Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Tužiteljstvo dostojno prijezira

Dugo očekivane završne riječi tužiteljstva haaškoga suda i obrane hrvatskih generala, samo su potvrdile ono što smo znali: da je tužiteljstvo intelektualno, stručno i moralno na razini uličnih prevaranata i nedoučenih studenata koji nisu uspjeli položiti ispite iz međunarodnoga prava, niti to područje mogu razumjeti. Odvjetnici naših zapovjednika u Domovinskom ratu demonstrirali su onu pravničku odvažnost i čestitost koja me podsjeća na antičko doba kada su se sili nasuprot uspravljali ljudi na gradskim trgovima, na forumima, i na čijoj je pronicljivosti i razboritom poimanju pravde sagrađen pravni sustav, koji je i danas u temeljima međunarodnog prava, ali i nacionalnih pravnih sustava koji se smatraju civiliziranima.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu negacija je svega što je civilizirani svijet uspio dosegnuti u području prava. Ruglo od tužiteljstva pokušava i uspijeva vratiti međunarodno pravo u barbarsko doba, u doba vladavine političke sile i pravosudnoga nasilja. I to je jedini modus operandi tužiteljstva koje u nedostatku bilo kakvih dokaza protiv bilo kojega od hrvatskoga generala – laže, izmišlja, interpretira i podmeće. Da se radi o pravosudnim razbojnicima većega kalibra, čovjek bi još s nešto zaprepaštenoga divljenja pratio tu drsku predstavu, ali su završne riječi troje (ili koliko već) predstavnika tužiteljstva i njima samima zvučale šuplje i lažno, toliko da se na skandinavskoj predstavnici čak mogla zapaziti izrazita nelagoda.

Što ima Stepinac s Haagom

Naravno da je i poslije rađanja rimskoga prava bilo povratka u barbarsko doba, u raznim stoljećima i raznim zemljama, pod raznim vlastima i režimima. U intervjuu Radio Kninu prvoga dana završnih riječi u Haagu, usporedio sam način rada i karakter Haaškoga suda sa staljinističkim procesima, od kojih su se mnogi odvijali i u Hrvatskoj – posebno proces protiv zagrebačkoga nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca. Taj nesretni tužitelj Tieger i njegova prateća grupa neodoljivo podsjećaju na Jakova Blaževića i njegov način vođenja procesa protiv Stepinca, a obrana hrvatskih generala na samoga Stepinca i njegova odvjetnika Politea. No, u Haagu se otišlo i korak dalje, jer je Stepincu ipak bila dopuštena neka vrst završne riječi – govor koji je ostao znamenitim dokazom hrvatske i katoličke uzvišenosti u mraku nepravde. Zaključno: tužiteljstvo haaškoga suda zakonito je dijete sudovanja u totalitarnim režimima i ostat će trajnom mrljom i predmetom izrugivanja čestitih pravnika koji su pratili suđenje hrvatskim zapovjednicima i upozoravali na štetu koju Haag čini međunarodnom pravu.

Zajednički zločinački pothvat

Goran MikuličićOva sintagma koja ima korijene u britanskom kolonijalnom uredovanju i sudovanju, vjerojatno je već išla na živce svima koji prate rad Hrvatskoga kulturnog vijeća. U osam stručno-znanstvenih susreta i toliko zbornika (nedavno su zbornici tiskani kao komplet u dva sveska), naši su pravnici,povjesničari itd. izložili ne samo dragocjenu dokumentaciju u prilog hrvatskih generala, nego i kontekst povijesnih zbivanja i kritiku rada haaškoga suda, ali i sramotno držanje tzv. hrvatske političke elite.

Ono što je u završnoj riječi govorio odvjetnik Goran Mikuličić na stanovit je način sukus svih razmišljanja pravnika okupljenih oko Hrvatskoga kulturnog vijeća, autora značajnih priloga u našim zbornicima. Je li Mikuličićevo izlaganje (odvjetnik generala Markača) bilo oportuno ili ne, stvar je ukusa, ali ja smatram da je bilo i te kako važno i korisno jer ni hrvatska javnost nije bila upoznata sa pokvarenom srži otrovne jabuke haaških optužnica, a koliko se vidjelo ni sudsko vijeće nije moglo bez napora pratiti što Mikuličić govori, ne samo zato što je govorio na hrvatskom jeziku. Elem, "zajednički zločinački pothvat" nije ukorijenjen u međunarodnom pravu, ZZP ne postoji u statutu Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, ZZP nije uključen u statut stalnoga kaznenog suda koji je ne tako davno ustanovljen, ZZP uopće ne predstavlja dio međunarodnoga običajnog prava, ZZP je štoviše izvan okvira međunarodnoga prava i izvan mandata koje je Vijeće sigurnosti povjerilo Haagu.

Ukratko, ZZP je trik očajnika koji kao tužitelji nemaju u rukavu ama baš nikakav adut, ne mogu dokazati da je određeni pojedinac počinio neko djelo, pa zahvaćaju široko i preširoko,

imputiraju objektivnu odgovornost i p r e t p o s t a v l j a ju da je netko nešto zapovjedio, a nemaju dokaza da jest, p re t p o s t a v l j a j u da je netko mislio drukčije nego što je zapisao ili rekao. Umjesto dokazivanja kaznenoga djela, oni retroaktivno stvaraju novo kazneno djelo (Schonburg), također nedokazivo i nedokazano.

Mikuličićevo izlaganje bilo je sjajno finale izvrsno skrojene dramaturgije završnih riječi. Premda Markačev odvjetnik, on nije ulazio u detalje obrane (što je prije njega učinio drugi Markačev advokat), nego je pred sud doveo sam Haaški sud, njegov način rada i besmislenost optužnice iz 2007. tzv. proširene optužnice koja je obuhvatila i dr. Franju Tuđmana, Gojka Šuška i generala Bobetka, dakle pokojnike, što je u civiliziranom svijetu nonsens i dokaz moralne mizerije Tribunala.

Optužnica iz 2007.

Da podsjetim, kao što je i Mikuličić podsjetio suce: proširena optužnica iz 2007. obuhvaća generale Gotovinu, Markača i Čermaka, ali i navedene pokojne političke i vojne vođe hrvatskoga naroda, ali i sve strukture hrvatskoga društva, sve znane i neznane. Dakle, za "zajednički zločinački pothvat" optužen je cijeli hrvatski narod i hrvatska država. Ta u povijesti civilizacije najstupidnija optužnica dokaz je, naravno, političke namjere sponzora Haaškoga suda da se i na najbesmisleniji način naudi hrvatskoj državi, njezinu postojanju i njezinoj budućnosti. A da se slučajno ne zaboravi onaj dio hrvatskoga naroda koji živi u nefunkcionalnoj BiH, za njih je izmišljena slična optužnica gotovo istovjetna teksta, a i na njoj su dr. Franjo Tuđman, njegov ministar i general.

Oni su se (svi, znači i znani i neznani) urotili protiv Srba. Oni su se (znači hrvatska država i hrvatski narod, znani i neznani) dogovorili da otjeraju Srbe iz Hrvatske, valjda i iz BiH.

Tu i takvu optužnicu, treba stotinu puta podsjetiti, službena hrvatska vlast je prihvatila sa srdačnim osmijehom i obećala srdačnu suradnju, što je isto tako valjda jedini slučaj političkoga idiotizma u novijoj povijesti i nadam se da će još za mojega života svi koji su imali prste u tom izdajničkom činu – biti osuđeni pred hrvatskim sudovima. Takav zločin prema vlastitoj državi ne može zastarjeti.

Podsjećam isto tako: da bi nekako smirili javnost, "elitaši" su rekli da će se Hrvatska pojaviti kao prijatelj suda na suđenju generalima. Nije se pojavila jer joj tužiteljstvo (!) nije dopustilo, štoviše – ismijalo ju je. Nesretni predstavnik suda, Nikifor (imali ste prilike vidjeti ga u dobrom dokumentarnim filmu " U potrazi za Olujom", kazao je da se Hrvatska tim zahtjevom (da bude amicus) stavlja na stranu zločina. Nakon toga je hrvatska politička elita (vlast) zašutjela. Od nje se tražilo samo da slijepo i poslušno ispunjava želje tužiteljstva Haaškoga suda, i ona je to činila. Prije toga je to učinio i Mesić, te otvorio slavinu dostavljanja hrvatskih državnih i vojnih tajna, a onda je plovidba dokumenata postala uobičajenom.

I još nešto: novinari su opazili da je prilikom završnih riječi stolica predviđena za predstavnika hrvatskih vlasti (veleposlanika u Haagu ili njegova zamjenika) bila – prazna.

Činjenice nisu važne

Odlično pripremljena obrana ismijala je tužiteljstvo ne samo na teorijsko-pravnoj, nego i na činjeničnoj razini. Za svaki "dokaz" tužiteljstva imala je protudokaz, odnosno svaku je tužiteljsku laž raskrinkala na najbolji mogući način, dokumentima, slikama, svjedočanstvima. Jedinim čime se na sudu i može i treba baratati. Najvećim "žrtvama" takve hrvatske obrane postali su oni visokorangirani članovi međunarodne zajednice koji su lagali o stanju na terenu u kolovozu 1995., a nisu čak pogodili ni boju odore onih za koje su tvrdili da harače i ubijaju. Tako je utjeran u laž i Munchhausen zvan general Leslie, koji je vidio svojim očima 25.000 ubijenih srpskih četnika, što po prilici odgovara onoj brojki od 700.000 u Jasenovcu. O ostalim, kanadskim posebno (ali ne samo njima) lažovima da se i ne govori. No, kad je u pitanju "međunarodna zajednica" kako se uopće moglo dogoditi da se Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju instalira u Haag, odnosno kako se moglo dopustiti da taj sud (utemeljen 1993.) i nakon Srebrenice (1995.) i dalje ima sjedište u Haagu, kada su upravo Nizozemci šutke gledali pokolj muslimana u Srebrenici, te postali de facto sudionicima u zločinu, kao što to bili i Britanci 1945. – u oba slučaja radilo se o izručenju, jer su mase muslimana već bile pod "zaštitom" nizozemskih vojnika, unutar njihova logora.

Terorizam koji to jest

Luka MišetićZavršne riječi otvorile su (i zatvorile) nekoliko pitanja oko kojih se inače obilazi kao oko vruće kaše. Naime, ako nakon 8. kolovoza u sektoru Jug više nije bilo ratnih operacija, ako je vojska tzv "krajine" napustila područje (gazeći pritom kolone civila), ako od 8. kolovoza više nema oružanih sukoba, kako se tretiraju oni koji pružaju otpor u "džepovima" (Grubori i drugdje). Kao teroristi, naravno, jer se oružano suprotstavljaju vlasti koju je u ime države preuzela policija da bi uspostavila red i omogućila sigurnost kretanja terenom.

Drugo pitanje, koje je stalno zataškavano i "interpretirano" jest:  jesu li pobunjeni srpski četnici bili hrvatski državljani. Naravno da nisu, premda se u međuvremenu mnogo puta i od hrvatskih dužnosnika (u razgovorima oko povratka Srba i njihovih prava)  moglo čuti: "Pa oni su hrvatski državljani." Nisu bili jer nisu htjeli da budu, pa zato su se i odmetnuli. Gotovinin odvjetnik Payam Akhavan bez hemunga je to mogao ustvrditi, znajući da govori istinu, a povukao je i točne paralele s Eritrejom i sličnim događanjima. Izbjegli Srbi, odnosno oni koji su godinama poslije prepoznali sebe kao hrvatske državljane, postali u to tek činom preuzimanja hrvatskih dokumenata.

Što su trebali učiniti Gotovina i Hrvatska vojska

Po mišljenju tužiteljstva, koje se može pročitati iz svih "razmišljanja", Hrvatska vojska je trebala stajati u mjestu, ne rabiti topništvo, ne ispaliti metak, čekati da ju srpski vojni i politički vođe pozovu u Knin, Benkovac, Gračac itd. gdje bi Gotovini, Markaču i ostalima priredili oduševljen doček, mašući hrvatskim zastavama. "Napokon ste nas oslobodili", rekao bi u govoru Mile Martić, itd. Onda bi riječ preuzeo Pupovac, itd. Onda Gotovina ne bi bio u Haagu, ne bi ondje "dokazivao nevinost" (modus operandi haaškoga suda u sukobu s pravom, pravdom i zdravim razumom), Srbi bi postali političkim Hrvatima – do sljedećega rata.

Kakve će biti presude?

Do presuda (pisanih) proći će još mjeseci i mjeseci. One ne zavise ni o nesumnjivom uspjehu obrane, ni o isto tako nesumnjivom teškom porazu tužiteljstva. Ne ovise ni o sudskom vijeću ni o sucu koji mu predsjedava. Ne ovise o Tribunalu u Haagu. Presude ovise o političkim stajalištima dvaju (nadajmo se) suprotstavljenih skupina svjetskih sila, te o njihovu međuodnosu na globalnoj razini u mjesecima koji su pred nama. Ako je hrvatska diplomacija svjesna te činjenice, trebala bi se žurno angažirati. No ona će se usredotočiti na otvaranje veleposlanstva Srbije u Kninu. Sretna je okolnost jedino što je Knin posve razoren 1995. pa se ne može odmah pronaći cijela zgrada za srbijansku ambasadu.

Hrvoje Hitrec

Ned, 23-01-2022, 00:55:23

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.