Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Polovicom rujna 2022.

Oni koji su molili Boga da padne kiša, svršetkom prošloga tjedna prosili su Ga da se malo suzdrži. Rijeke koje smo nedavno mogli pregaziti sada rastu i bujaju u skladu sa sveopćim rastom Hrvatske, bujicom Hitrecinflacije i nabujalim očekivanjima da će jednoga dana biti bolje, ali danas nije taj dan, a kada će ne zna se. Ljudi izbacuju vodu iz kuća, stranački vođe izbacuju članove iz stranaka posebno lijevih koje bi u ovoj izvanrednoj situaciji uzrokovanom čazmanskim tornadima, plinarskim i sličnim vremenskim katastrofama, htjeli progurati i izvanredne izbore, neka se nađe, premda je ljevica i sama u izvanrednom stanju, mrvi se kao suha korica kruha.

Izbacuju se ljudi iz sabornice u koju su se narodni ili navodni zastupnici tek uspjeli vratiti nakon dugoga toplog i dobro plaćenog ljetovanja, pa orni i odmoreni udarili pretjeravati u oratorskom ekvilibrizmu, ljevaci nazivaju desni centar družbom štakora i žohara te se tako bliže nacističkom rječniku, a ističe se Pajser koji više nema potrebu obijati jer je plaća dobra, stamena ljevoruka zastupnica proglasila je Vladu kvislinškom (dolazi od riječi kvisko), plenarna se sjednica za sada nije pretvorila u plinarnu premda je plin velika tema, pa se sve preselilo u bivšu dvoranu Županijskoga doma (treba ga vratiti!) gdje su na gospodarskom ili kojemu već odboru pred prijekim sudom oporbe i naporbe odgovarali predstavnici Here, Zeusove žene koja je ljubomorno nadzirala muža, neuvjerljivo govoreći da nisu oni nadzirali nestašluke u Ini niti je to njihov posao, a čiji je ne zna se. Da je to s Inom velika svinjarija, jest, a mogla se dogoditi jer nitko nikoga ne nadzire, toliko su svi uvjereni da je svatko pošten, valjda, a možda i jest ispod četvrte razine. Iznad se probiju samo oni drugi.

Usporedo, e da bi se malo svrnulo od teme, nametnuta je druga, to jest sigurnosno stanje mile nam domovine, u čemu je vlast pretjerala, ne samo zato što su u strahu velike oči. Odmah nakon što sam čuo da se tu neke skupine SOAnaoružavaju, bugojanska i slične, otišao sam u šumu i zbiljam susreo neke ljude koji su hodali doduše bez puške, ali svi pod jednom mrežom, a na moje pitanje što zaboga rade, rekoše da su umreženi. U svemu, postoji stanovita diskrepancija između vlasti i SOA-e koja već drugi put mora dokazati teško dokazivo. No vrlo je simptomatično da se ultraši traže u pravilu na desnici, dok ljevicu nitko ne abadira jer se sama ubija pa nema potrebe. Koliko sam pratio, zadnje, sada već staro, izvješće SOA-e koje je prodrlo u javnost govorilo je prije svega o velikosrpskim gibanjima, valjda desnim, neprecizno. Ima li ipak i nadalje grupiranja poput Labradora u početcima rata? Ima. Eto meni je jedan od sinova ostavio na čuvanje svoga labradora, a kako je moj pas, već čuveni Tor, također napola labrador, a napola šišimiš, može se već govoriti o labradorskoj skupini, na što SOA treba obratiti pozornost.

Glede pitome ljevice posebno je stanje u Zagrebu, gdje su se pokefale ružičasta i crvenkasto-zelena (zelena, ha!) opcija. Nemremo! nikako da izvuče glavu iz smeća pa ne može pokrenuti svoje prave ideološke teme, a kada ih pokrene dokažu mu da su odluke nezakonite i da mu trebaju roditelji odgojitelji za gradsku, a nekmoli državnu politiku. Druga spomenuta opcija, SDP, nema nikakvu ideologiju, stare se pomalo odriče, a novu nikako da smisle. No barem SDP nije tako zatvoren i zadrt kao Nemremo!, vrata su uvijek otvorena, ali nitko ne ulazi, samo izlazi. Zadnji, ali ne i posljednji, izletio je kroz prozor Viktor Gotovac, jedini koji je hrabro, plemenito i beskompromisno ostao na starim zasadama bivše partije i isto tako odvažno tražio da se marš-al vrati na „svoj“ trg, što je bilo previše i za one Porfirijekoji imaju slične mokre snove, ali su oprezniji. Na kraju, se čujem, rasplakao, što je pridonijelo naglom povećanju vodostaja Save.

Obje opcije ipak, posebno Nemremo! ne uspijevaju progurati ni nam nižim razinama manje preinake, poput naziva voltažnoga mjesnoga odbora Ante Starčević. Taj im je trn u oku. Tek su jedva dočekali da Starčević bude eliminiran s novčanica, a već su ga htjeli mjesno ukinuti, pa reterirali, kao i u pitanju referenduma ili što već o pobačaju. Udarci su to za gurua Celakoskog koji iz pozadine ravna procesima, a iskače s vremena na vrijeme kao onda kada je skupštinarku Dinu poslao u tri, a ona sada napustila klatež među kojom se ne osjeća dobro. Ne, ljevici ne ide pa ne ide, kao ni Rusima u Ukrajini gdje na nekim područjima bježe kao zečevi i grade zečje nasipe, što nas podsjeća na srpske teroriste devedesetih, a poput njih ostavljaju i masovne grobnice, u njih pokapaju i mine kao dar za one koji će iskopavati, što se ni Srbi nisu dosjetili na Ovčari. Doduše, bio je takav slučaj, na jednom ispraćaju poginulih branitelja u sjeverozapadnoj Hrvatsko, okupljeni su stradali od podmetnutog eksploziva. Uče jedni od drugih, ne samo u jezivim pokoljima, nego i u „geostrateškim“ vizijama u kojima Porfirije slijedi Kirila tumačeći da ništa nije vječno pa ni međunarodno priznate granice, što znači da mirotvorac Porfirije ide dobrim putem pa će i on biti proglašen svecem SPC-a ako se „dvije srpske države“ doista jednoga dana ujedine. Sve zavisi od Putinova uspjeha ili neuspjeha u Ukrajini, nadamo se potonjem i na kraju mirnoj reintegraciji Krima. A kada sve bude gotovo, zapadne demokratske države koje su, čast, poduprle Ukrajinu na sve načine, naplatit će se dvostruko koncesijama u obnovi razrušene nesretne zemlje. Pa ne će valjda Kinezi. Možda i Hrvatska nađe računicu, ali sumnjam. Ipak bi mogla obnoviti razorenu željezničku infrastrukturu, u čemu ima golema iskustva, ili barem pružne Knez Branimirprijelaze i signalizaciju. Glede vlakova bit će malo teže, Ukrajina je velika zemlja i ako se po hrvatskom modelu vozi s kraja na kraj, mogla bi se vožnja produljiti i na nekoliko mjeseci.

Tako smo se dovezli i do kulture kojom u Hrvatskoj devedeset posto drmaju ljevaci. Na svim ili gotovo svim silnim književnim festivalima koji se zovu vriskovi, vapaji i krikovi, okuplja se u pravilu svjetonazorno istospolna književna družba što možete vidjeti iz imena koja se nabrajaju, jedini kriterij je da autor u javnom životu nije pripadnik desnice, čak ni umjerene. A svi takvi „iventi“ koštaju, i znate tko ih plaća, pa vi poštovani čitatelji koji u trgovačkim kućama vidite samo žuto, to jest žute naljepnice na akcijama. Hajde de, za mjesec dana ili više bit će Interliber koji je ipak interliberalan pa podnosi i zatucane pisce kao što sam ja, a pojavit ću se s novom knjigom iz hrvatske povijesti. S Branimirom! Skandalozno je da se danas netko bavi knezom Branimirom. U Hrvatskoj! Dobro je da se po njemu ne zove neki mjesni odbor, Nemre to! rekli bi iz Nemremo. (Isprika za slabo prikrivenu reklamu.) Na kraju krajeva i oni znaju tko je deset stoljeća prije Starčevića bio otac ili barem djed hrvatske državnosti. Pa je, znači, deseterostruko nepoćudan. Srećom da je u ono vrijeme pontifeks bio Ivan, a ne aktualni Franjo, a ni SPC-a nije bilo pa nije trebalo nikoga pitati. S tim u svezi, bliži se i tisuću stota godišnjica Hrvatskoga Kraljevstva, a ne vidim da se tko priprema, možda u zadnji čas kako je običaj u Hrvata. Ni kada je bila tisućita obljetnica nisu svi baš previše unaprijed mislili, ali se ipak na vrijeme domislili, od Zagreba do Livna i Mostara.

Mi smo poglavito zaokupljeni engleskim kraljicama i kraljevima, pogotovo ovih dana kada je umrla Elizabeta, a nastupio Karlo III. što je izazvalo i jezične dvojbe o kojima je već netko pisao u tisku pa ne ću ja, naime da u hrvatskoj jezičnoj tradiciji imena stranih vladara i papa dobivaju hrvatski oblik, a ne charlsovski. Točno. A glede brojnosti Tito Elizabetaengleskih i hrvatskih kraljeva, omjer je pedeset naprama trinaest, premda smo počeli kraljevati istodobno: naime, prvi de facto engleski kralj Ethelstan Sjajni nastupio je svega godinu dana prije Tomislava. Od 1102. sve je za nas krenulo naopako, a Englezi cvali, pa i u pitanju demografije poglavito.

Znači, kraljica je mrtva, živio kralj, imperij je mrtav, ali životari commonski svijet. Dan uoči pokopa prikazan je engleski dokumentarac o Elizabeti, s brojnim kadrovima njezinih susreta sa stranim državnicima. Zanimljivo i simptomatično, Broz je tako brzo projurio kroz kadar da smo ga jedva uspjeli vidjeti, možda su Englezi napokon razumjeli s kim su imali posla, kad već nisu 1945. na Bleiburgu.

Pogrebna svečanost u Westminsterskoj opatiji bila je baš kršćanska, s citatima iz Novoga i Staroga zavjeta, s ufanjem u Boga i život vječni na onome svijetu, kad već ni kraljici nije uspjelo živjeti vječno na ovome.

Jezik naš svagdašnji

U bujici zanemarenih riječi, i medijskom nametanju neprevedenih, spoznao sam već davno da jedna obična hrvatska imenica, ili bi trebala biti običnom, polako nestaje. Ta je imenica – spoznaja. Eto u plinskoj aferi jedni nisu imali saznanja, drugi su saznanja saznali prekasno, treći tvrde da i nisu trebali imati saznanja o lopovima. Nitko od njih nije imao spoznaju ili spoznaje, u metajeziku institucija ta riječ ne postoji. (To je onaj jezik kojim dolje potpisani daje na jezikznanje gorenavedenom naslovu da ima saznanja o nečemu, a vrlo se često rabi „isti“- „ isti je izjavio da je rekao što je kazao, kao i „sam“ – i sam predsjednik je na samom mjestu rekao…) Ne bih se na to osvrnuo da ne moram, ali ću se osvrnuti na glagol osvrnuti koji je gotovo isto tako nestao, pa se svi „obaziru“ (obazreti lijepo vuče na istočnu stranu). Da neuki govore i pišu „on odmara“ u smislu da se on odmara, a ne da nekoga konja odmara, već je „ušlo u jezik“, itd. Pametna je tehnologija, skupa s pametnim telefonima, donijela novu poplavu mrskih mi kratica, od kojih me najviše nervira PUMB. Obavijestite nekoga da vam je bliska osoba umrla, a taj netko otkuca na SMS- u - PUMB.

Teško mu je napisati Počivao u miru Božjem. Tako dobivamo novi, pumski jezik. A kad smo pri smrti, mnogi još na sprovodima izražavaju saučešće umjesto lijepe riječi sućut, u smrtnim ishodima mafijaških sukoba eto u velikom naslovu – sačekuša, premda imamo hrvatske riječi kao zasjeda (recimo kada Sabor zasjeda i tako). Nadalje, svi nešto žele sačekati, a ne pričekati. Jest, neobzirni smo prema hrvatskome jeziku, uglavnom smo „obazrivi“.

Hrvoje Hitrec

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

Sri, 28-09-2022, 02:06:36

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

x

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.