Hrvoje HitrecHrvoje Hitrec - karikatura

Hrvatske kronike

Hrvati u BiH

Podosta je razloga da 2013. godina bude proglašena godinom Hrvata u Bosni i Hercegovini, te da se na taj način pobudi osjetljivost svih Hrvata prema položaju onoga dijela hrvatskoga naroda koji se u poznatim povijesnim okolnostima našao u granicama druge države.

Hrvatsko pitanje u BiH nije riješeno niti ima naznaka da će biti riješeno u skladu s očekivanjima Hrvata. Štoviše, umjesto koraka koji bi uspostavili prirodno stanje i omogućili Hrvatima da imaju što i ostala dva naroda – svoj teritorij i institucije – samoproglašeni Bošnjaci u Federaciji BiH nastoje unitarizirati tu daytonsku tvorevinu i asimilirati Hrvate. Novi prijedlog Demografska Karta BIH 2006 Hrvatiteritorijalnog uređenja FBiH koji ukida dva kantona u kojima su Hrvati većina usmjeren je prema nestanku hrvatskoga naroda u srednjoj Bosni i u onom ostatku Posavine koji nisu okupirali Srbi.

Svedeni na jednu županiju s većinskim hrvatskim pučanstvom, dotično Livanjsko-hercegovačku, Hrvati bi kao manjina u svim ostalim kantonima postali plijenom bošnjačke centralističke politike , a ni u onom jedinom preostalom ne bi mogli slobodno živjeti i razvijati se jer "Sarajevo" po istom prijedlogu preuzima od kantona odlučujući utjecaj na sva područja života.

Napisao sam uz Bošnjake pridjev samoproglašeni jer je riječ o umjetnoj naciji, o apstrakciji koja nema temelja u povijesti, a u sadašnjosti dobiva ozbiljne otpore iz samoga muslimanskog pučanstva koje ne razumije i ne prihvaća bošnjačku nacionalnu ideologiju.

Drugi i isto tako važan razlog da se u 2013. usredotočimo na Hrvate u BiH jest presuda haaškoga suda koja se očekuje u tijeku godine. Ukoliko bude loša po hrvatske zapovjednike i ukoliko ju tako donesenu potvrdi žalbeno vijeće, bošnjački će imperijalizam dobiti krila u koja već sada pušu tzv. velike sile. Politička elita u Hrvatskoj ponizno šuti i skrivena pod stolom čeka što će odlučiti gospodari svijeta, umjesto da aktivno i odlučno nastupi u zaštitu hrvatskoga naroda u BiH.

I dalje servilnost

ServilnostPremda oslobođena stigme "zajedničkog zločinačkog pothvata" Hrvatska se nastavlja klanjati na sve četiri strane svijeta u stilu uvedenom početkom ovoga stoljeća. U radosti poradi toga oslobođenja (koje je ražalostilo onih dvadeset i pet posto prodanih duša u Hrvatskoj), radosti koja je trebala ojačati noge na svim planovima pa i diplomatskom posebno – Hrvatska je opet pošla pogrješnim putem i ponaša se kao strašljivi nevini čovjek pušten iz zatvora i u duši zahvalan osloboditeljima ali i dalje nesiguran i začuđen dobrim ishodom te se ne bi želio miješati ni u manje krupne stvari a kamo li Bosna-i-Hercegovinaotvoreno i izravno zauzimati se za položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, državi koja je u Daytonu raskoljena u dvije države bez toga formalnog statusa – srpsku i muslimansku, s ciljem da Hrvati koji žive u muslimanskom dijelu s vremenom nestanu, presele se u Hrvatsku ili u treće zemlje, a u srpski bude onemogućen povratak hrvatskim izbjeglicama.Premda oslobođena stigme "zajedničkog zločinačkog pothvata" Hrvatska se nastavlja klanjati na sve četiri strane svijeta u stilu uvedenom početkom ovoga stoljeća. U radosti poradi toga oslobođenja (koje je ražalostilo onih dvadeset i pet posto prodanih duša u Hrvatskoj), radosti koja je trebala ojačati noge na svim planovima pa i diplomatskom posebno – Hrvatska je opet pošla pogrješnim putem i ponaša se kao strašljivi nevini čovjek pušten iz zatvora i u duši zahvalan osloboditeljima ali i dalje nesiguran i začuđen dobrim ishodom te se ne bi želio miješati ni u manje krupne stvari a kamo li Bosna-i-Hercegovinaotvoreno i izravno zauzimati se za položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, državi koja je u Daytonu raskoljena u dvije države bez toga formalnog statusa – srpsku i muslimansku, s ciljem da Hrvati koji žive u muslimanskom dijelu s vremenom nestanu, presele se u Hrvatsku ili u treće zemlje, a u srpski bude onemogućen povratak hrvatskim izbjeglicama.

Podla kost dobačena Hrvatima u obliku konfederacije FBiH i Republike Hrvatske ionako je zapisana da bi ostala mrtvim slovom na papiru.

Hrvatska ima pravo i dužnost da sada snažno djeluje, ojačana oslobađajućom presudom zapovjednicima Hrvatske vojske i ( mrtvim) političkim vođama Hrvata. Imena potonjih su ista na obje optužnice. Jedna je odbačena i ismijana (Meron), i nema razloga u - području prava i povijesne istine - da tako ne bude i s drugom jer govoriti ozbiljno o agresiji Hrvatske na tada uostalom potpuno imaginarnu "BiH" može samo potpuni ignorant, a znalac će naći odlučne argumente da je iz same "BiH" vođena najezda na Hrvatsku , da bez Hrvata ne bi bilo BiH već uoči rata a da u ratu bez Hrvata BiH ne bi mogla biti obranjena. I još nebrojeno mnogo argumenata koji su toliko poznati da ih ne treba ponavljati.

Svi ti argumenti ne mogu sada ostati samo na razini političkih analitičara i ponekoga hrvatskog intelektualca svjesnog i povijesti i predvidive budućnosti , nego moraju biti u rukama djelatne hrvatske diplomacije koja treba pokazati da ima kralježnicu i da joj ne pada na pamet ostaviti Hrvate u BiH na cjedilu ili u rukama velesile koja računa na zahvalnost i poniznost Hrvatske.

Uostalom, ta je velesila odigrala kartu u hrvatsku korist tek nakon prvoga razdoblja otvorenoga nagnuća prema jugoslavenskoj cjelini, i sama vrlo iznenađena što tamo neki Hrvati pokazuju takvu odvažnost i državotvornu volju. Pa ako sada osjeti da ista ta volja prožima drugi dio tih nevjerojatnih Hrvata, dotično onaj koji živi u BiH, i velesila će okrenuti ploču a ne davati do znanja, kao što trenutačno daje, da je sporazumna s nasiljem nad Hrvatima - bez obzira na natovske i strateške veze s Turskom koja obnavlja "svoj" balkanski vilajet.

Hrvatima dati teritorij

Takva hrvatska diplomatska odlučnost ne može se naravno očekivati od aktualne diplomacije niti od aktualne vlasti u Hrvatskoj u cjelini. I zato, ne samo zbog Hrvatske nego i zbog Hrvata u BiH ta vlast koja se pokazala nesposobnom, nenarodnom i poprilično protunarodnom treba u vrlo skoroj budućnosti napustiti kormilo koje ionako ne kontrolira pa hrvatska lađa besciljno brodi nemirnim morem i voda već prelijeva palubu.

Hrvatska treba lupiti šakom po stolu i reći: gospodo, tako dalje ne ide. Ili će BiH biti nanovo ustrojena ili je ne će biti. To znači da nikakav entitet koji u naslovu ima srpsko ime ne hbmože postojati jer je uspostavljen genocidnim načinom u srpskoj agresiji na BiH. Nadalje, ne može postojati nikakav entitet koji bi se zvao FBiH a ispod (i iznad) žita skriva pod tim naslovom muslimansku hegemoniju.

Hrvatima u BiH, koji su najstariji narod i stoljećima prije osmanlijske ekspanzije bili jedini narod u Bosni i u Hercegovini pa zatim postupno i nakon turske propasti gubili teritorij u raznim državnim sustavima – tim Hrvatima treba sada, ako je komu do opstanka BiH – dati teritorij ne zbog teritorija samog nego zbog jedinoga načina da tako slobodno žive i ne budu izvrgnuti zulumima, a taj teritorij kontinuiran ili diskontinuiran treba zahvaćati i dijelove s hrvatskom većinom u srednjoj Bosni i u Posavini. I to ne samo u dijelu Posavine koja sada pripada FBiH nego i cijeloj od davnina hrvatskoj Posavini.

Govorio sam na početku napisa o osjetljivosti, o buđenju osjetljivosti, o senzibiliziranju ne samo hrvatske politike nego i cijele hrvatske javnosti kojoj je tema podosta daleka, što zbog školskih ciro-truhelka-bioudžbenika koji su pisani nemarnom rukom, što zbog opće slabe povijesne i političke naobrazbe, što zbog utjecaja medija u kojima djeluju snage podjela unutar hrvatskoga narodnog bića. Razlozi su to da buđenje osjetljivosti počne s povijesnim izvorima koji će mlađem našem suvremeniku otvoriti oči i otopliti srca.

Ćiro Truhelka bio je u vrijeme austrijske i ugarske vlasti ravnatelj muzeja u Sarajevu. Iz svojega je ureda gledao svakoga dana obelisk u dvorištu muzeja. Na obelisku visokom tri metra bili su ornamenti ali i slutnja napisa. Donesen je bio taj stup iz Zgošća (Crkvine) da bude sačuvan od barbara. Napis nitko nije mogao pročitati, a Truhelka se odlučio na pomnije ispitivanje tek u vrijeme prije odlaska s dužnosti jer mu savjest znanstvenika nije dala mira. Poslužio se tada poznatim metodama – papirnatim i sadrenim otiscima, te došao do rezultata. Pisalo je :" Sie leži Stjepan ban bosanski i brat mu Bogdan i Dragiša", te u drugom redu: "Knez Bakula i knez Stanko i Tvrtko s družinom."

Bio je to dakle stup podignut nad grobom hrvatskih kneževa i banova te Tvrtka koji je umro kao kralj. Ban Stjepan je bez sumnje, kako zaključuje Truhelka, onaj znameniti Prijezda koji je pri-jezdio u Bosnu. Odakle? I to ćemo proučiti. Truhelkine zaključke potvrđuju i tri krina na obelisku, znak plemena Kotromanića. Taj bogato isklesan obelisk s raznolikim motivima doista jest, kako piše Truhelka , "naš ne samo jedan od najdragocjenih povijesnih spomenika, nego i umjetnički spomenik neprocjenjive vrijednosti kao emanacija uginule starohrvatske umjetnosti, kao zadnji bljesak plamena koji je obasjavao kroz vjekove jednu čisto nacionalnu kulturu."

Kotromanići

No da odgovorimo na pitanje odakle Kotromanići u Bosni, odakle je to Prijezda prijezdio u Bosnu na dobru konju, i je li ban Stjepan prvi toga nadimka ili drugi pa i treći Kotroman koji je vladao u Bosni. Po jednoj Tvrtkovoj listini iz 1356. može se zaključiti da je vladar bio već i djed Stjepana Prijezde, također nazivan Prijezdom i to – velikim Prijezdom. O porijeklu v113Kotromanića nema spora – već je povjesnik Thalloczy pisao da je Prijezdina kuća bila imućna u požeškoj županiji, a potvrđuju to i sudski procesi vođeni 1244. i opet 1267. kada Prijezdini sinovi Stjepan i Prijezda ustupaju posjed Draškovićima.

Znači, kolijevka bosanske dinastije bila je u kraju oko Požege i Miholjca.( Uostalom i prvi bosanski ban Borić u 12. stoljeću podrijetlom je iz Grabarja kod Broda, u srodstvu s Kotromanićima). Svi su oni bili pridošlice u Bosnu, došljaci iz posavske Hrvatske, te je neprijeporna činjenica da je bosanska dinastija hrvatskoga porijekla. Ta je posavska linija stasala usporedo i u natjecanju s južnom hrvatskom velikaškom dinastijom Šubića koja je (upravo kraljevski) vladala Bosnom u prvoj polovici 14. stoljeća.

Ponešto sam odužio s povijesnim podatcima, samo da slikovitim dokazima podsjetim na činjenice koje govore o povijesti i kulturi Hrvata te o hrvatskoj banovini i potom kraljevini Bosni koja je pod nazivom bosanskim imala posve hrvatski karakter i značila u stvari novu hrvatsku državu nastalu na tom zemljopisnom prostoru nakon nestanka samostalnog Hrvatskoga Kraljevstva, odnosno nakon slabljenja (na tom prostoru) moćnih Šubića. Ta je država isprva bila ograničena na područje oko gornjega toka Bosne, a zatim se – kao što je poznato – širila i u jednom kratkom trenutku dosegnula velike razmjere.

Granice Bosne

TeritorijHrvatima u BiH, koji su najstariji narod i stoljećima prije osmanlijske ekspanzije bili jedini narod u Bosni i u Hercegovini pa zatim postupno i nakon turske propasti gubili teritorij u raznim državnim sustavima – tim Hrvatima treba sada, ako je komu do opstanka BiH – dati teritorij ne zbog teritorija samog nego zbog jedinoga načina da tako slobodno žive i ne budu izvrgnuti zulumima, a taj teritorij kontinuiran ili diskontinuiran treba zahvaćati i dijelove s hrvatskom većinom u srednjoj Bosni i u Posavini. I to ne samo u dijelu Posavine koja sada pripada FBiH nego i cijeloj od davnina hrvatskoj Posavini.Druga povijesna činjenica velike važnosti uvijek se nanovo zaboravlja: uči se da je Bosna ( šaptom) pala 1463. Koja Bosna? U kojim granicama? Naš neodučeni đak i površni suvremenik gleda zemljovid ove "BiH", ovoga čeda davnoga europskog "Daytona" i sve što je preko Save njemu je Bosna a nije tako, naravno. Sava nije nikada prije Osmanlija (pa ni u vrijeme njihova gospodstva u Slavoniji) predstavljala granicu, južno od Save također su bile hrvatske banovine, Usora, Soli itd.

Neke od njih održale su se podosta dugo nakon pada "Bosne" pod Turke, jajačka i srebrnička banovina vrlo dugo – odnosno cijeli hrvatski prostor između Vrbasa i Une , bermudski croatia bosnia serbia 2 3trokut s Jajcem na jugu. A i kada je podosta vremena nakon "pada Bosne" i to područje popustilo pred naletom Osmanlija hrvatski su se ratnici još više od pola stoljeća borili u Pounju čija je epopeja veličanstvena. Onaj dio "Bosne" između Vrbasa i Une i u vrijeme Turaka nazivan je – turskom Hrvatskom.

Na kraju su, dakle, Turci ipak osvojili cijelu Bosnu i cijelu Hercegovinu i cijelu Posavinu i od tada osmanlijski zemljovid prekriva doista sav onaj prostor koji se danas naziva Bosnom i Hercegovinom, a prelijevaju se Osmanlije dijelom i na Hrvatsku, na Slavoniju i zaleđe Dalmacije. Pitanje koje treba uvijek iznova razjašnjavati jest – što se dogodilo s jedinim stanovnicima Bosne i Hercegovine, dakle hrvatskim narodom na tim prostorima? Jesu li ih Turci sve poubijali, jesu li ih poturčili i jesu li kolonizirali Bosnu na način etničkoga prevlađaja?

Nisu, štoviše bilo je obratno, a to začuđuje samo ignorante. Iz građe dubrovačkih arhiva vidi se da nisu dirali u narodni, hrvatski jezik. Hrvatski je jezik ostao službenim jezikom uprave. Turski se ograničio na šerijatsko sudovanje, a arapski na vjersko područje. Hrvate nisu isprva progonili, čak su im otvorili putove do najviših državnih časti. Katolicima su dopustili vjerske slobode i to ne fermanom nego ahdnamom koji ima veću snagu i status saveznog ugovora. Malo je ili nimalo bilo nasilnoga poturčivanja, ali su i katolici i njihova egzotična hrvatska braća (bosanski krstjani) prelazili na islam – plemići postajali begovima da sačuvaju imanja, a krstjane nije trebalo ni nagovarati.

Odnosi s Turcima

A što s Turcima? Dolazili su u Bosnu kao činovnici i vodili sa sobom harem, malo je njih sklapalo brakove s domaćim djevojkama. Ako su i imali s njima potomke, već je treće koljeno bilo opet u svemu hrvatsko jer su se djeca Turčinova i unuci i opet ženili domaćim curama. Znači, nisu Turci poturčili Hrvate, nego su Hrvati s04pohrvatili njihove potomke. Zorno o tomu svjedoči povijesna činjenica da je između Osmanlija i bosanskih muslimana vladala snažna averzija koja je stoljećima poslije kulminirala bunama.

Turski jezik nije nikada uhvatio korijena u narodu, pa suvremenici bilježe da svršetkom 19. stoljeća nije bilo u Sarajevu ni dvadesetak ljudi vičnih turskom govoru. Narod je ostao što je oduvijek i bio. Govorio je hrvatski, ikavicom. Evlija Čelebija u "Sejahatnami" hvali sarajske muslimane, podrijetlom Hrvate, poradi vrlina i junačke ćudi. Sve do polovice 2o. stoljeća u govoru naroda sačuvano je hrvatsko nazivlje za mjesece ( sičanj, veljača...)

Naravno da nije sve bilo tako bajno, posebno za katoličku raju, no može se tvrditi da se njezin položaj ekstremno pogoršao tek nakon truskoga poraza pod Bečom, ali i zbog neuspjelih prodora austrijskih vojskovođa u Bosnu.

A kako je došlo da današnjega stanja, do postojanja "republike srpske" u Bosni i uopće do srpske današnje rasprostranjenosti koja je na kraju ugrozila ne samo Hrvate u BiH nego i u samoj Hrvatskoj. Znalci kažu da su za sve krivi – Juruci. Srodni Selđucima a vjerojatno i Turkmenima, ti su nomadi čini se prešli Bospor i prije Osmanlija, ali su njihovim prodorom dobili krila. Žrtve širenja Juruka bili su Vlasi, možda potomci pretpovijesnih plemena, u svakom slučaju grekizirani, romanizirani i napokon slavenizirani.

I oni su bili stočari kao i Juruci koji ih potiskuju na zapad. Vlasi se pojavljuju u Hercegovini početkom 15. stoljeća, te potom u Bosni. Osmanlije ih zauzdavaju, daju im graničarsku službu i oblikuju od njih pomoćnu vojsku. Kada Turci 1463, osvoje gornju Hercegovinu i Posavinu (hrvatske banovine) do Vrbasa, Vlasi stvaraju naselja, potom i u donjoj Hercegovini, te nakon 1528. na području Jajačke i Srebrničke banovine. Budi još jednom naglašeno: hrvatska Posavina zapadno od Vrbasa pada 65 godina nakon pada Bosne!

Vlasi

Vlasi pripadaju grčkoistočnoj Crkvi koja svoje prve crkve i manastire gradi u Bosni tek u drugoj polovici 16. stoljeća. Položaj katolika s vremenom se pogoršava, a u 17. stoljeću postaje katastrofalnim posebno kada Osmanlije bježe iz Slavonije i svu krivnju svaljuju na Hrvate u Bosni, što grčkoistočna Crkva koristi za svoje probitke.

vlasi1Bliža je povijest poznatija i ne treba ju opsežno prikazivati: premda proganjani i iseljavani, Hrvati katolici održali su se u Posavini, u Bosni i u Hercegovini, a davno islamizirani hrvatski živalj očuvao svijest o svome porijeklu. Usporedo je jačala promidžba srpske nacionalne Crkve koja je tek u dubokom 19. stoljeću uspjela uvjeriti Vlahe i Cincare da su Srbi, premda im u srednjemu vijeku nije davan taj "status" pa im ni Dušanov zakonik nije priznavao ravnopravnost sa Srbima.

Austro-ugarska (dotično ugarska) vlast je isprva snažno podržavala Srbe u strahu da se ne ostvare zahtjevi Hrvatskoga sabora – da naime ustroj "nove pokrajine" bude tako udešen da bi se mogao s vremenom sjediniti s Trojednom kraljevinom. Ugarski strah od "velike Hrvatske" bio je uzrokom pogrješne politike koja je rezultirala velikosrpskim pokretom poticanim iz tek osamostaljene Srbije. Naknadni ispravci te tragične politike nisu više bili efikasni. Ostavljeni na brisanom europskom prostoru nakon povratka Osmanlija u Aziju, bosanskim je muslimanima preostala odluka kojemu će se okružju prikloniti te su i oni činili krive korake ali na kraju uvidjeli da im veća opasnost prijeti od Srba, a da ih s Hrvatima veže mnogo toga te se prisjetili i zajedničkoga porijekla – a zajedničkoga jezika nisu se trebali prisjećati jer su u svim tim dugim stoljećima govorili jezikom svojih predaka.

Jugoslavija, NDH, Herceg-Bosna

KonfederacijaOno što je bitno za Hrvate jest činjenica da su muslimani, sada samonazvani Bošnjacima, dali znak da kreću u obračun s Hrvatima prvenstveno u srednjoj Bosni ali i na jugu i sjeveru, i da je riječ o prvoj etapi konačnoga nestanka Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Taj znak nije teško prepoznati ali je teško shvatiti da Hrvatska promatra razvoj događaja kao da se radi o sudbini provincije u nekoj afričkoj zemlji, umjesto da izađe pred svjetsku javnost sa svim povijesnim argumetnima, sa svim razjašnjenjima postojećega stanja i – prije svega – s odlučnim zahtjevom da se Bosna i Hercegovina ustroji kao federacija (konfederacija) s tri federalne jedinice (republike), što naravno zahtijeva i povlačenje granica drukčijih od onih nastalih u velikosrpskoj ekspanziji.Ono što Hrvatskoj i Hrvatima nije dala austro-ugarska politika, predala im je jugoslavenska, dotično srbijanska karađorđevićevska ali tek nakon desetljeća nasilja nad Hrvatima u Hrvatskoj i Hrvatima i muslimanima u BiH – u trenutku kada je Srbiji postalo razvidnim da njezina Jugoslavija ne može opstati bez Hrvatske . Prvi put nakon skoro 5oo godina, odnosno nakon 411 godina ( "turska Hrvatska") lijep dio povijesnoga hrvatskog prostora napokon se opet našao u granicama Hrvatske, što je dokaz da je svijest o toj baštini bila živa i neprekinuta s hrvatske strane, ali i da je Srbija bila svjesna dokle može ići – zadržavajući ipak sjeverozapad i istok "BiH".

I to je izgubila u kratko vrijeme NDH koje je bosanskim muslimanima (u glavnini) značilo razdoblje povratka korijenima. Taj su povratak skupo platili u komunističkoj Jugoslaviji kojoj je i 155jghckatolički hrvatski korpus bio trn u oku a bilo kakvo muslimansko nagnuće prema hrvatstvu značilo bi osnaživanje otpora prema novoj velikosrpskoj represiji. U tom tragičnom procjepu muslimani su u novim okolnostima odlučili baviti se samo onim što jesu a ne onim što su bili, nalazili ufanje u svojoj vjeri a nisu imali ništa protiv (dobar dio njih) kada su u drugoj Jugoslaviji proglašeni nacijom. Dalekovidniji među njima razumjeli su da imaju kartu za budućnost, a da bi ju odigrali kada dođe vrijeme morali su povući oštru razdjelnicu prema Hrvatima katolicima i krenuti putem islamskoga fundamentalizma. Kada se Jugoslavija raspala ta je računica naišla na velike teškoće, Srbi su ih nemilice ubijali, sami se nisu mogli obraniti pa su opet širili ruke prema Hrvatima koji ne samo da se nisu predali nego i obranili svoja područja, nabavili su oružje i muslimanima te zajedno bili u rovovima.

U nekim dijelovima Bosne ta je suradnja trajala za cijelo vrijeme rata ili barem nije bilo sukoba. U srednjoj je Bosni došlo do sukoba što zbog navale muslimana koje su Srbi protjerali sa sjevera i sjeverozapada , što zbog britansko-srpskih spletaka. Washingtonskim sporazumom i to je zaustavljeno, te su na svršetku rata muslimanske i hrvatske snage ( Hrvatsko vijeće obrane i Hrvatska vojska ) i opet djelovale zajednički. Svoj obranjeni teritorij Hrvati su bili oblikovali i kao političko-teritorijalnu jedinicu, Herceg-Bosnu, koja je pod pritiskom velikih sila morala nestati – što je je jedna od kobnih odluka hrvatske politike. Daytonski sporazumi oblikovali su današnju BiH, odnosno podijelili Bosnu i Hercegovinu u dvije države, čuvajući privid fantomske naddržave.

Tzv. Republika Srpska

Srpska genocidna tvorevina posve je svjesna nepostojanja "BiH" i tako se ponaša, računajući da bi jednoga dana ipak mogla biti sjedinjena sa Srbijom. U međuvremenu površno sudjeluje u imaginarnoj zajedničkoj BiH, dajući do znanja da ju zanimaju samo njezini interesi i podižući viku punu odcjepljenja i sjedinjena sa Srbijom svaki put kada se pronese glas da bi neka nova podjela Bosne mogla nauditi sadašnjim granicama RS-a. To će se dogoditi i sada, kada je u zraku novi prijedlog koji naoko govori samo o unutarnjem teirtorijalnom ustroju Federacije BiH na štetu Hrvata, ali ima namjeru "otrgnuti" i komadić teritorija sadašnje RS.

250px-Bosnia and Herzegovina administrative divisions - en entities - colored.svgOno što je bitno za Hrvate jest činjenica da su muslimani, sada samonazvani Bošnjacima, dali znak da kreću u obračun s Hrvatima prvenstveno u srednjoj Bosni ali i na jugu i sjeveru, i da je riječ o prvoj etapi konačnoga nestanka Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Taj znak nije teško prepoznati ali je teško shvatiti da Hrvatska promatra razvoj događaja kao da se radi o sudbini provincije u nekoj afričkoj zemlji, umjesto da izađe pred svjetsku javnost sa svim povijesnim argumetnima, sa svim razjašnjenjima postojećega stanja i – prije svega – s odlučnim zahtjevom da se Bosna i Hercegovina ustroji kao federacija (konfederacija) s tri federalne jedinice (republike), što naravno zahtijeva i povlačenje granica drukčijih od onih nastalih u velikosrpskoj ekspanziji.

Hrvati u Bosni i Hercegovini nakon svih novijih iskustava ne žele ni više ni manje od toga. Gotovo prepolovljen u zadnjih dvadeset godina, bez prave potpore iz Hrvatske i s jedinom glasnom podrškom Crkve, taj se poduzetan i snažan puk ni sada ne predaje očaju a Hrvatsku usprkos svemu voli više od mnogih koji žive u sadašnjim njezinim državnim granicama. Da, beskrajno voli tu u političkom smislu danas potpuno dezorijentiranu Hrvatsku koja ne zna braniti ni svoje interese, niti ima svijest o povijesti niti (barem) o strateškom značenju koju za nju imaju Hrvati i očuvani hrvatski prostori u Bosni i Hercegovini.

Hrvoje Hitrec

Ned, 26-06-2022, 07:20:31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2022 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.