Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Udbina kao sudbina

 

Pišem ovaj tekst sat prije uzmaka ljeta, u kojemu sam štošta propustio, pa sada nadoknađujem. Ako bih tražio ključnu riječ minuloga ljeta, bila bi jedna: Udbina. Počet ću s kraja ljeta, da bih se na svršetku vratio na početak. U prvu subotu nakon 9. rujna, datuma Krbavske bitke 1493. okupi se zadnjih godina nekoliko tisuća Hrvata ponad gradilišta Crkve hrvatskih mučenika. Pogled puca na Krbavsko polje, koje početkom rujna ima boju osušene krvi. Bio sam ondje i ove godine, kao i prethodnih, kiša je lijevala kao iz kabla, ali je narod stajao ustrajno i hodočasnički strpljivo. No, da sve ne bude pribrano i svečano, pobrinula se nevidljiva ali glasna momčad: iznad predstavnika Hrvatskoga sabora i inih institucija, kroz taktove hrvatskih nabožnih napjeva, probijao se turbofolk, onaj isti za koji srbijanski medijski moćnik nedavno reče da je bomba bačena na Hrvatsku, što je točno. Smisao i poruka te balkanske dernjave u Udbini su očiti. Istu poruku vidio sam prije početka mise i u očima mlađega čovjeka koji je naizgled nezainteresirano sjedio na balkonu visokoga prizemlja jedne od onih nemogućih zgrada iz pedestih godina prošloga stoljeća. Nagledao sam se tih pogleda prije osamnaest i više godina.

No, osim turbofolka sve je prošlo u miru Božjem. Mnogo manje mirno bilo je dvadesetak ili više dana ranije, kada se na proslavi pravoslavnog blagdana okupilo više od tisuću Srba, među njima mnogi vikend- dolaznici iz obližnjih država. Izvješća kažu da su vrijeđali Hrvate, da je mlađi Srbin (je li s onoga balkona ili vjerojatnije vikendaš) spalio i gazio hrvatsku zastavu, te da je bilo napada na hrvatske policajce. Kako su se osjećali Hrvati u Udbini, kako se osjećaju kada iz grada odu hrvatski dužnosnici, vojnici i policajci, crkveni velikodostojnici i hodočasnici? Je li to onaj isti osjećaj što su ga imali kada su u vrijeme rata napuštali svoje domove, pretežito u Bosni, osjećaj nesigurnosti i napuštenosti, osjećaj zla koje se sprema? Kada već spominjem srpsku agresiju i prognanike, moram reći: u to vrijeme Hrvati nisu istjerani iz Udbine. Zašto? Zato što ih ondje nije bilo, budući da su istjerani i raseljeni već u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Po popisu iz 1939. bilo je u Udbini 1600 župljana. Slična sudbina zadesila je župe Gračac, Boričevac, Rudopolje, itd, kao što je raseljeno  Pounje, a u njemu kao simbol četničkoga i komunističkog nasilja mjesto Zrinj. Tako je Udbina  stari hrvatski grad, postala čisto srpsko uporište. Navodno je bio ondje jedan Hrvat, liječnik, i on došao valjda po dužnosti.

SKD prosvjeta u službi preobraženja

Rečeni srpski skup na dan Preobraženja Gospodnjeg, godine Gospodnje 2008. nisu organizirali Srbi iz Udbine, nego oni iz Zagreba, to jest SKD Prosvjeta, društvo kojemu predsjeda Čedomir Višnjić, pomoćnik ministra u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, velikosrpski zatočnik kojemu je prepušten na milost i nemilost hrvatski književni svijet shrvan bezočno niskim honorarima i željan kakve-takve državne potpore. Velikosrpski element nije se uvukao u hrvatsku vlast trikovima, nego je ušao na velika vrata koja im je otvorio vizionar Sanader, prije svega zato da svojim europskim gazdama dokaže dostojnost. A svi koji su ušli na ta vrata govore (i rade) isto: slažu se s neodrživom optužnicom iz Haaga da je vojni i politički vrh planirao i realizirao protjerivanje Srba iz Hrvatske, te da je taj plan imao karakter «zajedničkog zločinačkog pothvata», slažu se s postojanjem Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, premda je nastala na genocidu i otrgnula, između ostalih, i hrvatske prostore u Posavini. Od proslave «Oluje» bježe, naravno, kao vrag od tamjana.

Otvoreno govore o samoupravi koja bi trebala uslijediti, ali još ne kažu na kojemu bi ju to teritoriju realizirali. U trenutku kada Kosovo proglašava nezavisnost,  okomljuju se na Hrvatsku i slijede stajalište srbijanske, a ne hrvatske Vlade, čiji su koalicijski partneri. Predstavnik SPC u Zagrebu izjavljuje da Hrvatska ne će održati svoje granice. Ondje gdje čine većinu, ponašaju se bestidno prema Hrvatima, uključujući i Vukovar. (Kada smo se prije šest godina vozili u Daruvar, pričala mi je Kata Šoljić kako je od Srba tražila da joj pomognu pronaći tijelo jednoga od ubijenih sinova, ali je dobila poruku «Ne raspituj se, sve će opet da bude kao pre, bolje da šutiš»). O rečenoj «samoupravi» nisu govorili samo nižerangirani, nego i potpredsjednik hrvatske Vlade, Slobodan Uzelac. Govorio je, dakle, u ime hrvatske Vlade. Ako nije, onda je ta Vlada trebala sazvati izvanrednu sjednicu i reći svoju, a nije. Povijest se ponavlja. Još smo samo čekali da netko od Srba opet jednom progovori o ugroženosti, i to se dogodilo. Izjava je prepuštena jednom od kolovođa pete kolone, Đakuli.

Glede Hrvatske i Hrvata, svi se srpski i srbijanski političari potpuno podudaraju, te nema nikakve razlike između Nikolića, Tadića, Dodiga, Uzelca ili Pupovca. Potonji je, vrlo euforičan i razdragan stajao pred kamerama u Srbu, slaveći dan kada su četnici poubijali hrvatske hodočasnike, 27. srpnja 1941. i tumačio gledateljstvu kako to «narod Like» slavi i slavit će i ubuduće, uz nazočnost neobaviještene hrvatske ljevice, odnosno njezina mladog i neukog vođe. Taj je skup prodavan medijima kao antifašistički. Neka Milanović i ostali pročitaju knjigu «Doprinos Hrvatske pobjedi antifašističke koalicije», autora Z. Dizdara i Milivoja Kujundžića, gdje se o 27. srpnja kaže: «Premda se nisu digli protiv okupatora, taj je datum službena Hrvatska poslije rata bila primorana prihvatiti kao Dan ustanka Hrvatske protiv okupatora». Tamošnji srpski ustanici napali su oružničku postaju u Srbu, a u Lapačkoj dolini (Boričevac, Gornji Lapac) došlo je potom do pokolja i progona Hrvata do posljednjeg na tom području». Planirali su to bili tamošnji Srbi još u vrijeme Banovine, ali nisu imali čvrsto zaleđe. U ljeto 1941. našli su saveznika u talijanskim fašistima i ohrabrili se. Toliko o antifašizmu.

Nije dobro biti izvan (domovine)

Rekoh na početku da sam štošta propustio ovoga ljeta, pa sada rekonstruiram događaje, služeći se nepouzdanim tiskovinama. Koliko vidim, jedino je novinar Tihomir Dujmović točno nazvao ljetna četnička divljanja po Hrvatskoj, i vjerojatno je poradi te jasnoće sada na udaru sluge mnogih gospodara, Zvonimira Čička i sličnih kolega, s uporištem u HHO-u, novinarskom društvu i srodnim udrugama koje obilno financira hrvatska država. Sve u rok službe. No vidjeh u rekostrukciji i napis koji ne smije ostati bez komentara. Pisanje drsko protuhrvatsko, pisanje koje se ruga hrvatskim žrtvama u svim vremenima. Pisanje koje, i opet, prljavom rukom dodiruje Udbinu. Tamo negdje oko polovice srpnja, dakle prije divljanja u Srbu i Udbini, vozio se Krbavskim poljem kolumnist Jurica Pavičić, zaokupljen dubokim i sućutnim mislima, zgrožen nad sudbinom Udbine čije je stanovništvo, kaže, «pošlo fabuloznim traktorima». Najviše ga smeta što će Udbina dobiti katoličku crkvu, čija gradnja po Pavičiću znači «zapišavanje teritorija». Usput spominje  «aferu» o odustajanju od projekta Nikole Bašića i pristajanju uz projekt nove crkve koja arhitekturom podsjeća na «malu prahrvatsku crkvicu».

Naziv Crkve hrvatskih mučenika vrlo mu je zagonetan («ma što to značilo»). Od toga se novinara može svašta očekivati i štošta se već dočekalo, no budući da sam osobno odgovoran za njegovo pisanje, bit ću u komentaru blag i obziran. Zašto odgovoran? Pa zato jer sam jedan od autora Zakona o informiranju, koji je donesen 1991., prvi nakon dugoga razdoblja komunističke diktature, prvi koji je dopustio sve slobode svojstvene demokratskom društvu, pa od tada svaka šuša može pisati što joj padne na pamet, čak i onda kada joj nema na što pasti. No reći ću ipak i ovo: gradile su se crkve i u komunizmu, posebno od svršetka sedamdesetih, ali se ne sjećam da je i jedan jedini komunistički novinar, čak ni s pouzdanom pripadnošću Udbi i provjerenim protuhrvatskim i protuvjerskim «vrjednotama» pisao na način na koji to čini J.P. usred moderne hrvatske države. O crkvi koja se gradi u zemljopisnom središtu Republike Hrvatske. U Udbini, koja treba postati, kaže J.P., «lažni novohrvatski grad».

Taj grad je starohrvatski grad, civitas Corbaviae, znači Krbavski grad, u kojemu je punih 275 godina stolovao krbavski biskup. Ime Udbina pojavljuje se svršetkom 15. stoljeća. Bio je to jedan od onih živahnih i bogatih gradova (možda i pedeset njih) kojima se dičila predturska Lika. U Hudbini, kako su ju zvali Turci, bilo je potom središte sandžaka sve do 1689. Ostatci stolne crkve otkriveni su 1829. na brdu Kalvariji. Kamen iz te crkve blagoslovio je papa Ivan Pavao II u vrijeme posjeta Rijeci (Trsatu) i na tom temeljcu niknut će nova crkva, nakon tolikih stoljeća turskog i srpskog terora. A u čemu je afera s gradnjom? U pozivnici za ovogodišnje okupljanje u Udbini kaže se da je projekt Nikole Bašića iznimno ostvarenje, te mu se ni u čemu ne oduzima vrijednost. Po svemu sudeći, ipak je riječ o novcu koji nije prikupljen u iznimnim količinama, a Bašić vjerojatno nije pristao na preprojektiranje, te se moralo razmisliti o novoj, skromnijoj zamisli.

Ako i jest (a jest) novi projekt nastao po uzoru na crkvu sv. Križa u Ninu (koja nije «mala prahrvatska crkvica», kako je krsti ignorant J.P., nego jedno od lijepih čuda starohrvatskoga, predromaničkog graditeljstva) što je u tome sporno? Znamenite stare rimske crkve, primjerice, poslužile su kao uzor tolikim crkvama od Lisabona do Krakova. I uopće, pojam «uzora» u slikarstvu, kiparstvu i graditeljstvu nikada nije imao prijezirne konotacije. Sve do kunsthistoričara J.P.- a. Uzgred: u toj ( po J.P.-u) «prahrvatskoj» crkvici nalazila se Višeslavova krstionica, s tekstom čija prva rečenica glasi: «Ovaj izvor naime prima slabe, da ih učini prosvijetljenima». Budući da je rečena krstionica sada u Splitu i Pavičiću dnevno dostupna, mogao bi pročitati citiranu rečenicu, koja je i njemu namijenjena. Na J.P.-ovu nesreću, ili možda njemu na radost, «prahrvatska» arhitektura ne postoji, ili ja barem ne znam jesu li otkriveni kakvi tragovi. U svakom slučaju, pra-Hrvati nisu bili kršćani, i ta činjenica bi trebala razgaliti našeg protukršćanskog bojovnika.

Kao mr. Bean, ni J.P. zapravo ništa ne zna, a ono što vjerojatno znade, ne će otkriti čitatelju, jer bi primjerice u svezi s traktorima trebao reći što je prije toga bilo i kako je to dobar dio Like očišćen od Hrvata. Ne zna, naravno, ni što znači Crkva hrvatskih mučenika. Mogao je pročitati Pastirsku poslanicu gospićko-senjskoga biskupa dr. Mile Bogovića iz 2005., gdje se kaže: «Crkva u Hrvata, uz podršku društvene zajednice, gradi na Krbavi Crkvu hrvatskih mučenika da ta crkva bude vidljiv i trajan spomen na one koji su na ovom našem hrvatskom prostoru uložili i založili živote za vjeru i slobodu svoga naroda, na one koji su znali koračati drugome zbog njegove potrebe». Prostački balkanski riječnik.  Dakle, spomen na one koji su se žrtvovali za Hrvatsku, od srednjega vijeka do naših dana, za J.P. –a je «zapišavanje». Rječnik preuzet upravo od onih koji su nedavno izvršili agresiju na Hrvatsku, rječnik koji prezire žrtve i ruga im se, rječnik koji se izruguje elementarnoj civiliziranosti. Pisanje kojemu nema mjesta u suvremenom hrvatskom tisku .

I na kraju, budući da sam tek danas, u zadnjim satima ljeta, dobio na uvid J-P.- ovo smeće istreseno 19. srpnja , opažam sada i finalni proizvod u rečenici «Ja taj patriotizam stvarno ne razumijem, i morao bi mi netko pojasniti». Doista i treba. Tomislav Ladan je na žalost umro, ali je briljantni um iz hrvatske Bosne ostavio dubok trag i u njemu nekoliko rečenica izvučenih iz televizijskog arhiva – o patriotizmu, stranoj riječi koja u sebi sjedinjuje dvije hrvatske: domoljublje i rodoljublje. Jasno je da J.P. u svojoj orjunaško-mletačkoj sumaglici ne može razumjeti hrvatski patriotizam, a na svoju nesreću vjerojatno je Hrvat, i to ga silno muči. Nije ni prvi ni zadnji, ali da mu je strašno – mogu shvatiti. Zato bih mu pojasnio hrvatsku povijest zadnjih stoljeća, vrlo kratko: u hrvatskom narodu bilo je uvijek dvije vrste ljudi. Jedni su bili patrioti, a oni drugi idioti. Nakon ove vedre konstatacije, red je da završim, ali uz napomenu: J-P- ov napis (namjerno ili ne) vjetar u leđa velikpsrpskom zaletu u tjednima što su slijedili.

Hrvoje Hitrec

{mxc}

Sub, 27-11-2021, 13:09:04

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.