Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Junaci našega doba

 

Nakon prve kave, koju kuham sam, odlazim na kavu i novine u malu kavanu. Pročitam "Večernji list","Jutarnji list i ponekad "Vjesnik",uz svaki dnevnik pet cigareta, osim ako mi netko i nešto ne digne tlak - recimo, zabrana pušenja - pa dođem i do kutije. Zatim polako ispijem čašu vode i na trenutak razmislim. Kao stari komparatist, ushićen sam vezama i odnosima, pa tako koračam u mislima tankom linijom koja veže pravopis "Jutarnjeg", Stjepana Radića, aktualne događaje u Srbiji, novo izdanje "Hrvatskoga školskog pravopisa», profesora Milivoja Solara i Vesnu Parun.

Puniša kao simbol

Nedavno se u predizbornoj kampanji opet pojavio na beogradskim ulicama Stjepan Radić. On na slici, a Puniša Račić u tekstu, s jasnom radikalskom porukom da je Srbiji potreban Puniša, junak koji kažnjava izdajnike. Iz Hrvatske o tome ni riječi, naučila je na vrijeđanja iz Srbije kao magarac na batine. Bez obzira što su Radić i Račić rabljeni za unutarnje srbijanske sporove, očito je da bez strjelice prema Hrvatima ondje ništa ne može proći. Igrom slučaja, pronašao sam tih dana u gomili starih novina "Dom" iz 1929. Pod dvostupačnim nadnaslovom Političke i kulturne vijesti, tiskane su dvije, jedna pod naslovom Puniši Račiću smanjena kazna, a druga Jedan jezik i jedna azbuka. Potonja je kompilacija iz beogradske "Pravde", gdje neki B. Kovačević piše o tri reforme, "od kojih je prva, pravopisna, već izvršena, što je veoma važno jer južnoslovenski filozofi (!) jednodušno dadoše pravo tzv. beogradskom govoru..." Temeljem tog uspjeha, autor zastupa ekavštinu u zajedničkom jugoslavenskom književnom jeziku, s argumentima:

"Nesumnjivo da je ijekavski ljepše govoriti, a ekavski lakše pisati. Jedna ekavska knjiga od 160 strana, prema mom pokusu brojila bi 165 stranica u ijekavštini. Nesgodno je pisati čas lijepo, bijelo, ili kao što neki ijekavci u Sarajevu rade, prijestolonasljednik, kad se može pisati lepo, belo, prestolonaslednik. Ijekavski je govor za teferič, ekavski za rad i životnu borbu." Napis je imao odjeka, pa se nađe novih članaka na tom valu. Jedan od njih spominje riječ prevara, koja je racionalnija i bolja "za rad i životnu borbu" od riječi prijevara. Hrvati su poslušali savjete, ne narod naravno, naravno, ali mnogi hrvatski književnici prihvatiše upute. Zatim su se vrlo brzo trgnuli i pokajali, osim onih koji su za vrijeme toga privremenog sljepila - umrli. Kao A.B. Šimić, pa postoji, čujem, namjera da se u "Stoljećima hrvatske književnosti" Šimić tiska ekavicom, bez obzira na svjedočenje njegova brata Stanislava o drukčijoj posljednjoj volji.

«Jutarnji list» na braniku pravde

Možete me slobodno pitati zašto pišem o jezičnim (a ne samo pravopisnim) nametanjima iz doba prve diktature. Pišem zato što čitam današnje novine i gledam televiziju. "Jutarnji list" je sjajno dizajniran u grafičkom i svome svjetonazornom smislu, a vjerojatno ste zapazili da se djelomice drži uputa beogradske "Pravde" iz 1929. i savjeta odavno odbačenog i ismijanog Novosadskog pravopisa. Uredno piše: prevara, prestolonasljednik, i slično. Ponekad mu se omakne prijevara u tekstu, ali nikada u naslovu. "Večernjem" se omakne nešto rjeđe, ali vidio sam prevaru i u naslovu kulturne rubrike. U impressumu "Jutarnjeg" nigdje jasno ne piše tko su lektori, no nije u tome problem. Problem je u nepostojanju zakona o uporabi hrvatskoga jezika, dotično o uporabi suvremenoga standardnog hrvatskog jezika ili (manje precizno) hrvatskoga književnog jezika. Problem je u nepostojanju jednoga i jedinog, službeno odobrenog pravopisa, koji bi trebao biti sastavni dio rečenoga zakona, ili njegova podzakonskog akta. Problem je u tome što dobro uređena država mora imati i taj zakon i taj akt, kao što ga imaju mnoge zapadnoeuropske zemlje, da ne ističem posebno Francusku.

Hrvatski školski pravopis

Nedavno je u Čakovcu otvoren dom "Školske knjige", a istodobno predstavljeno i novo izdanje "Hrvatskoga školskog pravopisa" (Babić-Ham-Moguš). U čemu je novost? "Hrvatski školski pravopis" usklađen je sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, pod predsjedanjem Radoslava Katičića, a pod kapom Ministarstva znanosti, obrazovanja, kulture športa, itd. Ako je prijepora bilo, uklonjeni su. Ako je bilo sjekira, zakopane su. U hrvatskim osnovnim i srednjim školama, dakle, jedini je važeći «Hrvatski školski pravopis».U njemu nema posrtanja, imenica prijevara piše se samo tako i nikako drukčije. Riječi prijestolonasljednik nema, žalibože, ali ima prijestolje i prijestolni. Također nema dvojbe oko dvoglasnika iza pokrivenog "r". Dakle: brježuljak, crjepovi, grješnik, strjelica, krjepost itd. Na znanje tiskovinama i televizijama (HTV to već odnekud ipak zna, barem u prijevodima filmova i serija), glas "e" piše se na mjestu dvoglasnika samo u oblicima i tvorenicama  č e t i r i j u  riječi (vrijeme, privreda, upotreba, naprijed, znači: vremena, privreda, upotreba, napredak).

U praksi se taj nesretni pokriveni "r" ukazuje kao glavni kamen smutnje ili pak kamen bačen u bistru vodu hrvatskoga jezika. Dobar dio otpada na loše namjere, a ostatak na primitivizam i komformizam. Ilustracija: u promidžbenim programima vrti se sva sila proizvoda koji nešto sprječavaju, ali i drugi koji to isto sprečavaju. To što oni koji sprečavaju vrijeđaju moj jezični osjećaj, nije važno. To što oni koji iza pokrivenog "r" pišu neku, u standardnom hrvatskom jeziku nepostojeću ekavsku varijantu, prikrivaju tvrdoglavi orjunaški inat -e, to je važno, jer taj inat ima dublji smisao: da se u tom kaotičnom jezičnom (ne samo pravopisnom) stanju dočeka sretni trenutak zapadnobalkanskoga izjednačavanja, na čemu se radi na mnogim stranama, pa i u štedljivoj Europskoj uniji.

Žalosno je, pritom, kada čak i u katoličkom tisku, poznatom po obzirnosti prema hrvatskom jeziku, vidim besgrešno začeće i krepost, što znači da u ovom slučaju ni krjeposna Crkva nije bezgrješna. No, ima vremena (a ne vrjemena). Još samo jedna opaska o svijetu u kojemu živimo, naime "Pevec", koji već godinama navodi narod da kupuje s osmjehom, premda u riječi nema ni pokrivenog ni nepokrivenog "r", a ni u jednom postojećem pravopisu nema nikakve dvojbe. Piše se, naravno, osmijeh, što većina reklama i čini, ali se "Pevec" drži svoga pravopisa, pa sam početkom prošle školske godine vidio njegov oglas «Učite s osmjehom». I što sada? Bez sankcija, bez zakona, bez propisa?

Pazite, djeca dolaze!

Dijete će u školi ipak naučiti da se piše osmijeh. A glede ostaloga: ne će učiti ni po goldštajnovskosilićevskim, ni po hrvatskomatičnim ni po ne znam još kojim pravopisima, nego po «Hrvatsko školskom pravopisu», koji i nije drugo do usklađeni sažetak zadnjih izdanja "Hrvatskoga pravopisa" (Babić-Finka-Moguš ). Pisat će rastavljeno ne ću, jer «Hrvatsko školski pravopis» dopušta samo odvojeno pisanje (osim nestati, nedostati, nemati). Tako će djeca učiti osam godina (ili deset), osim u slučaju neke nove kontrarevolucije. I što onda? Onda će maturirati i studirati, ono što su naučila ne će zaboraviti, zatim će se zapošljavati i bit će im prirodno da i ondje pišu prirodnim hrvatskim pravopisom. Bit će, naravno,  i   s p r e č a v a n i, ali ne će biti spriječeni. Postavit će logično pitanje zašto djeca imaju  j e d a n  pravopis, a odrasli ih imaju više, i tko to stvara kaos. Ta djeca će s vremenom preuzeti javne dužnosti, ta djeca će upravljati državom. Očevi i djedovi pričat će im kako je bio neki premijer koji je rekao da će i dalje pisati neću, a zvao se Sanader. Usput će im pričati kako taj predsjednik Vlade nije znao reći ni neću ni ne ću, bez obzira radilo se o Carli del Ponte, Jošku Jorasu ili Zerpu.

Solarna energija u naletu

U nepovezanom popisu povezanih misli s početka napisa, spomenuo sam prof. Milivoja Solara. Čovjek je bio sekretar (ministar) za kulturu i ostalo u tri zadnje godine komunističke vladavine. Taj se mirni i tihi teoretičar književnosti našao u tim godinama usred velikoga meteža. Naime, upravo preko jezičnoga amandmana na tadanji Ustav SRH (iz 1974.) krenula je prva velikosprska agresija na Hrvatsku, koju smo suzbili. Agresija je išla, naravno, preko Hrvata, preko rigidne klateži s vrha i one sa samoga dna (baze), da ne spominjem Franju Butorca. Cilj je bio izbaciti hrvatski književni jezik iz ustavne odredbe, te (o)staviti hrvatski ili srpski. Na čiju je stranu stao sekretar za kulturu (obrazovanje itd.) Milivoj? Da ne bude zabune i nepreciznosti, evo što sam o tome pisao 1992. u knjizi "Lijepa moja": " U dugoj i uskoj dvorani Teatra ITD kroz koju je povremeno prolazio vlak, skupilo se te večeri 27. siječnja 1989. brdo žestokih i bijesnih hrvatskih pisaca... U prvi red sjeo je tadašnji ministar prosvjete, kulture, pa i sporta, profesor Solar,..koji je smogao snage da izađe na binu i izjavi kako bismo trebali napraviti taj mali ustupak Srbima i izbaciti iz Ustava hrvatski književni jezik, a ponudu je obrazložio idiotskim argumentom da "mi imamo hipoteku". (Poslije sam govorio i ja, nimalo literarno, a javio se i dr. Franjo Tuđman, kojega je Solarova "hipoteka" toliko izbezumila da je na jednom mjestu čak rekao "apoteka")

Zašto Vesna ne može u HAZU?

Traktat o Solaru poslužio mi je kao blaga poveznica jezičnih vrtloga s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti. Sada valjda i Solar pristaje i uz onu ne tako davnu, briljantno i epski sročenu izjavu HAZU o hrvatskom jeziku, koja se ponegdje naziva i drugom Deklaracijom , pa mu HAZU otvara vrata. Ta ista vrata zatvorena su Vesni Parun i Viktoru Žmegaču. Blasfemija se nastavlja, a na vječno pitanje zašto Vesna Parun ne može postati akademikom - (akademkinjom, akademicom) nikada nisam dobio iole suvisli odgovor. Omerta! A Vesna Parun je najveća pjesnikinja u povijesti hrvatske književnosti, štoviše, jedan od najvećih pjesnika uopće. Uz to, Vesna je živa. Čeka se, valjda, njezino pridruživanje Matošu i Tinu, neakademskim građanima. Na dan svetoga Antuna. Na rečeni dan okupili se čudni ljudi kod don Ante Bakovića, koji je jednom u životu izvučen iz mrtvačnice, a drugi put iz groba. Ljudi se zovu "barakaši" (ne po Baraku Obami).

Pojedemo nešto, popijemo, o politici ne pričamo. Mi smo oni, još živi, koji su krenuli u neizvjesnu pustolovinu stvaranja samostalne hrvatske države. Sada pribrano gledamo kako na Pantovčaku uz krivokletnika Mesića stoji Budimir Lončar, zagovornik sankcija Hrvatskoj, a u Saboru sjedi Stanimirović, koji je likovao kako je osvojeno "posljednje ustaško uporište", dakle bolnica u Vukovaru. I tako dalje. No, mi smo stabilni, Hrvatska igra pod svojim imenom na prvenstvu Europe, a hrvatski jezik se ne će naći među onim mnogima koji će izumrijeti do svršetka stoljeća. Sve ostalo je anegdota.

Hrvoje Hitrec

{mxc}


Sub, 27-11-2021, 13:23:56

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.