Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Sredina lipnja u Hrvatskoj

U Zagrebu i Voćinu održan je 5. žrtvoslovni kongres koji je okupio iznimno velik broj sudionika, oko stotinu predavača i mnoštvo pozorne publike, a radovi će biti tiskani u posebnom zborniku. Svaka čast dr. Zvonimiru Šeparoviću, koji godinama vodi bitku za dostojanstvo žrtava i u tomu ima brojne suborce od kojih je jedan i dr. Mile Bogović. Povjesničar i gospićko-senjski biskup imao je i uvodni referat, nudeći i na ovom mjestu svoju viziju Svehrvatskoga groba koji bi se nalazio podno Udbine, na rubu Krbavskoga polja, ispod Crkve hrvatskih mučenika čije je tijelo već izraslo na udbinskome visu, a radovi na unutarnjosti dobro napreduju.

Dr. Šeparović pozvao je na kongres prilično raznoliko društvo kojemu je zajednička iskrena sućut prema žrtvama u ratu i u miru. Naime, prvi se put (koliko znam) govorilo i o žrtvama u prometu, mladim ljudima koji ginu na cestama, o žrtvama svakovrsnih zlostavljanja, o nasilju sustava nad prosvjetnim djelatnicima (nedostajao je referat o nasilju sustava i nastavnika nad školarcima!), pa i o djeci ratnicima u afričkim zemljama.

Zašto je drugi dio kongresa održan u Voćinu? Slabije upućena hrvatska javnost znade za Vukovar i Škabrnju, ali ne i za Voćin u Slavoniji, gdje su srpski odmetnici počinili nezamislive zločine, možda najgore od Drugoga svjetskog rata – masakr koji po bestijalnosti nadilazi sve što je viđeno.

Negdje početkom ovoga stoljeća bio sam u Voćinu, na misi koju je vodio biskup Škvorčević. Bio sam tada potpredsjednik (jedan od) HDZ-a, u Voćin je došao i Sanader, opozicijski čelnik. Ono što sam čuo bilo je strašno. Srpski Beli orlovi u jednome su danu poubijali sve Hrvate koji se nisu uspjeli skloniti, a takvih je bilo malo. Mladića od 23 godine, Hrvata, objesili su rukama o granu drveta, odrezali mu noge motornom pilom, a zatim ga – još živoga – pilom presjekli nadvoje. Iživljavanje se nastavilo na slične, grozomorne načine. Od crkve nije ostao ni kamen na kamenu, pa je te godine (2001., mislim) misa održana u improviziranom prostoru.

Eto, zato je dio 5. žrtvoslovnog kongresa održan u Voćinu. S dubokom sjenom, jer nitko od pomahnitalih srpskih ubojica nije do dana današnjeg odgovarao pred hrvatskim sudom! Ne bih se čudio da su neki i amnestirani.

U vrijeme rečenoga kongresa, Ivo Josipović se otputio u Tezno pa zatim u Bleiburg, na dva od nekoliko stotina mjesta na kojima su ubijani Hrvati u svibnju 1945. Ni za te po masovnosti neusporedive zločine nitko da dana današnjega nije odgovarao jer se, zaboga, radilo o Hrvatima, a njih se u svakom vremenu može nekažnjeno ubijati.

Koliko sam vidio u vijestima, Josipovića su u Tezno pratili "antifašisti", u znak da preko volje priznaju kako su "oko Maribora" ubijani i "krivi i nevini Hrvati". Radi se naravno i opet o infantilnom licemjerju, jer o krivnji može svoje reći samo regularni sud, a takvoga nije bilo niti su žrtve izvođene i pred neregularni, nego ubijane po kratkom postupku.

"Antifašisti" ( komunistička bratija) nisu išli u Bleiburg, a znaju i zašto. Bleiburg nije samo lokacija, Bleiburg je skupno ime za sve komunističke zločine po svršetku rata, a "antifašisti" su stigli tek do Teznog. Napravili su prvi korak. I to je nešto. Bijedno, ali i to učinjeno uoči stanovitog praznika koji se zove antifašistički – kako bi (valjda) mirne duše proslavili 22. lipnja.

O žrtvama je bilo riječi i na zadnjem sastanku upravnog odbora Hrvatskoga kulturnog vijeća, uz nazočnost dr. Mile Bogovića, člana up. odbora. Naravno da smo podruprijeli njegovu ideju o Svehrvatskom grobu, naravno da ćemo sve učiniti kako bi zamisao bila provedena, no u raspravi su se pokazale i neke dvojbe o kojima još treba razmisliti. U Svehrvatski grob ipak ne će biti prenesene kosti svih žrtava. One koje su već sahranjene, s imenom i prezimenom, ostat će ondje gdje su pokopane. One žrtve koje su iskopane iz grobnica, a ne zna im se ime, te im se kosti povlače po raznim skladištima (u očekivanju identifikacije, koja u pravilu ne dolazi) – neka budu pohranjene u Svehrvatski grob. No što je s kostima stotinjak ili više tisuća žrtava u masovnim grobnicama pokraj brojnih stratišta, posebno u Sloveniji. Te su grobnice uglavnom obilježene, na mnogima postoji i zabilježba kojemu narodu žrtve pripadaju. Ostaju li te kosti na tim mjestima? Ili treba, kako ja mislim, ući u mučan, grozan i težak posao da sve kosti budu iskopane i prenesene u Hrvatsku, podno Udbine. Zašto tako mislim? Zato jer će tek onda biti egzaktno dokazano koliko je Hrvata doista pobijeno i ta će brojka biti konačna za povijest. Do tada su sve brojke jednostavno upitne.

Polovicom lipnja donesene su i izmjene hrvatskog Ustava. Apolitičnom našem čovjeku to je gotovo i promaknulo. Već naučen da se prema Ustavu u nas odnosi kao prema bilo kojem općinskom dokumentu, apolitični je Hrvat samo odmahnuo rukom. A ove izmjene, za razliku od prethodne dvije koje su bile tek izraz stranačkoga inata (SDP-a), vrlo su dalekosežne jer je Hrvatska priznala da se podređuje teoriji i praksi ograničenoga suvereniteta, što su mediji više-manje prešutjeli, a u prvi plan stavili ne suviše važne, premda ne i beznačajne odredbe.

Ne bih o tomu više ni pisao, jer mi se gadi, ali nešto se ipak ne može prešutjeti. U Ustavni zakon o nacionalnim manjinama umalo da nije upala odredba o posebnom statusu"srpskih" vijeća općina u hrvatskom Podunavlju. Odredbu o takvom njihovu statusu, koji u stvari znači autonomiju, predložio je nitko drugi nego - HDZ, nekada davno stranka opasnih namjera, a sada stranka priglupih namjera, nekada nacionalno strasno orijentirana a danas strašno dezorijentirana. I tko je spriječio HDZ da postupi priglupo? Nitko drugi do Vesna Pusić (HNS) koja je razjasnila da bi predložena odredba narušila arhitekturu hrvatske države. Eto obrata koji ni M. Pupovac nije očekivao, pa čak ni ja. I onda mi recite nisam li u pravu kada više ne pišem HDZ, nego HDZ 2004. Da bi se znalo kako potonja stranka nema baš nikakve veze sa prethodnom, a ako je u pravom smislu možda slijednica, u političkom sigurno nije.

Milorad PupovacOd lipanjskih dogodovština treba svakako zapamtiti i nastup Milorada Pupovca u noćnom dnevniku HTV-a. Na pitanje neutralne voditeljice je li jako nesretan što njegov prijedlog o promjeni odredbe u članku 141. Ustava nije prošao, Pupovac je hladnokrvo rekao da nije previše nesretan, jer će do promjene odredbe i tako uskoro doći.

O kojoj se odredbi radi? O onoj koja zabranjuje udruživanje Hrvatske u bilo kakve balkanske (političke) integracije. Dakle, ni već opisani dezorijentirani HDZ, kakav bio da bio, kao ni ništa manje politički i nacionalno slabašni SDP nisu podržali inače notornog lažova Pupovca i njegovu jugoslavensku viziju, ali je ostao stabilan.

Da vidimo kako bi do promjene rečene odredbe ipak moglo doći u skorije vrijeme i zašto je Pupovac toliko samouvjeren? On zna da će hrvatska državna vlast sve učiniti kako bi Hrvatska ušla u EU, pa čuva "keca u rukavu". Srpsko nacionalno vijeće će, kada Hrvatska ispuni sve uvjete, kada podlegne svim ucjenama i kada krvava nosa dopuže do ciljne crte – e tada će SNV reći: "Ne može Hrvatska u EU s tom zabranom, to je protiv europskih standarda ili čega već..." HDZ i SDP će se malo srditi, a onda – pod pritiskom nama sklonih sila – Britanije, Nizozemske i tako dalje – popustiti. Put u treću (ili četvrtu) Jugoslaviju bit će otvoren, vizija o svim Srbima u istoj državi bit će ostvarena drugim sredstvima. Jer za srpske političare mir je samo nastavak rata drugim sredstvima.

Informativno-politička redakcija Hrvatske televizije ima dugu školu lakiranja vijesti. U maniri te škole je i izvješćivanje s "antifašističke" (čitaj: komunističke) Canosse u Tezno, te izjave komunista o Bleiburgu. Tako HTV ne prenosi izjavu odvjetnice komunističkih zločina, stanovite drugarice Konstantinović, da na Bleiburgu nije bilo nevinih. Nasuprot tomu, Nova TV plasira upravo tu izjavu.

Zamislite čovjeka, k tomu ženu, koji se usuđuje izjaviti da na Bleiburgu nije bilo nevinih, kada se zna da je od 750.000 Hrvata okupljenih u Bleiburgu svibnja 1945. , bilo čak 500.000 civila, žena, djece, staraca. Mnogi od njih ubijeni su već po prelasku mosta kod Dravograda, o čemu u dokumentarnom filmu snimljenom 1990. ili godinu prije ("Bleiburška tragedija" ) svjedoči engleski časnik, očevidac – o čemu sam već pisao. Reći da ta Konstantinovićka nije upućena, znači lagati. Reći da pripada ljudskom rodu, teško je i nemoguće. No stoji usporedba s podivljalim partizankama koje su brutalno ubijale hrvatske mladiće i poslije dovršavale vlastiti život u ludilu.

U svakom slučaju, Hrvatskoj je potreban novi politički organizam, jer postojeće stranke ne zastupaju hrvatske državne i nacionalne interese. Isto tako, Hrvatskoj je potreban novi duhovni pokret koji ne će negirati ulogu Crkve u Hrvata (koja je u teškim vremenima sačuvala hrvatski narod), ne će ići protiv nje, nego njoj u pomoć, potaknuti ljudski, vjerski pa i nacionalni žar.

Ta dva nova projekta nalaze se u pripremnoj fazi, odnosno na njezinu svršetku, o čemu će javnost biti uskoro obaviještena. Kada bude obavljeno sve što se obaviti treba, vidjet će se da su dva projekta vrlo kompatibilna.

U svezi se "Pride paradom" homoseksualaca u Zagrebu. Dobra je vijest da ih je bilo malo i da nisu bili previše raspojasani, kao prošlih godina. Loša je vijest da im je dopušteno paradirati uz geslo "Hrvatska to može progutati", što je uvrjedljivo i drsko, a ne samo provokativno jer se aludira (a i plakati su najavljeni, pa uglavnom nestali) na homooralni seks koji se dakle povezuje s Hrvatskom kao osobom.

Zanimljivo je da se izraz"peder" potiskuje kao (valjda) "politički nekorektan. Zašto? Radi se o grčkoj složenici: pederastija (pais – dječak, erao – željeti) je proširena na bilo koji homoseksulani spolni odnos među muškarcima. Riječ gey ( pohrvaćeno: gej) navodno je politički korektna. Gejeve štite policajci, i to hrvatski policajci, pa ako negej pokuša baciti pepeljaru, hrvatski policajac će ga lupiti čizmom u glavu, premda je negej već na podu. Hrvatsku publiku će od toga šoka sačuvati HTV , koji navodno nema sliku događaja, ali ju ima Nova TV.

Bilo bi dobro da dotični policajac uzme za odvjetnika Nobila, koji ima iskustva u udaranju maloljetnika.

Također,umjesto riječi pedofilija, treba koristiti hrvatsku riječ čajldofilija.

Daleko od opisanih zbivanja, u dvorani i organizaciji "Hrvatskoga slova" gostovali su gradišćanski Hrvati. Nakon što je u bližoj prošlosti objavio knjigu o književnosti gradišćanskih Hrvata do 1921. godine, sada je Nikola Benčić u novoj knjizi rasvijetlio književnost toga ogranka hrvatskoga naroda u razdoblju od 1921. do danas. Posebne zasluge za tiskanje knjige imaju, kako je rečeno u predgovoru, Dubravka Vidak i urednik Stjepan Šešelj.

Zapadni dio Mađarske u kojemu su živjeli Hrvati, odnosno najveći dio toga područja, pripao je bio nakon prvoga svjetskog rata državi Austriji. Samo je desetak sela ostalo u Mađarskoj, a nešto i u tek stvorenoj Čehoslovačkoj. Novi državni jezik i (blago rečeno) suzdržljivost (iliti nepovjerenje ) austrijske uprave paralizirali su gradišćanskohrvatsko društvo u Burgenlandu. Pjesnik Mate Meršić Miloradić stvorio je naziv Gradišće, te se od tada Hrvati u toj dijaspori zovu gradišćanskim Hrvatima.

Usprkos svemu, zadržali su hrvatsko ime i hrvatski jezik, štoviše, glede imena bili su stameniji nego mi u Hrvatskoj. Sjećam se kada smo u drugoj polovici osamedesetih prošloga stoljeća vodili pravu bitku da se "hrvatski književni jezik" ne izbaci iz ondašnjega Ustava – u Društvu književnika pojavio se bio jedan pjesnik iz Gradišća, Petar Tyran, i pitao u čemu je problem. "Mi u Gradišću oduvijek svoj jezik nazivamo – hrvatski", rekao je jednostavno i zaradio buran pljesak.

A i književnost gradišćanskih Hrvata se lijepo razvijala i u vrijeme preorijentacije na austrijsko tlo, i u ratu i nakon svjetskoga požara, u razdoblju "generacije na mostu", kao i poslije u tobože "izgubljenom naraštaju". Jačale su i književne veze s Hrvatskom, a ni u austrijskoj književnosti Gradištani nisu ostali bez odjeka. Promocija Benčićeve knjige (antologije) u Zagrebu samo je nov korak u približavanju Hrvata u domovini i Hrvata koji su davno, pred turskom najezdom, s juga Hrvatske dospjeli u austro-ugarski sendvič i (ne samo zemljopisno gledajući) činili kopču slavenskoga pojasa od Poljske do Jadranskoga mora.

Hrvoje Hitrec

Ned, 23-01-2022, 00:38:38

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.