Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

 

Prema svršetku srpnja 2021.

Odvažni i žilavi turisti ne fermaju zemljovide u duginim bojama koje im guraju pod nos njihove matične države, ne zabrinjava ih žutonarančasta hrvatska obala, nego su naprotiv, željni putovanja, kupanja i slobode Hitreckretanja, nahrupili u Hrvatsku u tolikom broju da je u subotu kolona automobila bila jedan beskrajni vlak od granice do mora, a kretao se neslućenim brzinama od deset na sat, s dugim zastojima, posebno atraktivnim u tunelima. Da je to vidio Ferdinand Budicki, zaključio bi da je automobilska vožnja u međuvremenu retardirala, jest da su auti naizgled lijepo konstruirani, ali se jedva kreću.

Nisu turisti više blesavi, imaju GPS pa skrenu, recimo, na staru karlovačku, ne misleći da i drugi imaju GPS pa i oni skrenu, te nastane kolona usporedna s autocestnom u kojoj se nađe i poneka domaća budala, recimo ja koji sam krenuo prema Žumberku, a ne prema moru. Čas posla. Preko Galgova gdje nitko ne visi na galgama ni u koloni, vozim se prastarom zavojitom rutom do stare karlovačke, ali pet kilometara prije Zdenčine naletim na trakavicu koja nikako ne može ući u karlovačku – na semaforu vidim, kada se napokon približim, žuto svjetlo i ubaciti se mogu samo samoubilački nastrojeni vozači ili oni koje je GPS stranac milostivo propustio. Podne je, do Jaske gmižem jedan sat, od Jaske do Draganića nešto manje, tek kada zavrnem prema Krašiću otvara se cesta prazna kao u priči, do puste Doline kardinala, do Stepinčeva kraja koji malo ili nikako ne koristi najveći mogući brend. Dobrodržeći i još bolje hodajući Hrvati odlaze na Camino.

Znači, sve po starom. Svi bi na hrvatsko more, kao i uvijek u povijesti, ako nisu uspjeli kao zavojevači, barem im polazi za rukom kao turistima. Covid je u većim količinama ostao samo u središnjem Dnevniku HTV-a koji je vrlo zanimljiv i pomalo erotiziran – tolika obnažena ramena, tolike (doduše sve rjeđe) penetracije, ali i inače interesantan: voditelj otvara temu i razumijemo o čemu je riječ, onda novinarka s terena kaže ono što smo već razumjeli, koju rečenicu više, najavljuje reportažu i mi ju gledamo, traje li traje, ali nije to sve – vraćamo se u studio gdje novinar o istoj temi razgovara sa stručnom osobom, dugo, dugo kao kolona od Macelja do Zadra. Kada kaže čarobnu rečenicu euro“Za kraj, da Vas pitam još...”, publika samo što ne aplaudira (ali bit će još jedan dug razgovor na drugu temu). Trebalo bi malo oživjeti Dnevnik, oduševio me je kratak (zašto kratak?) prilog iz nekog parlamenta, nisam pohvatao kojeg, gdje se pojavio štakor i izazvao metež. Nije iz hrvatskog parlamenta, premda i ondje ima štakora, ali su na odmoru do rujna. Ili recimo razgovor s Dostavljačem u Remetincu, ako uprava dopusti.

Jedna tema našla se na ekranu i ne samo na ekranu s razlogom: tko će biti na kovanicama “hrvatskoga eura”, navodno je za ovo ili ono glasovalo dosta tisuća Hrvata i “odlučilo” tko će biti dobitnik, a tko ostati bez centa. Ma, mali referendum u zemlji bez referenduma. A ljudi nasjeli manipulaciji kao i uvijek: zaboravili odmah da ih nitko nije pitao hoće li uopće euro, zaboravili da je trebao biti, a nije, veliki referendum, pa se zanijeli sličicama na kovanicama, referirali se. Arogantna vlast trlja ruke, jesmo ih prešli, naivce, sada su već zadovoljni i činjenicom da će na jednom euru biti kuna kao kunski, oprostite krunski dokaz monetarnoga suvereniteta suverene hrvatske države. Da, od onih dana prije tridesetak godina i više, kada smo kovali planove o hrvatskoj državi, ostale su sada samo kovanice.

Svime se i svima se manipulira, skriva od javnosti ili ignorira, pa tako čitam razgovor s Mladenom Tarbukom koji je svojedobno imao okapanja oko financija u HNK, ali sada točno zbori o glazbenom stanju s napomenom da (sva) tri naša simfonijska orkestra vode stranci koji hrvatske skladatelje i ne poznaju, slično je stranačko stanje i u opernim ansamblima, sve smo to znali, ali me je privukla Tarbukova lamentacija o novom Kazališnom zakonu, već prigotovljenom, no tekst je valjda proglašen državnom tajnom pa ga se zainteresirani mogu dočepati samo vezama s obavještajnim službama ili slično. Imali smo do sada nekoliko kazališnih zakona, sve jedan lošiji od drugoga, ali ovaj Hnku novoj ponudi sve ih, čini se, nadmašuje glede humanoga pristupa: glazbenik treba puhati ili prevlačiti žice gudalom dvadeset godina, a tek onda ulazi u stalni angažman. Ako još može puhati. O ostalim atrakcijama iz novoga zakona (još nije donesen, ali bit će) ne znam ništa ili gotovo ništa jer je vjerojatno ništetan, a vrlo vjerojatno i štetan za hrvatsku umjetnost, ne samo glazbenu. Tko to tamo pjeva u Ministarstvu kulture i u čije ime? Je li na djelu dezorijentacija ili nepoznavanje, teško je reći. Ono što znam, jer sam takoreći zainteresiran, jest rašomon u književnom polju, posebno u dodjeli raznih potpora i izboru “tijela” koja o njima odlučuju (navodno): jednom se stvari postavljaju tako široko da odlučuje cijela bulumenta raznih udruga i ustanova pa nedostaje još sam predstavnik Hrvatskih voda ili šuma, drugi put u odlukama sudjeluju samo članovi Društva pisaca, a ne književnika pa je i rezultat očit, treći put se književnike i njihova djela (djelovanje) boduje kao na stočnom sajmu, za najljepšeg bika, odnosno vola. Čestitam. Tako radi Ministarstvo kulture, a i u mnogim drugima valjda nije drukčije. Toliko o toj temi i povodu, to jest Tarbuku, koji se usudio reći (glede estrade) da obožavani Štulić nije bio nikakav pjevač, da je falšao. Zašto je to intrigantno: zato jer se od Štulića pokušava učiniti središnja osoba glazbene scene osamdesetih, a tko to pokušava: oni koji imaju iste osjećaje prema hrvatskoj državi, ali su (za razliku od Štulića) ostali u mrskoj zemlji. I još nešto (vraćam se operi): spominje Tarbuk da se ne tako davno ipak našla partitura “Zrinskog”, premda se tvrdilo da ne postoji. To me je odvelo u pravcu HTV-a gdje se u sjajnom terminu emitira emisija o kokošima i magarcima, a uvodna je skladba vrlo simpatična parodija na zborni “U boj, u boj”, umjesto o Hrvatima govori se (pjeva) o patkama i svinjama. To su te male (velike) diverzije javnoga servisa: “U boj, u boj” jedna je od svetih hrvatskih pjesama o junaštvu i žrtvi, a programsko vijeće HRT-a moglo je reagirati. Možda i hoće, kad bude kasno.

Pustimo glazbu, pustimo i užičko kolo (ili slično) na domjenku mladih hrvatskih policajaca, idemo malo na bioetičke teme. Dok u Hrvatskoj nema referenduma, samo refrena stambolske vlasti, dotle će Mađari na referendum o doista bitnim pitanjima (kada se vrate s godišnjih odmora u Hrvatskoj gdje vlasti narodu govore budite kuš, mi mislimo za vas). Elem, Mađari će morati odgovoriti podržavaju li održavanje radionica o seksualnoj orijentaciji u školama bez pristanka roditelja. Što će reći, zna se i bez referenduma. Sljedeće je pitanje trebaju li se među djecom promicati Rodna ideologijasadržaji koji se tiču promjene spola. I treće, mogu li se prikazivati “sadržaji” koji utječu na seksualnu orijentaciju djece. Znači, sva se pitanja odnose na djecu, Mađari žele zaštititi svoju djecu od sumnjive seksualne revolucije koju nameće EU, revolucije koja ne uzima u obzir (ili uzima, te je baš zato nasilna) dječju dušu, tijelo i sposobnost razumijevanja dalekosežnih eksperimenata koji se nad njima “obavljaju”, čime bi dr. Mengele bio vrlo zadovoljan i rado bi se priključio. Više nije riječ samo o preranoj seksualizaciji djece, nego o pomamnoj želji da se iskoristi djecu kao žrtve i robove bezočnih tendencija koje se predstavljaju kao napredne i općeljudske, premda su nastale u krilu seksualno dezorijentirane manjine koja terorizira većinu. Predstavnici i ideolozi te manjine uvukli su se u europska tijela i na neobične načine uspjela uvjeriti sve oko sebe da im se pridruže, a ako ne će, bit će proskribirani. Na sličan način, i ne bez izravne ili neizravne veze, u posebno “naprednim” zemljama ugmizali su u vrhove vlasti i medija dični pedofili kojima je dosta skrivanja, žele da pedofilija bude legalizirana, i uspjet će, po svemu sudeći. Tako da oni koji nasilne (i školske!) radionice o seksualnoj orijentaciji bojažljivo stavljaju u istu rečenicu s pedofilijom – nisu daleko od istine.

Doći ćemo do situacije kada voditelj školske radionice pita Iveka: Čuj, Ivek, jesi ti dečko ili cura. Jesam, odgovorit će Ivek i dobiti dobru ocjenu.

Srbija ide dalje

Aktualna vlast u Srbiji pod konspirativnim imenom “Ujedinjenje ili smrt”, zajedno s banjalučkom filijalom, u sve kraćim razmacima daje do znanja da nije daleko čas Sjedinjenih srpskih država nazvanih za sada srpskim svetom. Ujedinit će se, veli Vulin (Vučić) na miran način, bez kuršuma, i zato u Srbiju skoro svakodnevno stižu ogromne pošiljke Vučićoružja iz Rusije. Do kojih je granica srpski svet, najbolje objašnjavaju srbijanski jezikoslovci, kao i uvijek: srpsko je sve što je štokavsko. Tu bi se i Rusija trebala zamisliti jer je i ona štokavska ili čtokavska, nije važno.

I dok Rusi prodaju Srbijancima oružje, Srbi njima prodaju hrvatski pod srpski: u novom izdanju Rusko-srpskoga rječnika, kažu mi, stotine i stotine su hrvatskih riječi. One se nalaze i u srpskim rječnicima za domaću uporabu, s tim da neke od njih imaju naznaku: u upotrebi na zapadnim stranama. Tako Hrvatska postaje zapadna strana Srbije, divlji zapad Srbije takoreći.

U BiH se visoki predstavnik na odlasku usudio (jer je na odlasku) reći da će dobiti po gubici svi koji negiraju genocid u Srebrenici i zločine uopće, što je rasrdilo srpski svet. Očajni je taj svet i zato što su stranci počeli prekapati po jasenovačkom mitu i nisu našli forenzične tragove. Samo se hrvatska država (politika) još grčevito drži nešto umanjene jugoslavenske matematike. A što je istina i koje su stvarne dimenzije zločina (nije da ih nije bilo) moglo bi se doznati, ali ne želi se spoznati. Ne da ni koalicijski partner, a ruke u Saboru su ipak važnije od istine.

Još o vukovcima i knjizi Nataše Bašić

Kao što sam obećao, nastavljam sa “štiklecima” iz opsežne knjige Nataše Bašić o vukovcima i hrvatskom jezičnom standardu. Prije toga, čestitke Nataši za intervju u “Glasu Koncila” gdje je između ostaloga podsjetila na službeni akt početkom 21. stoljeća (!) u kojemu se spominjala potreba standardizacije hrvatskoga jezika - u doba kada je hrvatski standard već odavno bio čvrst, stamen i neupitan. Tu blasfemiju, skovanu valjda u vrijeme povratka račanovaca, Jezikostavio je u “uporabi” onaj HDZ koji se brzo vratio na vlast, ali i odmah pokazao da ili ne razumije ili namjerno preuzima besmislicu predšasnika. Sjećam se dobro kada sam u Banskim dvorima Biškupiću i Sanaderu rekao da tu glupost treba maknuti, reagirali su kako koji, efekta nije bilo.

Dr. Nataša Bašić je jedina hrvatska znanstvenica (i znanstvenik) koju je drugi jedan znanstvenik (skromnih dometa) tužio sudu zbog napisanog u znanstvenom radu, Željko Jozić, naravno, postavljen od ministra Jovanovića da napravi reda u previše hrvatskom hrvatskom pravopisu. Jozić je izgubio parnicu.

Prelazim na citate iz knjige o vukovcima, za ovu priliku o poštokavljivanju vlastitih imena (idionima), što je bilo (i jest) pravi kulturocid. Tako je Belostenec/Bilostenec postao Bijelostijenac, Delnice postale Dionice, Tisno Tijesno, Reka Rijeka, Sveta Nedelja Sveta Nedjelja. Zanimljiva je reakcija splitskih vijećnika 1912. kada je trebalo utvrditi službeno ime Splita: je li Split ili Spljet. Općinari su se jednodušno odlučili za Split s obrazloženjem da nema razloga ime Split mijenjati prema pravilima drugoga narječja. (Treba reći, istine radi, da su Split jekavizirali u Spljet još stari dubrovački pisci, ali to je druga priča.) Uputili su se vukovci i u hrvatsku baštinu bokokotorsku, pa u velikosrpskom razdoblju (a koje to nije bilo) benediktinski otočić Sveti Juraj pretvorili u Đorđe. Kontrirale su poslije crnogorske vlasti i preimenovale nesretni otočić u Sveti Đurađ. Glavno da nije Juraj. Zagreb je ostao Zagreb, a ne Zagrjeb, ali je manje poznati vukovac Rožić negdje tridesetih godina 20. stoljeća zahtijevao da se Kamenita vrata nazovu - Kamena vrata. I tako, kamen do kamena palača vukovskih paževa, sve do današnjih dana kada se vukovci zimi spuštaju s planina i govore ovcama o zajedničkom jeziku. Jedan jezik, jedan narod, jedna država, jedan vođa, ne mora biti Vuk, može i kakav vučić. Tako zbori i Putin o Ukrajini i ukrajinskom jeziku. Svaka sličnost je slučajna.

Domovinski pokret

Ostao bez Škore, ali treba znati one stihove iz ravnice, “jer ja ću se vratiti”.

Pulski festival

Svi očekivali forsiranu murinu, a isplivao Ogresta. Bravo, Ogresta. Inače, dodjela nagrada koju sam gledao u televizijskom prijenosu bila je ne samo epidemiološki otužna, s publikom mrtvih puhala koju je, dajući sve od sebe, pokušavao animirati uvijek izvrsni Tarik Filipović, potičući nazočne na pljesak, pa su neki ipak udarali dlanom o dlan, mlako i bezvoljno. Iduće godine trebalo bi u gledalište Arene pustiti lavove i tigrove, da se ukočena VIP publika počne gibati.

Hrvoje Hitrec

 

 

Pet, 17-09-2021, 15:57:27

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.