Javor NovakJavor Noval karikatura

Doba trpova

Malo zvjezdane prašine

Protekle možda i godine dana nagutali smo se hrvatske politike u svim medijima, na sve Svemirnačine. Zaslužili smo zato nešto drugačije, što će nas možda odvesti u razmišljanja kojima se do sada nismo odavali. Svemir je takvo jedno gigantsko područje u kojem nam već stoljećima rastu toliki grozdovi pitanja da nam se čini kako, iznimnom napretku znanosti unatoč, nikada ne ćemo saznati ni pola odgovora.

Zanimljive su zato emisije popularne znanosti o svemiru, jer se u njima predstavljaju razne teze i protuteze, skupljaju se naši pokušaji da si predočimo tu vrlo vjerojatnu a tako nemoguću beskonačnost svemira. Najčešće se koprcamo oko dvije stvari: otkriti trenutak stvaranja svemira s procesima koji su evoluirali do današnjih oblika i konstelacija; drugo, grozničavo se pitamo i zanimamo ima li života u svemiru?, te nastavno tome: posjećuje li nas izvanzemaljska uljudba?

Od prvog teleskopa kojeg je unaprijedio (ne i izumio) Galilei 1609. i prvi ga upotrijebio u svemiru, teku brojne zanimljivosti. Kažu kako su čuda najveća na samome početku: Galilej je svojim teleskopom s promjerom leće od Galileo teleskopsvega 2-3 cm otkrio podatke o Mjesecu, Suncu, Veneri, zatim četiri Jupiterova mjeseca te je shvatio da je naša galaksija, Mliječna staza, sastavljena od rojeva zvijezda. Četiri stotine godina kasnije, Zemlja nam je doslovno prekrivena opservatorijima i vrstama teleskopa. U orbitu lansiramo sve jače teleskope koji, neopterećeni zagađenošću atmosfere, prodiru u svemir nezamislivo duboko. Tu su i automatske sonde sa svojim kamerama visoke rezolucije a koje desetljećima putuju svemirom i postižu nama, do sada, potpuno nezamislive brzine. U astronomskoj industriji diljem svijeta danas rade milijuni ljudi, analiziraju se nezamislivi brojevi pristiglih podataka s naših udaljenih uređaja, ali, što dublje prodiremo, postajemo svjesniji nepoznanica i različitosti u svemiru. Dostigli smo (nismo dobili) brojne skupine i nizove odgovora, međutim gore postavljena pitanja još uvijek stoje pod velikim upitnikom. Danas imamo teoriju o tome kako se svemir razvijao u svojim početcima kao što smo imali i teoriju o geocentrizmu našeg planeta, pa tezu o jedinstvenosti Sunca pa tezu o našoj galaksiji, da bismo napokon izašli iz svih tih ego tripova i pristali uz stajalište o beskonačnosti prostora i broja objekata blizu i vrlo daleko od nas.

Kažem, grozničavo se zanimamo ima li života u svemiru te nastavno tome stalno pitamo: posjećuje li nas izvanzemaljska uljudba? No, čudi me da prvi dio pitanja znanstvenici (i svi mi drugi) sebi još uopće i postavljamo. Odvezite se dvadesetak kilometara izvan naseljenog mjesta, za noći bez mjesečine, i zagledajte se u nebo. Pa, da li i nakon tog pogleda u mnoštvo sjajnih objekata još uvijek možete zastupati tezu da smo mi jedini u svemiru? Da li to što izvanzemaljski život (još) nismo otkrili znači i da on niti ne postoji?

Tako dolazimo i do dijela pitanja: posjećuje li nas izvanzemaljska uljudba? Da bismo to šire objasnili krenimo od digresije: u navedenim se emisijama scenaristi redovito bore i bitku biju optužujući vlade mnogih zemalja i njihovu Rat svjetovavojsku da sustavno zataškavaju takve pojave na nebu. Štoviše poslovno su stradali brojni očevici: službene osobe - policajci, vojnici, operateri na radarima, civilni i vojni, te isto tako civilni i vojni piloti. Zašto nam prešućuju sve što znaju? Zašto prijete očevicima? Zašto skrivaju dijelove palih izvanzemaljskih letjelica pa do tvrdnji da skrivaju čak i same humanoidne pilote iz njih?? Kako su nepravedni!

Mnogo je i šetnji kamerama kroz pismohrane, mnogo je tu dokumenata sa svjedočenjima, fotografijama, u novije vrijeme i video zapisima, navode ogorčeni scenaristi i obvezno na kraju ponavljaju: zašto nam lažu? Što nam (sve) i zašto skrivaju? Pođimo malo u prošlost, primjerice u godinu 1898-mu. Te je godine auktor H. G. Welles objavio svoj poznati znanstveno-fantastični roman „Rat svjetova“. Međutim mnogo je poznatija radio-dramatizacija istog djela koju je snimio njegov prezimenjak: Orson Welles. Točno 40 godina kasnije on je snimio istoimenu radio-adaptaciju o napadu izvanzemaljaca (Marsovaca) na Zemlju. U to doba televizija je bila tek u povojima (1934.) i tek se (Europom) počela proizvoditi. Te 1938. proizvodnja televizora započela je i u SAD-u. Do tada su samo radio aparati i aparati radio veze bili jedina sredstva masovne komunikacije uživo. Sjetimo se, te 1938. adaptirani „Rat svjetova“ izazvao je ogromnu paniku među slušateljima. Sve su državne službe bile zatrpane pozivima uzrujanih građana a ulice zakrčene od ljudi i automobila koji su panično bježali iz grada. Prošlo je mnogo vremena dok se većinu ljudi nije razuvjerilo da je tu riječ tek o radio-igri izmišljena scenarija a po romanu... Ljudi su se dakle mogli i imali razloga zašto, nakon nekog vremena, smiriti.

Sad zamislite današnju globalnu elektronsku komunikaciju koju imamo: milijuni tv i radio postaja diljem svijeta, milijarde kanala, milijarde mobitela, sateliti... Još malo i zaslone će početi ugrađivati i u pegle i usisavače. Zamislite koje mnoštvo ljudi bi u roku od samo nekoliko sati zahvatila (istinita) informacija da su nas posjetili izvanzemaljci. Naravno govorim o slučaju kad bi se države odlučile izaći s takvim ključnim podatcima. Brojni zaljubljenici SF slagali su se u zagovoru da se s tom istinom izađe još u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. No, da se to doista i dogodilo, već drugi dan po objavi, uslijedila bi prava Nijagara novinarskih pitanja: gdje su viđeni, dajte fotografije, na koji pogon lete, imaju li posadu, kako izgledaju? I mi bismo, kao svijet, imali globalnu paniku još prije pola stoljeća. I bila bi to sasvim opravdana i vrlo jaka panika, jer demantija ne bi bilo. Ne bi se sutradan ljudima moglo reći: bila je to SF radio ili tv-igra. Panika bi trajala i rasla. Treba li reći da bi svega, do riže ili graha iz trgovina nestalo u roku od nekoliko dana a goriva za vozila i puno prije. Strah, kaos i anarhija, vrlo vjerojatno, zavladali bi posvuda.

No, zašto još i dan danas, punih pola stoljeća kasnije, još uvijek nije pametno izaći s ključnim činjenicama, mada su one, užim slojevima društva, poznate već desetljećima? Odgovor je najmanje dvojak: zbog našeg geopolitičkog i vojnog ega te zbog na taj način puštanja u javnost neoborive činjenice o našoj svekolikoj nemoći ali i općoj Letjelicenezaštićenosti. Sve naše atomske bombe, velike i brze podmornice, bijesni razarači, ogromni nosači zrakoplova, moćne dalekometne rakete, naše fantastične brzine od 3-4 maha u najmodernijim vojnim zrakoplovima lovcima te naši sateliti, zapravo su još kao na parni pogon. Cijeli zemaljski svemirski program letova također. To bi brzo svima postalo jasno. Oni prikraćeni, propovjednici sudnjega dana, apokalipse i armagedona postali bi vođe najbrojnijeg društvenog pokreta i sijali bi još veću paniku.

Tomovi i tomovi papira, svjedočenja onog najkvalificiranijeg letnog osoblja koje danas imamo: civilnih pilota i pilota koji su dobili naređenje da polete za tim objektima u do zuba naoružanim vojnim lovcima, poklapaju se u viđenim a fantastičnim činjenicama. Kvalificirano i vrlo iskusno letno osoblje, detaljno opisuje svoje brojne susrete s tim nadmoćnim, svijetlim i bešumnim letjelicama. Objektima koji se pojave ispred naših zrakoplova, stoje na mjestu ili lete istom brzinom kao i naši objekti a ako pucamo na njih tada nam isključe i elektroniku i rakete. Civilnim se zrakoplovima događalo da ih skreću s kursa a iz zemaljske kontrole leta tada vrište na pilote da što to rade!? Letjelice i obigravaju oko naših zrakoplova, obasjavaju ih svjetlošću da bi iznenada i naglo, s mjesta, odjednom pojurili i nestali u dubinama svemira brzinama koje piloti opisuju kao više desetaka mahova! Ljudsko tijelo ne može to ni blizu podnijeti, štoviše, utrenirani vojni piloti već na 12 do 15 maha imaju znatnih problema s cirkulacijom i gubljenjem svijesti.

Zašto su dakle vlade i vojne postrojbe tolikih zemalja postigle takav „sraman“ prešutni dogovor da se o susretima s izvanzemaljskim letjelicama ne smije izlaziti u javnost? Zašto su dakle tako silno zločesti da nam skrivaju istinu? Razmislite sami, što bi se sve na Zemlji urušilo jednim jedinim takvim priznanjem. Čak i da panika već nakon mjesec dana prestane. Popadali bi svi vojni budžeti ili bi eksplodirali u nebo. Bi ili tripolaran svijet raspao bi se preko noći u komadiće. Nuklearne sile i sve njihove najmoćnije igračke pokazale bi se upravo kao igračkama na paru, spram ovih toliko puta viđenih letjelica. Za nas letjelica kao iz daleke budućnosti. Možemo samo nagađati iz koliko daleke? Iz 22-og ili 24-og stoljeća?

Zato mislim kako našu potragu i neobuzdanu znatiželju za izvanzemaljskim životom treba porediti s onim starim ribarom koji je dugo sanjao upecati veliku ribu a kad ju je napokon i dovukao do ruba broda – poželio je da sama skoči natrag. Mi bismo se zatim morali tek naučiti slušati Ih i pregovarati s Njima. No, mi smo već propustili dragocjene prilike: prvo miroljubivo upoznavanje, nekakav kontakt i „razgovor“, diplomacija pa tek onda rat i pucnjava ako drugačije ne ide. Prvo bismo Ih trebali oprezno slušati jer zemaljsko nas iskustvo uči da superiornija uljudba pokorava inferiorniju. Tome nasuprot, mi već desetljećima prvo pucamo a onda bi pitali. Mitraljiramo jer su povrijedili naš zračni prostor iako na svoje oči vidimo da su tisuću puta superiorniji od nas i to i u zraku i u oceanima. To je otprilike kao da se Hrvat vrijeđa i napada Indijca jer ne poznaje dalmatinsku kuhinju. Mi se već pola stoljeća ponašamo kao da bi izvanzemaljska letjelica, pristigla tko zna iz koje dubine svemira, morala poznavati naše konvencije o zračnome prostoru!?

Iz svega je očito kako će nam biti najteže jednoga dana ne dostići njihovu tehnologiju. već promijeniti naš ustaljeni mentalitet Zemljana. Mi još uvijek mislimo kako smo jedini, najpametniji i najrazvijeniji te vojno najjači. Nakon niza prethodnih vrlo drevnih izuma Goddard je 1926. lansirao prvu raketu na tekuće gorivo. Približavamo se toj stogodišnjici. Od tada, pa sve do u treće desetljeće 21-og stoljeća mi još uvijek nemamo uporabljiv i nov iznimno snažan tip pogona. Onaj, koji uz to ne će biti utemeljen na najprimitivnijoj vezi: rezervoar – sagorijevanje. Pa onda ako letimo na Mjesec - manji a ako ćemo na Mars onda puno veći spremnici. I tako dokle?

Javor Novak

 

Sub, 19-06-2021, 14:57:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.