Marijanu Jurišiću u spomen
Kada smo svršetkom ljeta 1991. utemeljili Zbor hrvatskih umjetnika kao krilo Zbora narodne garde, a odmah zatim i satniju koja će biti nazvana satnijom "Hrvatski umjetnici", javile su se stotine umjetnika u tu u povijesti ratovanja najneobičniju i najoriginalniju postrojbu dragovoljaca. Pa kada se danas i povjesničari koji proučavaju Domovinski rat i u međuvremenu stasali naraštaj – proučavajući dokumente iz toga vremena i ssituaciju u kojoj se našla Hrvatska izložena srpskoj agresiji – čudom čude kako je Hrvatima uspjelo obraniti se, a zatim i osloboditi okupirana područja, onda im za oko zasigurno zapada rečena satnija kao jedan od odgovora: Hrvati su nastupili kao jedinstveno biće svjesno da se radi o opstanku hrvatskoga naroda, hrvatske kulture i hrvatske samosvojnosti. Likovni umjetnici, književnici, glazbenici, kazališni i filmski umjetnici zahtijevali su i dobili odore i oružje, a vodstvo satnije tražilo da nam odrede sektor bilo gdje u sa svih strana napadnutoj domovini.
Jedan od dragovoljaca bio je Marijan Jurišić, operni pjevač čije se ime od početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća pojavljivalo u programskim knjižicama koncerata i opernih izvedaba. Marijan JurišićJedan od onih u našim redovima koji su suočeni s ratnom opasnosti i tamnom tjeskobom trenutka, znali suprotstaviti lošemu vremenu stanovitu nonšalaciju koja je odisala optimizmom i uvjerenjem u sretan ishod te doista pustolovne epizode u konačnom rađanju samostalne hrvatske državeSudbonosne 1991. bio je u stalnom angažmanu zagrebačke Opere. Imao je tada 42 godine, u punoj zrelosti i životnoj i karijernoj, lijep i snažan muškarac koji je svojim školovanim basom oduševljavao opernu publiku, učenik znamenitoga baritona Vladimira Ruždjaka. Iza njega je već bila bogata karijera koncertnoga solista u mnogim izvedbama kojima su ravnali Lovre pl. Matačić i Vladimir Kranjčević. Pjevač i glumac vezao se uz kazališne daske isprva u "Komediji", a zatim u Hrvatskom narodnom kazalištu, te s jednakim uspjehom pjevao u "Zrinjskom" i "Traviati" kao i u komičnim operama Rossinija i Donizettija, u "Šišmišu" i "Eri s onoga svijeta". Te su mu potonje uloge i najviše odgovarale jer je mogao plasirati svoj scenski šarm i smisao za komiku, što mu je i u privatnom životu bila vrlina, dobrodošla u svakom društvu koje voli zabavljače i vedre duše. Istu je tu vedrinu donio i u satniju "Hrvatski umjetnici", staložen i pun života – jedan od onih u našim redovima koji su suočeni s ratnom opasnosti i tamnom tjeskobom trenutka, znali suprotstaviti lošemu vremenu stanovitu nonšalaciju koja je odisala optimizmom i uvjerenjem u sretan ishod te doista pustolovne epizode u konačnom rađanju samostalne hrvatske države.
Kao što to obično biva, nakon rata su se – isprva stalna – druženja hrvatskih umjetnika dragovoljaca ponešto prorijedila ili posve nestala, premda smo bili osnovali i udrugu Hrvatskih umjetnika dragovoljava Domovinskoga rata. No, umjetnici su individualci i nikada se više ne će ponoviti onaj u stvari nevjerojatni trenutak u povijesti kada su svi hrvatski umjetnici (izdajnika i defetista bilo je doista malo) bili na istome mjestu, u istoj postrojbi, branitelji domovine. Niti će se ponoviti onaj nezaboravni zbor, smotra pred Mogilom u Maksimiru na samom početku djelovanja, niti isto tako nezaboravna (zakašnjela) svečana prisega u Borongaju u proljeće 1992. kada je satnija imala iza sebe dug i uspješan ratni put. A da se i ponovi (ne dao Bog nekog novoga rata) u stroju ne bi bili mnogi već preminuli umjetnici, kojima se sada pridružio i operni pjevač Marijan Jurišić koji je umro prerano, svladan teškom bolesti.
Toga dragog čovjeka i umjetnika ispratit ćemo na vječni počinak u srijedu, 3. kolovoza u 14 satu na zagrebačkom Mirogoju.
Neka mu je laka hrvatska zemlja koju je toliko volio.
Hrvoje Hitrec