13. svibnja premješten je u Eibiswald.] već posjeduje informaciju da su hrvatski časnici i vojnici dogovorili svoju predaju 46. pješačkoj pukovniji. Zapovjednik divizije, general Taraležkov, šalje zapovjedniku pukovnije upute, sukladne obvezama Ženevskih konvencija. Do 1949. godine na snazi su Haška konvencija iz 1907. (ona čini temelj Konvencije o ratnim zarobljenicima) i dvije Ženevske konvencije, prihvaćene 27. srpnja 1929. - Konvencija o poboljšanju položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu te Konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima.
Poštujući čl. 6. Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima („osim naoružanja, konja, vojne opreme i vojnih spisa, sve osobne stvari i predmeti ostaju u vlasništvu ratnih zarobljenika, a isto tako i kacige i protuplinske maske”), general Taraležkov naređuje da budu izuzeti samo vojni trofeji.
Radiogram potvrđuje da Bugari, bez prisutnosti ruskog predstavnika, na svoju ruku ne smiju uzeti ni najmanju sitnicu. Na temelju lošeg iskustva iz Maribora, general Taraležkov traži da se štite interesi divizije kako bi se izbjegao novi sukob s Jugoslavenima. Poštujući čl. 2. Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima („Prema ratnim se zarobljenicima mora stalno odnositi ljudski, posebno ih zaštiti od nasilja, uvreda i radoznalosti mase. Represivne mjere prema njima su zabranjene. Taraležkov naređuje da se poduzmu efikasne mjere zaštite i spriječi bilo kakvo zlostavljanje.
Posebna zaštita mora se osigurati osobama iz vlade - ova zapovijed pokazuje koliko je malo i koliko netočnih informacija bilo na terenu te kakav je kaos vladao kada su se tisuće ljudi počele predavati.
Poštujući čl. 11. Ženevske konvencije („Obroci ratnih zarobljenika moraju biti jednaki u kvaliteti i količini hrani vojnika u vojarni”), general Taraležkov naređuje da se odmah obavijesti intendanturu vojske.
Ilustracija, str. 335.
Radiogram br. IH-4191./14.05.1945. (20 sati, 25 minuta) [Vojno-povijesni arhiv Bugarske, f. 49, op. 2, a.e. 109, list 22.]
Zapovjedniku Prve armije
Od 12. pješačke divizije
Izvješćujem da se trenutno predaje
Oko 50,000 tisuća zarobljenika Hrvata
predaju se diviziji.
Molim da se odmah u selo Edisvaldhaitčuspo
pošalje 25,000 tisuća
komada kruha, računam po pola kruha na dan.
O rezultatima molim obavijestiti.
Taraležkov.
Komentar: Iz ovog radiograma, koji objavljujem u izvornom obliku, vidi se da je poslan u panici i pomutnji. Na dva su mjesta broj Hrvata i potrebni kruh pogrešno napisani - 50 000 te poslije toga još jednom riječ tisuća. To bi se trebalo razumjeti 50 000000 - tj. 50 milijuna! Oba sela u koja mora biti poslan kruh, napisana su kao jedna riječ (osim toga ima i pravopisna pogreška) i teško bi netko shvatio da je riječ o Eibiswaldu i Heimschuhu. Još veća panika nastaje u Štabu Prve bugarske armije kada prima radiogram 15. svibnja u 04.40 sati ujutro. Brojka 50 000 debelo je podcrtana i nad njom je veliki upitnik. Jednostavno nisu mogli vjerovati svojim očima!
Ilustracija, str. 337.
Ilustracija, str. 338.
Zapovijed I-P.C.-754./14.05.1945. [Vojno-povijesni arhiv Bugarske, f. 766, op. 6, a.e. 198, list 310.]
Sve zarobljenike odmah poslati u 12. divizijski Zaštitni eskadron u štabu divizije, a otuda u Štab armije u Leibnitzu.
O broju zarobljenika i količini trofeja svaki dan dojavljivati do 17 sati.
Neka se intendant divizije pripremi za osiguravanje prehrane ratnih zarobljenika od vremena dolaska u Zaštitni eskadron do njihove predaje u Štab armije. Zapovjednik obavještajne službe će pravodobno informirati o njihovom broju načelnika pokretnog opskrbnog odjela. Bilježiti za prehranu kod 12. divizijskog Zaštitnog eskadrona. ZAPOVIJED.
Haralambijev
Pukovnik - načelnik štaba 12. pješačke divizije
Komentar: Ova zapovijed nema točno označeno vrijeme, ali iz konteksta postaje jasno kako je poslana nakon što je počela predaja Hrvata.
Dan ili dva prije toga je korpusima i divizijama naređena [Dokument br. 88. Izvješće štaba Prve bugarske armije o broju vojnih zarobljenika prema nacionalnosti i njihovom razvrstavanju. Zbornik Domovinski rat Bugarske - 1944-45. - dokumenti i materijali. Tom IV, str. 225. Vojna izdavačka kuća, Sofija, 1980.] uspostava prihvatnog centra za zarobljenike u svakoj diviziji [Osim 12. divizije, blizu područja u koje su pristigle postrojbe hrvatske vojske i izbjeglice su 3. divizija - štab u Lansbergu i 8. divizija - štab u Gleinschtetenu.] - do formiranja vojnog zarobljeničkog logora u Leibnitzu, gdje se nalazio Štab armije. Jasno je da je namjera Bugara bila da se zarobljenici zadrže u logoru, a ne da ih se izruči Jugoslavenskoj armiji.
Ponovno je napomenuto da ratnim zarobljenicima hrana mora biti osigurana već po dolasku u eskadron.
Ilustracija, str. 340.
15. svibnja 1945.
Izvještaj O.T.I-1436./15.05.1945. [Vojno-povijesni arhiv Bugarske, f. 49, op. 2, a.e. 109, list 25.]
Zapovjednik 12. pješačke divizije radiogramom br.I-0-4191 javlja da se diviziji predaje oko 50 000 zarobljenika - Hrvata. Kako se ne bi zakrčio jedini put za snabdijevanje divizije, naredio sam da se zarobljenici upute preko Maribora - Leibnitza. Molim Vašu zapovijed:
1. Jugoslavenskim vlastima da dopuste evakuaciju zarobljenika preko Maribora.
2. Poslati 25 000 komada kruha u područja zapadno od Maribora i Leibnitza.
Tošev
General-lajtnant - zapovjednik III. korpusa
Komentar: Na ovom izvješću nije navedeno kome je upućeno, no prema hijerarhiji u armiji može se zaključiti da je poslano ili zapovjedniku Prve bugarske armije ili štabu III. ukrajinskog fronta. Vrijeme slanja najvjerojatnije je rano u zoru 15. svibnja. Izvještaj je izuzetno važan zbog nekoliko razloga: poslan je s visoke razine - zapovjednik III. korpusa; u njemu se zadnji put govori o zarobljenim Hrvatima; general-lajtnant Tošev moli da se jugoslavenskim trupama naredi - a može im narediti samo general Tolbuhin - da kolonu hrvatskih zarobljenika propuste kroz Maribor do Leibnitza. Nema ni riječi o izručenju Hrvata! Riječ „evakuacija” je vezana uz čl. 7. Ženevske konvencije, koji kaže: ,,u najkraćem roku poslije zarobljavanja, vojni se zarobljenici moraju evakuirati iz zone vojnih akcija”.
Sigurna sam da su u štabu 3. jugoslavenske armije, kad su saznali za ovaj izvještaj, bili u šoku. Logično je da su Jugoslaveni snažno intervenirali kod Tolbuhina - s kojim se pravom Bugari miješaju u naše poslove i spašavaju ustaške zločince od suda naših naroda. Istoga dana, 15. svibnja, štab III. ukrajinskog fronta naredit će Bugarima da odmah predaju „ustaše” 3. jugoslavenskoj armiji i tako potpuno obezvrijede časnu riječ svakog bugarskog časnika danu Hrvatima da neće biti izručeni. Bugarski carski časnici za koje je riječ bila važnija i od zakona, teško su podnijeli ovo novo poniženje. Neki su se ipak pomirili i čuvali svoj život, drugi su odlučili riskirati život i sačuvati vojničku čast.
No, o ovome će biti riječi kasnije.
Ilustracija, str. 342.
Šifrogram br. 048/NŠ./15.05.1945. [Dokument br. 88. Izvješće štaba Prve bugarske armije o broju vojnih zarobljenika prema nacionalnosti i njihovom razvrstavanju. Zbornik Domovinski rat Bugarske - 1944-45. - dokumenti i materijali. Tom IV, str. 226. Vojna izdavačka kuća, Sofija, 1980. Vojno-povijesni arhiv Bugarske, f. 49, op. 2, a.e. 109, list 24.]
Sve vojne zarobljenike izručiti: Jugoslavene - 3. jugoslavenskoj armiji a sve ostale - sovjetskom zapovjedništvu.
Komentar: Ova je rečenica najvažnija u šifrogramu. Ona odlučuje o sudbini tisuća hrvatskih zarobljenika! Vrijeme dobivanja nije obilježeno, a naznaka NŠ znači da je zapovijed poslana od načelnika štaba III. ukrajinskog fronta. Jedno je sigurno - stigla je kasno u noći ili u zoru 15. svibnja, što će potvrditi sljedeći šifrogram.
Prvi su puta, u službenom dokumentu koji stiže u Štab Prve bugarske armije, Hrvati „skriveni” pod imenom ,Jugoslaveni”, što je zloslutan znak da im sudbina ne nosi ništa dobro. Zašto? Zato što stradali neće biti evidentirani po etničkom načelu. Stradali su Jugoslaveni, što ne precizira tko su ovi ljudi. Ako je ubijeno 100 000 Hrvata, ili Slovenaca, ili Srba - izvršen je genocid prema određenoj etničkoj zajednici. Kao što ćemo kasnije vidjeti, ubojstva nad Hrvatima čak su predstavljena kao ubojstva „ustaša”, tj. „fašista”. A tko bi bio lud da se zauzme za fašiste!
„Skrivanje” etničke pripadnosti je puno korišteno u Drugome svjetskom ratu kako bi se prikrio genocid i prema drugim narodima.
Telegram br. II-497./15.05.1945. (12 sati. 20 minuta) [Vojno-povijesni arhiv Bugarske, f. 49, op. 2, a.e. 109, list 40.]
14. svibnja oko 17 sati na području Dravograda javili su se predstavnici ustaške vojske i razgovarali s našim predstavnicima, u nazočnosti g. Šterje Atanasova, kako bi nam se predali. Pregovori su uspješno završili te je predaja ljudi i oružja započela tako da se do 23,40 sati predalo 6000 ljudi, koji su odmah poslani prema Mariboru.
Među ustašama je bilo puno žena i djece.
Dolazak i predaja novih ustaških postrojba se nastavlja. O uvjetima kapitulacije javit će se naknadno.
Haladžov
Pukovnik - načelnik štaba III. korpusa
Komentar: Ovaj telegram je napisan i poslan 15. svibnja u 12.20 sati. ali se tiče događaja od 14. svibnja. Iz njega je vidljivo da je 15. svibnja došlo do značajne promjene i pomutnje u Bugarskoj armiji - prvi put Bugari u svojim službenim dokumentima, slijedeći primjer štaba III. ukrajinskog fronta, koriste za Hrvate riječ „ustaše”, čak ne ,Jugoslaveni”.
Prema prijašnjim naredbama Štaba Bugarske armije, zarobljenici su poslani preko Maribora za Leibnitz. I Haladžov piše „poslani prema Mariboru” - ne piše da su izručeni bilo kome u Mariboru, a ne objašnjava ni zašto su poslani. Ali, načelnik štaba III. ukrajinskog fronta je tražio (šifrogramom br. 048/NŠ) da se Hrvati izruče 3. jugoslavenskoj armiji. Jesu li sovjetski drugovi tražili objašnjenja gdje, kome i zašto su hrvatski ratni zarobljenici poslani, a ne izručeni 3. jugoslavenskoj armiji? Jesu li Bugari objašnjavali da ipak odluka o izručenju Hrvata nije donijeta 14. svibnja? Pisani odgovor na ova pitanja nisam pronašla u Vojnom arhivu.
Telegram načelnika štaba III. korpusa dokazuje da je među „ustašama” bilo puno žena i djece, činjenica koju su puno puta raznorazni jugoslavenski autori pokušavali opovrgnuti.
Ilustracija, str. 345.
Šifrogram I-F - 1018. [Vojno-povijesni arhiv Bugarske, f. 49, op. 2, a.e. 109, list 40.]
Načelniku štaba III. ukrajinskog fronta
General-pukovniku Ivanovu
1. Četrnaestog svibnja počeli su pregovori o predaji ustaša, koje su vodili predstavnici Prve bugarske armije: pomoćnik zapovjednika armije general-bojnik Šterju Atanasov, pomoćnik zapovjednika 12. pješačke divizije potpukovnik Grigor Velev, načelnik R.S. [Obavještajna uprava.] 12. pješačke divizije i zapovjednik 46. pješačke pukovnije.
Isti su završili 15. svibnja ujutro sa sljedećim rezultatom:
- našim postrojbama predalo se: 204 časnika, 244 dočasnika i 8900 vojnika-ustaša.
Svi gore nabrojeni vojni zarobljenici-ustaše 15. svibnja u 10,00 sati, suglasno šifrogramu 048/NŠ. III. ukrajinskog fronta, bili su predani jugoslavenskim vojnim vlastima u Mariboru.
Preostale ustaše, od ukupno 30 000 liudi. predali su se jugoslavenskim i engleskim trupama sa svim svojim naoružanjem i prijevoznim sredstvima.
2. Od 8. - 16. svibnja zaključno zarobljeno je 5250 vojnih zarobljenika - Nijemaca, koji se nalaze u vojnom zarobljeničkom logoru pokraj Leibnitza.
/p/ Donevski
Bojnik - načelnik Obavještajnog odjela štaba Prve bugarske armije
Komentar: Ovaj šifrogram je napisan i poslan 17. svibnja, ali sam ga ovdje stavila, jer se tiče događaja od 14. svibnja, pojašnjava i dokazuje sljedeće:
1. Šifrogram br. 048/NŠ III. ukrajinskog fronta je zaista stigao u noći na 15. svibnja (ili ujutro), kad se navodi da su taj dan u 10.00 sati Hrvati predani jugoslavenskim vojnim vlastima u Mariboru te je precizno naveden njihov broj. Nije jasno je li to ona skupina koja je već poslana u Leibnitz ili je riječ o novoj skupini zarobljenika. A točan odgovor se ne može saznati ni iz tablica s brojem zarobljenika objavljenih u bugarskom Vojnom arhivu.
Ovdje svakako moram objasniti da u bugarskom jeziku ne postoji riječ koja bi izrazila u punom smislu hrvatsku riječ „izručiti”. A riječ „predati” nema negativnu konotaciju. Zato smatram da Bugari u početku nikako nisu ni slutili što očekuje predane hrvaske zarobljenike. Čim su vidjeli što se događa na terenu - pokušali su spasiti Hrvate, ali to je bilo nemoguće i prekasno. Ne opravdavam nikoga - moje riječi dokazat će odmah sljedeća Zapovijed o žurnom postupku, poslana potporučniku Totevu, načelniku vojno-zarobljeničkog odsjeka Obavještajnog odjela Štaba Prve bugarske armije.
2. Riječ „ustaše” već ima mjesto i konotaciju koju su joj odredili saveznici. Postoje vojni zarobljenici-ustaše, za razliku od vojnih zarobljenika Nijemaca, ali ako se upotrijebe isti ideološki standardi, oni bi trebali biti upisani kao vojni zarobljenici-nacisti. Ali nisu. Evo tih dvojnih mjerila!
Iz šifrograma proizlazi da se samo 15. svibnja predalo ukupno 30 000 „ustaša”. Što je gotovo ukupan broj svih ustaša u oružanim snagama NDH!
Pa, gdje su onda bili domobrani?
3. U Bugarskoj armiji već se ništa ne može odlučivati bez komunista. Pregovore o predaji „ustaša” vodila su trojica bugarskih časnika, a dvojica od njih (Šterju Atanasov i Grigor Velev) su pomoćnici zapovjednika, tj. komunisti.
Ilustracija, str. 348.
priredio: dr. sc. Miroslav Međimorec
Istinom protiv povijesnih neistina – sažeti pogled na Drugi svjetski rat – Zaključak (18)
Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na 
