Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Hrvatska pred kraj svibnja

Nakon što je po znakovima koji ne moraju biti vjerodostojni ali nisu ni bez temelja, Hrvatskoj sugerirano da se orijentira prema Berlinu, London je osjetio da bi ocvali utjecaj ocvaloga imperija na prilike u jugoistočnoj Europi mogao posve presušiti pa je poduzeo niz diplomatskih i nediplomatskih akcija da spasi što se spasiti dade. Angažirana je i sama kraljica, vrlo je srdačno primila Josipovića, Cameron je na dan londonskoga masakra našao vremena za hrvatskoga predsjednika, a usporedo su zaposleni i mediji poput BBC-a koji je intervjuirao Z. Milanovića u emisiji "Tvrdi razgovor". Intervju je vodio S. Sackur u agresivnom bbckoji pokušavaju kopirati naše televizije (A. Stanković), a oni koji mu sjedaju nasuprot obični su mazohisti i podržavatelji militantnoga novinarstva, tendencioznog i krajnje sirovog.

Što je zanimalo BBC ? Nešto malo ulazak Hrvatske u Uniju, nešto malo gospodarstvo i loše stanje uopće, a onda idemo na pravu temu – a to su Srbija i Srbi, ekstremna desnica u Hrvatskoj (i ona spomenuta u tom sklopu), užasne brojke o smanjenju sa 12 na 4 posto pripadnika srpske manjine (bez konteksta, naravno). Pitanja su postavljana iz londonsko-beogradskoga kuta, a novinar Sackur bio je koliko agresivan toliko i priglup da jedno pitanje započne upravo tim riječima: "Gledano iz beogradskoga kuta..." U nastavku pitanja postaje očito da je taj beogradski kut i kut samoga novinara i kut BBC-a i kut engleske politike koja se u svojoj bezmjernoj ljubavi prema Srbiji i opakoj nesimpatiji prema Hrvatskoj – nije promijenila. "U Krajini, spornom području s kojega je akcija hrvatskih snaga otjerala desetke tisuća Srba...", glasi spomenuti nastavak pitanja novinara koji samo što izrijekom ne spominje genocid i izrijekom ne podupire srbijansku tužbu.

MilanovićMilanović se sve do pred kraj intervjua držao prilično dobro, a onda su uslijedile njegove rečenice koje ga i opet vode u sferu protuhrvatskih i prosrpskih nagnuća. U velikom oduševljenju što je prije toga otkrio toplu vodu da u Hrvatskoj ne postoji ekstremna desnica, hrvatska je desnica zaboravila pročitati finale razgovora, a ono upućuje na Milanovic-Dogovor-o-svicarcu-je-rjesenje-bankara ca largečinjenicu da premijer nacionalne države hrvatskoga naroda nema što pitati hrvatski narod u slučaju tužbe za genocid protiv Srbije, nego isključivo "naše srpske sugrađane" i Srbiju. Hrvata tu nema, njih se ne spominje, žrtava srpske agresije nema, žrtava srpskoga i srbijanskoga genocida nemaMilanović se sve do pred kraj intervjua držao prilično dobro, a onda su uslijedile njegove rečenice koje ga i opet vode u sferu protuhrvatskih i prosrpskih nagnuća. U velikom oduševljenju što je prije toga otkrio toplu voduMilanovic-Dogovor-o-svicarcu-je-rjesenje-bankara ca largeda u Hrvatskoj ne postoji ekstremna desnica, hrvatska je desnica zaboravila pročitati finale razgovora, a ono upućuje na činjenicu da premijer nacionalne države hrvatskoga naroda nema što pitati hrvatski narod u slučaju tužbe za genocid protiv Srbije, nego isključivo "naše srpske sugrađane" i Srbiju.

Hrvata tu nema, njih se ne spominje, žrtava srpske agresije nema, žrtava srpskoga i srbijanskoga genocida nema, one ne trebaju ništa reći o tom pitanju. A zašto Milanović treba konzultirati oko tužbe samo "naše srpske sugrađane"? "Zato jer su oni birači moje stranke, većina njih." Što na to kažu Hrvati koji su birači SDP-a, ne znam. A još ih nešto ima.

Ostaje dojam da je BBC cijeli intervju potegnuo samo zato da dozna kakvo je raspoloženje u hrvatskoj politici oko povlačenja tužba. Od Milanovića nije previše saznao, a nije ni mogao jer se on još nije "konzultirao sa svojim srpskim sugrađanima". Onaj tko znade stanje duha u Hrvatskoj i hrvatskom narodu, zna i to da o povlačenju hrvatske tužbe ne će odlučivati ni Milanović ni V. Pusić ni bilo tko sličan.

A o navodnoj novoj ljubavi Engleske prema Hrvatskoj samo ovo: engleska vanjska politika zamrznuta je u vremenu glede prostora jugoistočne Europe, ali dovoljno pragmatična da se pokuša ukrcati u brod koji plovi prema Novom svijetu na istočnoj jadranskoj obali i pokuša tu stvoriti koloniju pa makar morala s Germanima i Latinima dijeliti profit. Sve dok opet ne bude Hrvata koji između Londona i Berlina biraju Zagreb.

Ustavni sud treba zabraniti

O odluci Ustavnoga suda koji je užasnuo režim i njegove ulične i medijske kastore, uglavnom je sve rečeno. Biranim riječima i ne preteškom pravnom terminologijom, Ustavni je sud poručio režimu i njegovom USRHZato sada očekujem da režim bude dosljedan, da slijedi svoje očeve i uzore, i da logikom stvari zabrani Ustavni sud. A vodstvo i volontere akcije "U ime obitelji" otjera na robiju ili barem u neku zabit gdje se ništa nije mijenjalo od vremena srednjega vijeka. Bit će to turistička atrakcija – vodiči s crvenim oznakama na rukavima vodit će ljude iz 21. stoljeća da vide zaostale urođenike koji beru bobice po šumama, ali nadalje tvrde da je brak zajednica žene i muškarca.drumskom nasilniku u području prosvjete i jezika da je takva agresija neprihvatljiva i da ju demokratsko društvo ne može tolerirati. Jovanović se, naravno, ponio u stilu supijanog kavanskog siledžije koji ne želi sam otići pa ga moraju izbacivati, ostaje ministrom unatoč tome što je dokazano da je kršio Ustav, međunarodne deklaracije i konvencije itd. No, to je samo dolijevanje ulja u vatru na kojoj će izgorjeti komična kukuriku koalicija.

Nešto drugo je važnije: ponašanje pristaša aktualne totalitarne vlasti, uključujući režimske medije. Oni nisu zadovoljni odlukom Ustavnoga suda, oni osjećaju da se zbiva nešto što nisu očekivali, konsternirani su i ustavni sudhisterični. Umjesto da smisle neku inteligentnu taktiku, obrušili su se na – Ustavni sud, preuzimajući Jovanovićev stil i njegove upute da se pojedinačno difamiraju članovi Ustavnoga suda. On je imenom i prezimenom prozvao Arlovića i Šeparovića, a režimski je list dohvatio ama baš sve.

Jedan je član Suda hadezeovac, drugi nečiji kum, treći uguran tko zna kako, četvrti doktorirao u Bihaću itd. Odakle mi je poznat taj način obračunavanja? Pa iz Hrvatskoga proljeća, recimo, iz slučaja Matice hrvatske nakon pada Proljeća. Tada su komunističke, titovske vlasti, na isti način pronalazile ne samo političke mrlje nego i izmišljene stručne, osobne mrlje, a sve je to upakirano pod naslovom "Neprijatelji Jugoslavije, bratstva i jedinstva, podrivanje sistema". Od kulturnih je ustanova najviše stradala Matica. Zabranjena je.

Zato sada očekujem da režim bude dosljedan, da slijedi svoje očeve i uzore, i da logikom stvari zabrani Ustavni sud. A vodstvo i volontere akcije "U ime obitelji" otjera na robiju ili barem u neku zabit gdje se ništa nije mijenjalo od vremena srednjega vijeka. Bit će to turistička atrakcija – vodiči s crvenim oznakama na rukavima vodit će ljude iz 21. stoljeća da vide zaostale urođenike koji beru bobice po šumama, ali nadalje tvrde da je brak zajednica žene i muškarca.

Nacionalno vijeće za odgoj

Jovanović iz crvene utvrde vadi se na isti bezočan način kao što je bezočno prekršio Ustav. Vadi se i da nije mogao pitati Nacionalno vijeće za odgoj jer ga nije bilo u trenutku kada je uvodio svoj spolni akt u pučke škole. Zašto ga nije bilo? Sabor ga još u to vrijeme nije potvrdio, kaže. Je li tako? Ne da mi se provjeravati, ali i da jest zašto Jovanović nije čekao da Sabor potvrdi Vijeće? Nije bili razloga da ne čeka jer – koliko barem pišu režimske novine – to je vijeće glede četvrtoga modula i ostalog na istoj razini s Jovanovićem, kao što je bilo i u slučaju napredovanja znanstvenika.

Znači, tu ministar ima zaleđe, kao što ima i Zokijevo koji veli: "Naš je stav da je sve bilo po Ustavu i zakonu." Takvo bi stajalište, da ga je izrekao netko tko zna što govori, bilo jednako državnom udaru. Jer, znači, Ustavni sud ima jedan "stav" a premijer drugi, očito suprotan. Moramo se odlučiti: štiti li Ustavni sud ustavne slobode i prava čovjeka i građanina, ili Milanović. Po rječniku demokracije, mi smo sada u dubokoj ustavnoj krizi koju zeljjovje uzrokovala izvršna vlast.

No pustimo političke samrtnike, i okrenimo se prema budućnosti, imajući na umu prošlost koja kaže da crveni ne silaze s vlasti ako baš ne moraju. Sami od sebe ne žele. Jovanovići će učiniti sve da ostanu. U ovom slučaju pokušat će izvesti licemjeran salto mortale da (ipak) zadovolje Ustavni sud, ali nikada i nikako ne će moći ispuniti bitan zahtjev da nove nastavne sadržaje usklade sa slobodom (ustavnim pravom) roditelja da odgajaju djecu. A ne da njihov odgoj prepuste Jovanoviću.

Prepreka su vijeća roditelja, i to nesvladiva prepreka. No što će se događati ako jovanovići, ne daj Bože, ne riknu do jeseni? Prvo će oni vidjeti tko je sve u tim vijećima, tko je podoban a koga treba eliminirati, kao što su činili s narodnim neprijateljima. Onda će se baciti na jadne nastavnike i obećati im deset kuna povećanja plaće ako uspiju uvjeriti jadne roditelje da glasuju za Jovanovićev spolni akt. Ako ne - otkaz.

Na sastanke vijeća roditelja pozivat će kao pojačanje pedofile, pedere i lezbijke iz režimskih civilnih udruga koje kao maroderi prate crvenu konjicu (kao nekada Vlasi tursku vojsku). Njima će se pridružiti i pravobraniteljica jadne male djece, koja će tvrditi da oni jesu mali, ali su dovoljno veliki za eksperimente i da bi ih zapravo trebalo čipirati. Još će na sastanke roditeljskih vijeća dovući i slinavke, drakulićke, platformaše svake fele, gongovce i uopšte svoju poštenu inteligenciju (neki iz poštene već rade u školama), a jergovići će potvrditi tačnost Jovanovićevih napora.

Djecu nitko ne će ništa pitati jer kog vraga se oni imaju pitati, i koga vraga uopće idu u škole. Neka se igraju. I tako su (doista) toliko opterećena da se pretvaraju u neurotičare. Na kraju takvih sastanaka vijeća za roditelje, manipulatori u obliku državnih pedagoga itd. sročit će tekst da je većina bila za Jovanovićev odgoj. Kao što će za Jovanovićev pravopis šef Instituta za jezik, šarmantni puzavac Jozić, sročiti tekst da je javna rasprava pokazala kako su svi u Hrvatskoj za taj pravopis, sa zanemarivom manjinom koja je protiv, ali to su uglavnom jezikoslovci, akademici i matičari, hakaveovci, dakle ljudi iz ustanova koje i tako treba zakonom zabraniti.

Još nas ima

Na tribini Hrvatskoga slova okupili se prošloga tjedna ovi ljudi: biskup Vlado Košić, dr. Miroslav Tuđman, dr. Miro Međimorec, prof. dr. Ivo Lučić, Hrvoje Hitrec, Mate Kovačević, Diana Glasnova i odvjetnik Ivo Farčić uz PritisakPostoji snažan pritisak na Haaški sud svih onih koji su bili konsternirani oslobađajućim presudama Gotovini i Markaču, pa sada traže putove odmazde ne bi li Hrvatskoj prišili barem taj drugi "zločinački pothvat". Na tome se radi i iz same Hrvatske. Tim je snagama potrebno potvrđivanje optužnice na kojoj su Tuđman, Šušak i Bobetko, jer bi tada cijelu priču vratili na početak , s tezom: jest, izvukli ste se s onom nategnutom presudom, ali to sada i nije važno budući da se presudom Hrvatima iz BiH potvrđuje da je na vlasti u Hrvatskoj bila ekipa zločinačkih nakanapratnju Matoševe "More" u interpretaciji Zlatka Viteza. Zašto su se okupili? Zbog ovih ljudi: general Slobodan Praljak, general Milivoj Petković,Valentin Ćorić, Jadranko Prlić, Berislav Pušić, Bruno Stojić. U publici akademici, sveučilišni profesori, biskupi, saborski zastupnici, poneki europarlamentarac i narod općenito, narod zabrinut za sudbinu Hrvata iz Herceg Bosne kojima svršetkom mjeseca trebaju biti izrečene prvostupanjske presude u Haagu, narod koji iz hrvatskih medija ne može saznati ama baš ništa o procesu jer režimski mediji osluškuju poruke s vrha koje kažu – pustite to, što manje to bolje,ma to su oni tamo...ma znate i sami.

Ali još nas ima, pa smo rekli svoje, premda se glede prvostupanjskih presuda više ništa ne može učiniti. Može se moliti. Pa su sudionici skupa i molili, predvođeni biskupom Košićem, nakon što su održali govore koji su sestorka haagimali težinu i pokazali da nas još ima. Potpisnik ovih redaka imao je potrebu reći sljedeće:

"Postoji snažan pritisak na Haaški sud svih onih koji su bili konsternirani oslobađajućim presudama Gotovini i Markaču, pa sada traže putove odmazde ne bi li Hrvatskoj prišili barem taj drugi "zločinački pothvat". Na tome se radi i iz same Hrvatske. Tim je snagama potrebno potvrđivanje optužnice na kojoj su Tuđman, Šušak i Bobetko, jer bi tada cijelu priču vratili na početak , s tezom: jest, izvukli ste se s onom nategnutom presudom, ali to sada i nije važno budući da se presudom Hrvatima iz BiH potvrđuje da je na vlasti u Hrvatskoj bila ekipa zločinačkih nakana, koja je tijesni surađivala sa zločincima iz Herceg Bosne – bila je na vlasti 92. i 93.i 94., pa ako je tih godina bila zločinačka , svakako je bila i 95. u vrijeme Oluje.

S druge , povoljnije strane, logika bi mogla biti ova: nemojmo Hrvatskoj i Hrvatima pakirati ni ovaj "zločinački pothvat" jer bismo ju destabilizirali u trenutku kada ulazi u Europsku uniju, a i njezino članstvo u NATO savezu tada bi postalo upitnim jer tko želi imati u svome sastavu vojsku iz zemlje s takvim crimenom. Osim toga, ne želimo nemire među Hrvatima u BiH sada kada se spremaju ustavne promjene Federacije BiH bez ikakva spomena hrvatskog entiteta... Sirovo rečeno, moglo bi se raditi o trgovini: otpast će optužnica za "zločinački", a zauzvrat neka Hrvati ne postavljaju pitanje o nekoj "republici hrvatskoj" u BiH jer mi ne ćemo muslimansku državu na tlu Europe. Na kraju krajeva, mi opet nudimo krepanu ideju o konfederaciji Hrvatske i Federacije BiH, a za njezinu reanimaciju sigurno nije dobro da se Federacija BiH, barem u hrvatskoj komponenti, temelji na zločinu i vuče tu prtljagu u budućnost.

Hoću reći, s tolikim vremenskim odmakom više se i ne radi o povijesti prve polovice devedesetih nego o sadašnjosti već poodmaklog 21. stoljeća i aktualnim političkim i geostrateškim interesima, pa će oni presuditi o presudi a ne pravo, a ne dokazi koji su ionako u najvećem dijelu na strani Praljka i ostalih optuženih Hrvata.

Temelji za rješavanje hrvatskoga pitanja

U nastavku sam, vjerojatno i u neskladu s karakterom skupa, načeo i opću temu rješavanja hrvatskoga pitanja u BiH. Prvi je temelj nepobitna činjenica da je prostor koji se sada naziva Bosnom i Hercegovinom – hrvatska povijesna baština. Bez te povijesne svijesti nema pomaka, bez te svijesti nema erosa, nema osjećaja ni volje, postoji samo ravnodušnost prema najhrvatskijem dijelu hrvatskoga naroda i njegovoj sudbini. Drugi je temelj 0astava bih1svijest da je sadašnja podjela BiH nastala diktatom velikih sila i da zato ne može i ne smije biti konačno rješenje.

Niti jedan od dva postojeća entiteta, naime, ne može opstati pod tim imenima niti u tim granicama: "republika srpska" zato što već naziv implicira širenje Srbije zapadno od Drine, na (i) hrvatska etnička područja, a Federacija BiH zato što nije federacija jer federacija znači savez država za koji su potrebne barem dvije države, a tu nema ni jedne, nego se radi o perverznom triku za nasilje nad Hrvatima. Onaj dodatni trik o konfederaciji s Hrvatskom, koji je opet u optjecaju, samo je mamac za neke geostratege koji smatraju da zbog te vizije treba odustati od hrvatskog entiteta, što je kratkovidno.

Ako se ideja o konfederaciji jednom i ostvari, a teško će, u konfederaciju s Hrvatskom isto tako glatko mogu ući dva entiteta, bošnjački i hrvatski, odnosno konfederaciji može prethoditi istinska federacija dvaju organizama. Hrvati ne mogu beskonačno čekati iluzionistička rješenja i biti taocima bilo čijega straha od islamske države na tlu Europe, koja ionako već postoji – s Hrvatima u svojem sastavu koji su sve više samo ukras na orijentalnoj vazi.

Vojvodina

Da ništa u jugoistočnoj Europi još nije riješeno, dokazuju i gibanja u Vojvodini. Ta pokrajina doduše više nema naziv "srpska Vojvodina" kao što ga je imala u vrijeme kada su Srbi stvorili državu u državi, to jest svoju nepriznatu državicu u južnoj Ugarskoj, koju je Beč zatim pretvorio u perifernu pokrajinu pod svojim nadzorom. No, otakad je u sastavu Srbije, ta misao o isključivo srpskoj Vojvodini stalno je živa, ali ne i životna, što se vojvodinavidjelo podosta puta u bližoj povijesti.

Sada je u Vojvodini opet živahno, donosi se deklaracija o zaštiti prava, Vojvodina opet govori nekoliko jezika, u svakom slučaju više ne šuti. Želi pravu, istinsku autonomiju. Srbija tu riječ čita kao separatizam. Hrvatska s ovom vlasti ne čita ništa i ne govori ništa. Zašto bi govorila u korist Hrvata u Vojvodini, kada ne govori ni u korist Hrvata u BiH i kada ne govori u korist Hrvata u Hrvatskoj.

Svibanjski prijedor

Obilježena je jedna od najvećih masovnih tragedija Hrvata u BiH. U svibnju 1992. srpski su četnici natjerali sve Hrvate u Prijedoru i okolici da stave bijele plahte na vrata, kako bi se znalo gdje ih sve ima, baš kao u nacistička vremena. Onda su trideset tisuća njih odveli u logore, izgladnjivali, mučili, a žene silovali. Više od tri tisuće Hrvata pobili su u mjesec dana. Na kraju su preživjele prognali. Dogodilo se to prije 21 godinu, a ne prije 210 godina ili 2010 godina. Na takvom se genocidu temelji "republika srpska", a ne samo na Srebrenici i sličnim stratištima. Takvu "republiku srpsku" tetoši međunarodna zajednica, a politika i mediji u Hrvatskoj odnose se prema njoj kao prema samostalnoj državi.

Dnevnik HTV-a

Eto vijesti za središnji Dnevnik HTV-a, eto nekolikominutnoga priloga za hrvatsku publiku željnu doznati kako se provela na Brijunima kći Che Guevare HTVDnevnik HTV-a proslavio se i otvorenom potporom Jovanoviću. Umjesto da udarno plasira reakciju Ustavnoga suda na Jovanovićeve i Milanovićeve svinjarije, Dnevnik (Šprajc) u dubokoj dvadesetoj minuti prvo pušta opširan prilog o jednoj promašenoj privatnoj tužbi , a tek zatim reakciju Ustavnoga suda na javne nepodoštine toga istog privatnog tužitelja – suhoparno, reda radi, u dvadeset petoj minuti. Jer tko je taj Ustavni sud, što on uopće znači i kako se usudio donijeti takvu odluku pa ražalostiti cijelu kumrovečku javnost a posebno Jovanovića i Dnevnik HTV-a.koja putuje tragovima svoga oca. I nije bila kamera toliko na njoj koliko na fotografijama i snimkama J.B. Tita. Svaka je prilika dobra da se Dnevnik HTV-a pokloni sjeni svoga duhovnog oca i podsjeti na sretne dane zajedničke nam naddržave kojom je vladao nasmiješeni komunistički diktator, to više što se bližila obljetnica toga zločinca. Ako se ne varam, iste večeri ili bliske pokazane su televizijskoj publici snimke iskopavanja masovnih grobnica u okolici Zagreba, ostatci zarobljenih hrvatskih vojnika ubijenih 57501945. Smaknula ih je jugoslavenska vojska pod Titovim vodstvom.

Dnevnik HTV-a proslavio se i otvorenom potporom Jovanoviću. Umjesto da udarno plasira reakciju Ustavnoga suda na Jovanovićeve i Milanovićeve svinjarije, Dnevnik (Šprajc) u dubokoj dvadesetoj minuti prvo pušta opširan prilog o jednoj promašenoj privatnoj tužbi, a tek zatim reakciju Ustavnoga suda na javne nepodoštine toga istog privatnog tužitelja – suhoparno, reda radi, u dvadeset petoj minuti. Jer tko je taj Ustavni sud, što on uopće znači i kako se usudio donijeti takvu odluku pa ražalostiti cijelu kumrovečku javnost a posebno Jovanovića i Dnevnik HTV-a.

Dakle, premda se ne može reći za cijeli HRT da je režimska radiotelevizija (još nije), Dnevnik svakako jest. Njime sada ravnaju tipovi poput Kristića i Alfierija, ljudi kojih se ni ja ne mogu sjetiti a nekmoli javnost jer se nikada ne pojavljuju na ekranu, ljudi bez lica, za razliku od Šprajca koji je barem toliko odvažan da se likom i djelom ruga hrvatskoj javnosti od čije pretplate i on živi.

Opisanom dramaturgijom u svezi s Jovanovićem i Ustavnim sudom, Dnevnik HTV-a, Dnevnik televizije koja se upinje dokazati da je javna, Dnevnik televizije koja se obraća hrvatskoj javnosti, hrvatskome narodu koji živi u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda, dopušta sebi da stane na stranu prononsiranoga negatora najviših hrvatskih instutucija i hrvatske uljudbe, frustriranoga tipa na granici dijagnoze koji je u sukobu sa svim slojevima hrvatskoga društva i u sukobu sa zdravim razumom. "Mi smo svjedoci pada u tamni ponor", postavila je Jasna Omejec točnu dijagnozu izvršnopolitičkih nasilnika, a ta se dijagnoza bez ikakvih ispravaka može primijeniti i na Dnevnik HTV-a.

Linić opasan u ratu

Veli Linić, naravno Slavko, da je opasan u ratu. U kojemu je to ratu bio opasan? U Drugom svjetskom ratu nije bio i nije mogao biti, u Domovinskom ratu nije viđen. Odakle onda njemu ideja da je opasan u ratu? Jedino što je tu opasno jest ratna retorika u vrijeme koje zahtijeva pribranost i posve drugi tip političara... Na kraju se ispostavilo da Slavko (vjerojatno s Mirkom) ide u rat s hrvatskim carinicima. Nije njemu važno, glavno je da linicratipak bude neki rat i da on bude opasan.

Ujutro stane pred zrcalo i reži: "Ar ju toking tu mi?" No ako veli da je opasan, treba mu vjerovati. Pipl mast trast... Bože moj, s kakvim se mi tipovima moramo baktati... Sindikalisti nisu daleko od istine kada pitaju hoće li ih Slavko strijeljati. Ma bi ih Slavko, naravno, pa to je u komunističkim genima i ne da se istjerati, ali vidi, očajan , da su se vremena promijenila. Zato ne će strijeljati Ribića, ali će noću, u ugodnom polusnu, zamišljati tu sliku.

No što se još dade iščitati? Režim blagonaklono dopušta pojedinačne štrajkove, pa i veće sindikalne prosvjede, dopušta da sirote radnice DTR-a fućkaju po Ilici dok ih hrvatska policija drži na uglu Gundulićeve da ne bi njih pedesetak podrivale sistem, ali režim, poručuje Slavko, ne će dopustiti generalni štrajk jer čim čuje riječ "generalni" počne se tresti od straha i zamišljati generale.

A zbilja govori upravo to: Hrvatskoj je potreban generalni štrajk kao katarza a stranke nacionalne opcije ne mogu i ne smiju stajati po strani ili davati potporu u dvoranama za konferencije nego se trebaju naći na ulici jer je vrag odnio šalu i svaki dan koji poklanjamo aktualnoj nenarodnoj vlasti znači golemu štetu za Hrvatsku. Nema više ni izmotavanja sindikalista sa strahom od "nesvrstavanja" jer će i djelovanje spomenutih stranaka biti u stvari nadstranačko, u korist općehrvatskog interesa. Takav je trenutak. A ako tko želi nešto na sitno ušičariti, narod će mu odgovoriti na prijevremenim izborima za Hrvatski sabor.

Arhitektura

S bivšim muftijom Šefkom bio sam u dobrim odnosima. Zašto? Tako, čovjek mi se sviđao. Novoga ne poznajem, ali čini se da je u redu. Pribrano je reagirao i na bacanje kamena u Rijeci, na zgradu džamije koja je dzamijarijdoista u arhitektonskom smislu prvorazredan posao. Dao je stvarima točne dimenzije – vandalizam, što i jest.

Muslimani se nastoje u Hrvatskoj ponašati kao pristojna manjina, što i jesu. Malo ih je i moraju biti pristojni i tolerantni, pa i jesu, ali bi trebali biti jasniji u stajalištima oko odnosa muslimana i Hrvata ondje gdje muslimana-bošnjaka ima više, to jest u Federaciji u BiH, a tamo muslimani više nisu toliko tolerantni jer su većina i ne moraju biti pristojni. Pa se Hrvati iseljavaju.

Tako je to. Istodobno vani, navodno, doživljavaju Hrvate kao mračnjake. Može biti. I ovaj će nam incident prišiti, dok u isto vrijeme kod njih protuislamski prosvjedi prerastaju u nasilje velikih razmjera, a stradaju i džamije. To će se zaboraviti za neko vrijeme (na neko vrijeme), ali riječki kamen ostaje. "Eto što smo vam govorili o prokletim Hrvatima", vriskat će BBC.

Kontrarevolucija

Potpuno depresivni arbitar Butković koji se iz sanaderijanca preko noći pretvorio u zokijanca, zaključuje da je u Hrvatskoj na djelu konzervativna revolucija, njemu davobutneshvatljiva. Pa zar će opet morati mijenjati kaput i obožavanoga vođu? Taman je ušao u dubine Zokijeve političke filozofije, toliko duboko da bi mogao napraviti s njim intervju a da ga i ne vidi, kadli stvari odlaze potpuno ukrivo i čini se da ta konzervativna revolucija uspijeva. I da će uspjeti. Prokleti Hrvati! Kad misliš da su gotovi, a oni se usprave kao zombiji u znanstveno-fantastičnim filmovima.

Nego, ta riječ me zabrinjava. Revolucija. Zar "konzervativne snage" mogu izvesti revoluciju? Ne, nemoj Butkoviću kaljati tu svijetlu riječ koja je namijenjena samo tvojima. Konzervativci mogu izvesti samo kontrarevoluciju, a to i čine jer je priglupa vlast prije toga dignula (kulturnu) revoluciju koja je u stvari i sama ipak samo kontrarevolucija – kontra hrvatske uljudbe, hrvatske tradicije, hrvatskoga osjećaja i dostojanstva. No zašto se ja uopće osvrćem na toga depresivnog novinara? Pa moram se i ja nekako zabavljati. Ne mogu stalno pisati o teškim temama.

Jovanovićev pravopis (7 ili 8 )

Da se vratim slučaju Jovanović. Cijela ta njegova ujdurma oko Jovanovićeva odgoja bacila je u drugi plan Jovanovićev pravopis. Procedura donošenja toga kako-vam-se-svidaju-ovi-primjeri-novog-hrvatskog-pravopisa-slika-946172ButkovićKonzervativci mogu izvesti samo kontrarevoluciju, a to i čine jer je priglupa vlast prije toga dignula (kulturnu) revoluciju koja je u stvari i sama ipak samo kontrarevolucija – kontra hrvatske uljudbe, hrvatske tradicije, hrvatskoga osjećaja i dostojanstva. No zašto se ja uopće osvrćem na toga depresivnog novinara? Pa moram se i ja nekako zabavljati. Ne mogu stalno pisati o teškim temama.neonovosadskoga variva neobično je slična onoj koju je, glede kurikuluma zdr.odgoja, Ustavni sud proglasio neuravnoteženom.

Pogledajmo sličnosti: kao što je preskočio Vijeće za odgoj (uz tanke isprike da to Vijeće nije formalno postojalo), tako je Jovanović preskočio Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika – na još brutalniji način, ali s istim ciljem. Ukinuo ga je da može reći, potpuno u bizantinskome stilu: "Eto, kako sam mogao konzultirati vijeće koje ne postoji." Tako se demokracija promeće u totalitarizam.

Koja je još sličnost? U aferi kurikuluma zdr.odgoja Jovanović je namjerno preskočio vijeća roditelja, to jest roditelja hrvatske djece. Što bi u slučaju afere oko pravopisa bilo vijeće roditelja ? Pa to bi bili roditelji suvremenoga hrvatskog pravopisa, čija su imena poznata. Znači, najpozvanije kulturne ustanove poput HAZU i ostalih, trebaju podići ustavnu tužbu i ona, prirodom stvari, mora biti riješena u korist podnositelja.

Slavuj iz doba totalitarizma

Dok se ja godine Gospodnje 2013. moram obraćati saborskom Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina (s naglaskom na manjinu ) jer me je Ministarstvo kulture iz političkih razloga zakinulo za novac, isto to zizekministarstvo i ista ta ministrica daju snažnu potporu nekom subverzivnom festivalu na kojemu nastupa crveni guru Slavoj Žižek, navodni filozof. Filozofija je najteža disciplina, zahtijeva veliku naobrazbu i oštar um, a taj je Žižek po svemu što sam vidio plitka sirovina s rječnikom i dubokoumnim mislima koje ne bi mogle, u normalnom svijetu, doći dalje od birtije na periferiji.

Sadašnji komunistički protektori Hrvatske također smatraju da smo svi mi idioti, odnosno da smo mi nešto stariji dementni, a mladi ne znaju ništa o bližoj povijesti, što nije posve točno. Ja sam, baveći se drugim poslovima, u vrijeme jugokomunizma bilježio (bez štovanja) imena ljudi koji su mi išli na živce, s osjećajem da ću se jednoga dana s njima obračunati. Kada je to vrijeme doista došlo, nije bilo vremena za takve trice, a i Žižeki su – vidjevši da stvari postaju ozbiljne – nekamo nestali. Eto ih sada opet i opet mi idu na živce, a to nije dobro.

Nije dobro ili još od Dnevniku

Nije dobro ni to kako se razvija situacija u informativno-političkom odjelu HTV-a. Uopće nije dobro jer se bivša Televizija Zagreb nije tako ponašala ni 1988. ni 1989. ni 1990. do prvih slobodnih izbora. Pisao sam tih godina ležernu rubriku u "Studiju" pod naslovom "Vanjkuš zagrebački" i sjećam se jedne rečenice koju sam tada napisao, naime da će povijest ustvrditi kako Televizija Zagreb nije sudjelovala u političkim borbama toga vremena. A komunizam, jugokomunizam je bio još na vlasti.

Sadašnji karakter infopol programa, a središnjega Dnevnika posebno, posve je drukčiji: taj program i taj Dnevnik neprofesionalno, otvoreno i drsko propagira politiku crvenoga, protuhrvatskoga režima, i ponaša se kao haag-icty-zgrada-100depandansa okupacijske vlasti koja iz ureda šalje medijima detaljne upute.

Da vidimo jesam li u pravu: Dnevnik u subotu, 25. svibnja. Građani dolaze razgledati Sabor. Dobro. Novinarka Dnevnika pita dijete bi li radije posjetio Zoološki vrt ili Hrvatski sabor. Dijete ne odgovara, pametno je. Odrasli gledatelj razumije što braniteljica djece ne razumije, da se tako ne može razgovarati s djecom, odrasli gledatelj razumije da se tu netko otvoreno ruga jednoj, i to ne bilo kakavoj, instituciji hrvatske države.

Idemo dalje niz Dnevnik. Reportaža o Haaškom sudu. Kamera nalazi Jovu u Sarajevu! koji daje Auftakt prilogu, štono bi rekli Nijemci. Ogorčeni Jovo kaže da je Haag sudio i sudi uglavnom Srbima. U nastavku priloga ipak se govori o ratovima koje je pokrenula Srbija, ali nema ni riječi o genocidu nad Hrvatima, a srpskoj agresiji na Hrvatsku, o unutarnjoj agresiji Milanovićevih "srpskih sugrađana", odnosno odmetnutoga, terorističkoga dijela njih koji je matematički gledano vrlo krupan. Ne spominje se ni oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču jer nju kreatori današnjega Dnevnika još nisu preboljeli, a i ne će, ne spominje se ni tortura nad Hrvatima iz BiH što je i neprofesionalno jer se za njih uskoro očekuju prvostupanjske presude.

Ne spominje se, naravno, ni ogroman intelektualni, organizacijski itd. napor Hrvatskoga kulturnog vijeća koje je jedino sustavno i suvislo pratilo rad Haaškoga suda. A tko komentira za Dnevnik karakter Haaškoga suda? Puhovski. Onaj isti kojega je i sam Haaški sud otpravio s tvrdnjom da taj cinik laže zarko puhovskio broju stradalih u Oluji i nakon nje, to jest da dodaje jednu ništicu stvarnoj brojci. Ništica dodaje ništice. Ali takvoga tipa treba ovaj i ovakav Dnevnik jer je lik dokazano njihov, od Hrvatskoga proljeća kada je cinkao studente do dana današnjega. I što reče Puhovski u Dnevniku ? Da je Haaški sud simbolički ustanovljen na dan rođenja druga Tita kako bi uveo red koji je ,valjda, izgubljen neredom stvaranja samostalnih država nakon što je crknula komunistička Jugoslavija, umjetna tvorevina koja bez Hrvata nikada ne bi postojala , a da bi živjela trebalo je dio Hrvata poubijati a druge držati u kazamatima, treće prisiliti na šutnju, pa je vladao "red".

To je ta veze koju Puhovski uspostavlja pred licem hrvatske javnosti u Dnevniku HTV-a. Premda, nisam siguran je li datum uopće ciljan ili slučajan...A je li "Haag" uspostavio red i mir ? Nije. Utemljen na vrlo problematičan način, negdje usred rata, nije činio ništa da barem pokaže kako mu je jasno tko je agresor a tko žrtva, a kada je prvi njegov tužitelj nešto pokušao u tom smislu i pokazao simpatiju za Hrvate – nestao je preko noći. "Haag" nije ništa odlučno učinio do pada Miloševića, a potom je njegovo tužiteljstvo izmislilo trikove koji u međunarodnom kaznenom pravu nisu do tada postojali, e da bi navalio Hrvatima na leđa dva zločinačka pothvata.

Nego, tko je uspostavio mir (ako ne i red) na području jugoistične Europe? Pa, Hrvatska vojska, ona je bila ta deytonska vojska bez koje ne bi bilo mira. A u samoj Hrvatskoj uspostavila je i mir i red. Tako je to bilo. Namjerno sam u analizi znamenitoga Dnevnika od 25. svibnja ostavio za kraj njegov furiozni početak: voditelj i urednik Dnevnika udarne minute daje svome zemljaku Jovanoviću, čovjeku koji negira ustavnopravni poredak Republike hrttHrvatske čak i nakon što je dobio lekciju nekoliko dana prije, odbija se pokoriti odluci Ustavnoga suda ( de facto) i cinično javno iznosi svoj plan kako da ju ne provede, kako da uvede državni odgoj umjesto roditeljskoga, a da ne spomene riječ – odgoj.

Urednik uživa, ipak zna da treba čuti i drugu stranu pa šalje snimatelja da snimi zatvoreni prozor Ustavnoga suda, ali to radi samo zato da može reći – eto, pustio sam u udarne minute Jovanovića, a Jasna Omejec šuti i ne daje izjavu, pa što ja tu mogu. Dobro zna, međutim, da je Jasna dala jasnu izjavu i da od nje ne odstupa te nema više što dodati. Odluka se mora provesti ili pada Vlada, nastaje ustavna kriza. Vlada će doduše pasti i s tim i bez toga. Oni nešto pametniji u SDP-u vide da se toga Jovanovića moraju riješiti ako žele opstati još koji mjesec.

Počam sa središnjicom već čuvenoga središnjeg Dnevnika 25. svibnja, te vraćajući se na početak, ispustio sam dugominutni prilog o Kumrovcu, gdje se okupilo nekoliko tisuća ljudi, po gospodarima Dnevnika – sedam. Vjerojatno nije toliko, ali kada je Tito u pitanju uvijek treba dodati koju, a kada je neki hrvatski skup – oduzeti kojih desetak tisuća. Ondje se govorilo slovenski, srpski i vrlo malo hrvatski. Moguće da je bio koji autobus iz Krnjaka, gdje su ogorčeni da je skinuta srbijanska zastava, čime je konsterniran i predsjednik Sabora, Leko. Dakle, s tim u svezi, ili se Leko mora ispričati da je bio neinformiran, ili mora potvrditi da se Krnjak nalazi u Srbiji. Ako se ispostavi da je Krnjak ipak u Hrvatskoj, onda ga Leko mora privesti u ustavnopravni predak RH. Tako to ide.

Uz Kumrovec je plasirana i vijest o utemeljenju Komunističke partije Hrvatske, koja već ima 200 članova, rečeno je. Melem za uši kreatora Dnevnika, posebno onih iza ekrana. A onom na ekranu prilika da pozdravi drugarice i drugove u odjavi emisije, da se zna da ih ima i da su dobro raspoređeni.

Kletva: Da im nestane sjeme

Ta se kletva upravo pokušava provesti i to ne u prenesenom značenju nego doslovnom: bilderi iz slikovitih brjegova (glasoviti stroj za podjarmljivanje čovječanstva – u hrvatskom prijevodu ) odavno su pripremili plan u kojemu prva dva mjesta zauzimaju voda i sjeme. Nafta je na trećem mjestu. Već i prije ulaska u Europsku uniju, u Hrvatskoj – gdje nema dalekovidnih poput onih s brjegova – su naglo shvatili da nam se želi oteti sjeme, još ne doslovce, ali ni to nije daleko, još ne silom, ali ni to nije daleko, no već su se sada nadvili prijeteći oblaci u obliku "direktiva" sa i bez navodnika : još neko vrijeme možete imati svoje sjeme, ako baš hoćete, ali to ćete masno platiti. Zato je bolje da već sada uzmete naše multinacionalno sjeme koje nije baš raznovrsno ali je jeftinije. Onaj tko drži vodu i sjeme bit će gospodar planeta.
Bioraznolikost ga ne će zanimati, štoviše, on će je zatirati. I počeo je.

Hrvatska i u tome mora pokazati da je jedinstvena , posebna. U društvenim i političkim kretanjima već je pokazala zavidnu bioraznolikost: te hrast, te grozd, te loza, sve te biljke s ugodnim imenima. Kojima se životinje ne hrane, a tako bi ih rado pojele.

Dnevnik HTV-a (treći put)

Kako se cijela konstrukcija režimskoga otpora referendumu počela rušiti, dan je znak Dnevniku HTV-a da nešto dovraga učini, kao da već nije dovoljno, a možda je i previše jer su nakon voditeljskih provokacija građani još žustrije potpisivali i potpisalo njih više od pola milijuna. Tako je pao dogovor da Šprajc u prvoj rečenici Dnevnika 26. svibnja povišenim baritonom poznatim iz jugoslavenskim žurnala obznani javnosti da je sprjjcnepokolebljivo na partijskoj liniji, a ona veli da je taj prokleti referendum u stvari referendum za homofobnu promjenu Ustava.

Koliko znam na snazi je i dalje izbjegavanje komentara, odnosno zabrana komentiranja vijesti, što se doduše nikada nije poštovalo, pa ako ne komentira voditelj onda komentira njegov alter ego iz redova "analitičara" i sličnih. Šprajc je u nedjelju svjesno, namjerno i tendenciozno prekršio pravilo profesionalnoga vođenja informativno-političke emisije koja se zove Dnevnik, ni ne trudivši se da nađe partijskoga druga koji nije voditelj ni urednik.

Tako smo, eto, svjedoci pada u tamni ponor i u toj ustanovi koja se u zadnjih deset godina ponaša ambivalentno (to jest njezini vrhovi) : kada je na vlasti desnica, onda tvrdi da je javna televizija, kada je na vlasti crvena ljevica, radosno pokazuje da je ipak državna televizija.

Hrvatski kraljevi

Pokopali Karađorđeviće u njihovoj domovini, što je kršćanski. Neka su. Nego piše "Jutarnji" o njima kao o hrvatskim kraljevima, vladarima. Nikada Hrvatski sabor nije blagoslovio svezu Hrvatske (to jest države Slovenaca, Hrvata i Srba) s kraljevinom Srbijom, pa tako srbijanski kralj nikada nije bio, de facto i de jure, hrvatski vladar.

Ne samo Hrvati, nego čovječanstvo

Od Pariza do Rio de Janeira podigli se narodi na noge jer vide kamo bi ih "brak za sve" odnio. Što ih je to sjedinilo? Ma to jest na neki način, ružno je reći, gotovo atavistički instinkt čovječanstva da je ugroženo u samoj svojoj srži. Pa je sada (barem na trenutak) stavilo na stranu narodnost, rasu, vjeru, politike i nevažne senzacije i sjedinilo se u otporu novoj planetarnoj katastrofi. Antropološki instinkt? Jest. Očito je taj najdublje ugrađen u ljudske gene.

Hrvoje Hitrec

Pon, 8-08-2022, 09:29:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Olujna usluga

Olujna usluga

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.