Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 

Pri svršetku kolovoza 2021.

Dugo, toplo ljeto i mačke na vrućem limenom krovu idu prema sretnom svršetku, Bogu budi hvala jer što sam stariji to mi ljeto više ide na jetra. Kiše dolaze, ali čini se da ni one ne će rastjerati turiste, ni bura ni covid ni gužve na cestama. Bit će narančastih eura još neko vrijeme, crvene smo pomeli (to jest konkurenciju u Hitreccrvenom), Hrvatska je hit sezone, stranci se vješaju za krila zrakoplova samo da bi došli do nas, proračun donekle spašen, a posebno vesele nagovijesti da će ujesen sve biti skuplje, od struje do mrkve, grah sto posto, nazire se inflacija, ali su zato prosječne mirovine narasle za nekoliko stotina kuna pa je standard umirovljenika spašen, čekaju posezonu i niže cijene u luksuznim hotelima. Jedna je senzacionalna vijest ostala nekako ispod covida, obznanjeno je sljedeće: 1244 otoka prvi put na jednom mjestu. Kako je i kada taj divovski inženjerski pothvat obavljen, nismo saznali, ali vijest je svakako sjajna: nisu, znači, otoci u hrvatskomu moru više raštrkani kao rakova djeca, sada su svi na jednom mjestu i treba samo jedan most, što će Kinezi uraditi za nekoliko sati. Kako se nitko već nije sjetio, ne znam, koliko trajekata manje, koliko će ljudi ostati na Otoku tako dobro povezanom s kopnom, sve će procvasti. No dobro, na stranu nategnuta duhovitost, ali sada barem znamo koliko točno imamo otoka i hridi, više ne treba skromno i netočno zaokruživati na Zemlju tisuću otoka, sada smo Zemlja 1244 otoka među kojima je i Maun. Još kada Otok kod Samobora bude povezan sa Zaprešićem, svi će naši problemi biti riješeni. Jesmo i dalje na dnu Europe, ali se dobro osjećamo, naučili smo disati na škrge. Plivamo dalje. Živimo od sezone do sezone, u međuvremenu se nikako ne možemo dovinuti što bismo radili između.

Na užas mnogih, s ljetovanja se pomalo vraćaju vrhunski političari, zadovoljni i zagoreni, okupani i friški. Idu im na ruku vijesti iz Afganistana koje kažu da bi se sezona mogla produljiti u nedogled, jer jedna od predviđenih velemigrantskih ruta vodi preko juga Hrvatske (uz ostale, već tradicionalne). Europa očekuje od nas, kao i uvijek u Afganistanpovijesti, da spriječimo invaziju iz Azije, a ako dobro obavimo zadaću dat će nam Schengen i euro. Bit ćemo zahvalni.

Inače, kako stižu nove vijesti uz Kabula, likovi poput mene sve više nalaze sličnosti sa Zagrebom 1945. I u Zagreb su jugoslavenski vehabije ušli bez otpora, ulice puste, nema žena a nekmoli muškaraca, pustili komunisti glas da dolaze kao osloboditelji, s istinom i Pravdom (moskovskom) na zastavama, pričom o bratstvu i jedinstvu. (10. korpus, više-manje hrvatski, čak zagrebački, ostao pred vratima, istaknuti među njima šutjeli skoro do 10. sjednice). A onda talibani krenuli od vrata do vrata, kao i u Kabulu, tražili novinare i književnike, prevoditelje, uz ostale nesretnike koji su bili na popisu, pa i pjevače (Konc). To jest, imali su spiskove i vrlo brzo spiskali povjerenje onih naivaca koji su ih podržavali. Ako neke nisu pronašli u stanovima slijedili su trag do Bleiburga i ondje ih pronašli pa doveli na Kanal ili u Prečko, ili ih prije likvidirali. Zašto Nijemci nisu organizirali izvlačenje svojih suradnika, kao sada Amerikanci i drugi, eh, na to pitanje će znati odgovoriti samo Ivo Goldstein.

Još nešto o Afganistanu: svi sada nariču nad ženama koje će (opet) morati pokrivati lica, što je licemjerno, budući da u Europi žene već skoro dvije godine prekrivaju usta, nos i obraze maskama, upravo šerijatski okrutno. A glede događaja u Kabulu i još nepoznatih u mnogim drugim gradovima i uopće glede situacije u tom dijelu svijeta, Hrvatska se treba prije svega zamisliti što sve to za nju znači u ovom dijelu svijeta, hoće li lijeno ležati pod NATO suncobranom ili se ubrzano pobrinuti za sebe, ostajući u Savezu, ali i biti spremna djelovati sama s pouzdanjem u se i u svoje kljuse, kakvo god bilo, ako nas ne daj Bože ostave na cjedilu. A da su skloni, vidjeli smo.

Već i neki mudraci s vrhova državne vlasti opažaju da se Srbija prekomjerno naoružava, a do konačnoga rješenja, kako ga zamišlja, švrlja pod svim poljima i ponavlja do u tančine sve kao i svršetkom osamdesetih, s ponekim istim protagonistima kao što je ne samo Vučić, tada još zeleni četnik, nego i s “kapetanom Draganom”, junakom srbijanskih stripova početkom devedestih, koji je stanovito vrijeme nakon športske karijere u Australiji proveo u Vučić Šešeljhrvatskom zatvoru i bilo mu je dobro, a sada vodi četničku udrugu (ili što već) za zastrašivanje Hrvata – u Subotici, naravno, nekad pretežito hrvatskom gradu. Opaža li to hrvatski veleposlanik u Beogradu, nije jasno, ali da je opazio Tomislav Žigmanov, sigurno jest. Tako je Šešelj u Draganu dobio dostojnog asistenta pa se ne mora zamarati, ionako je smrtno bolestan, kako su zaključili liječnici i sudci u Haagu.

Spomenuo sam druga polja, ne samo ja: filmaši iz “regije” koji su se okupili na srcu i u srcu Sarajeva, podosta zavidno tvrde da Srbijanci snimaju ozbiljne dramske serije, čak epske i da je ta produkcija velika, kao što i jest, proviđena naravno propagandom. Ne bih htio upasti u zamku stalnoga uspoređivanja sa Srbijom kao što mnogi čine, ali u ovom je slučaju neizbježno jer se uklapa u ostale pripreme o kojima sam govorio, nije riječ tek o filmskoj odnosno televizijskoj produkciji, nego o prikrivenoj ili otvorenoj potpori velikosrpskim nastojanjima, proizvodima koji ponekad vjerojatno imaju i stanovitu umjetničku vrijednost, zalomi se. U Zagrebu se drže komornih, obiteljskih i inih tema, položaja žena i propagiranjem drugih i drukčijih, a velike povijesne serije koje bi bile zapamćene ostaju u povojima, scenariji u ladicama.

Uopće, i globalno, posebno televizijske nizanke, ali i filmovi, sve više služe kao sredstva za promicanje svega i svačega, pa poglavito i neoliberalnih ideja, uključujući svakako i pranje mozga publike u pitanju homoseksualnosti. Godinama neredovito pratim jednu američku bolničku televizijsku seriju, u kojoj su rečene tendencije vidljive: isprva su liječnici i sestre bili heteroseksualni. Zatim je ubačen jedan lezbijski par, i to je trajalo. Ali se onda valjda pobuniše muškoložnici, pa je na zahtjev uplašenih producenata uveden muški par mlađih doktora. Pacijenti samo gledaju. I publika. Ako tko prigovori, odmah ide na respirator.

Kapela u Betlehemu

Hrvatska kapela na Pastirskim poljanama pokraj Betlehema izazvala je očaj i vapaje ateističkih populista, to više što je i Vlada nabacila nešto novaca, pa se Plenković morao opravdavati, nevješto. A zašto Hrvati, vjernički narod, ne bi imali kapelu u Betlehemu, kada ih imaju i oni manje vjernički ? Osim toga, nije ni prva, već imamo najmanje jednu, a imamo i pastire. Nakon Božića moći će hrvatsku kapelu pohoditi sveta tri kralja aktualne hrvatske politike, Plenković, stožerni brigadir Božinović i Pupovac. Nego, druga kapela, ili čak crkva zagolicala je javnost, crkva sv. Milana koju želi sagraditi onaj Juričan, opsjednut Bandićem i nakon smrti dugogodišnjeg zagrebačkog gradonačelnika. Nije mi se sviđao taj prizemni “humor” ni kada je Bandić bio živ, a još manje sada.

Društvo književnica?

Imamo staro i slavno Društvo hrvatskih književnika (sada samo staroslavno), imamo Hrvatsko društvo pisaca (pod okriljem Ministarstva kulture), imamo Društvo pisaca za djecu (ili kako se već zove), ali nemamo Društvo Marija Kumičićknjiževnica.Listajući ovoga ljeta prastare novine, vidjeh da je društvo književnica trebalo biti utemeljeno u Zagrebu 1936. u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ali je inicijativa propala iz – političkih razloga. Većina književnica proglašena je “separatističkim licima”. Prijedlog upućen upravi Savske banovine potpisale su Zdenka Seunik, Božena Begović i Ivanka Laszovski u ime 22 književnice. Policija je u prvi mah dala zeleno svjetlo, ali se onda posvetila provjeravanju imena, te ustanovila da mnoge književnice imaju “karton”. Recimo dr. Zdenka Smrekar koja je 12 godina prije u Karlovcu govorila o Zrinskom i Frankopanu, ali su ju prekinuli tamošnji “jugosloveni”. Marija Kumičić bijaše u evidenciji zbog “separatističkih pisama” i vezama s istaknutim separatistima. Sidonija Košutić griješna zato što je odobravala rad emigranata. Dr. Zdenka Marković bila je u istom društvu, kao i, čini se, Marija Jurić Zagorka. I tako dalje. Nije li sada, nakon toliko godina došlo vrijeme za Društvo književnica? Nije, jer bi se odmah podijelile po ideološkom ključu, pa bismo imali dva društva književnica, ili tri. Jedno od njih imalo bi potporu Ministarstva kulture RH, pogodite koje.

(Kad sam već spomenuo to dično ministarstvo, jedna privatna obavijest koja nema veze sa književnicama, nego s književnikom, to jest sa mnom. Naime, do danas nisam dobio obrazloženje odbijanja mojega projekta povijesnoga romana. Možda bi ondje netko i napisao obrazloženje, ali se ne usudi potpisati.)

Zaključno o knjizi "Vukovci i hrvatski jezični standard"

U nekoliko sam ljetnih rubrika predstavljao knjigu dr. Nataše Bašić, izvrsnu kronologiju dvostoljetne bitke za posebnost hrvatskoga jezika, a suprotiva nametanju srpskoga jezika pod različitim imenima, ali s istim ciljem Hrvatski jezikzatiranja hrvatskoga narodnog imena “jezikoslovnim sredstvima”. Danas zaključujem promociju u nastavcima, s isprikom autorici što sam iz devet stotina stranica znanstvenoga teksta izlučio samo neke poante zanimljive najširoj publici i spomenuo tek nekoliko imena polemičara, provokatora i kukavelja s obje strane. Cjelovit popis rečenih nalazi se na zadnjim stranicama knjige. A tiskan je i vukovski rječnik, u njemu mnoge riječi koje su i danas u optjecaju, u medijima, pa i u književnosti.

Citat za svršetak, o međunarodnoj pomoći balkanskim razbojnicima u polju jezikoslovlja: “Moderna se Hrvatska izborom vlastitoga jezičnoga puta, utemeljenog na svojoj bogatoj višestoljetnoj književnoj i kulturnoj povijesti, kojoj tronarječnost daje poseban biljeg, ne uklapa u međunarodni program novoga gospodarskog, kulturnog i političkoga povezivanja jugoistočnog europskoga prostora, koji vode velesile... Zbog toga se napada i ismijava svako institucionalno nastojanje da se hrvatski jezik u globalizacijskim procesima zakonski zaštiti kao kulturno dobro.”

Toliko. Knjigu je objavio, još jednom ponavljam, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Objavljivanje je poduprlo Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, što je začudan napredak.

Hrvoje Hitrec

 

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sri, 20-10-2021, 15:25:29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.