Cetingrad Godine Gospodnje 2012.

Na dan posvećen u sadašnjem kalendaru Hrvatskom saboru, gdje se našao na mjestu prognanoga Dana državnosti, održan je 30. svibnja u Cetingradu znanstveni skup "Povijest i današnjica Cetina."

Da odmah razjasnimo pojmove: stari, povijesni grad na brijegu zove se Cetin, a naselje pod njim Cetingrad, premda sve povijesne knjige govore da je onaj znameniti sabor održan u Cetingradu, a nije. Nije baš ni u Cetinu, nego u samostanu ispod utvrde.

Kada putnik ne ide uhodanom trasom pa prije Slunja skrene uzbrdo prema Cetingradu nego se odluči na put prečicom preko Vojnića te u njegovu središtu skrene oštro udesno i nađe se na cesti prema granici s BiH, odvoji s e od nje u jednom trenutku pa brdovitim bespućem uputi prema Cetingradu – nađe se nadomak cilju na mjestu odakle puca pogled na jednu od najljepših dolina hrvatske zemlje. Vidljive raneRane su još vidljive, ali Cetingrad se opet dignuo iz pepela, pa je izrasla i lijepa nova crkva Blažene Djevice Marije u središtu mjesta i pokraj nje župni dvor u kojemu stoluje isti onaj župnik koji je s narodom prošao kalvariju, a u Cetingradu je od 1962. No, ništa više nije kako je biloU tom zelenom raju svibanjskoga jutra vidi kao na dlanu svaki šumarak, pašnjak i naselje u daljini, te na najplodnijem dijelu ravnice žalosne ostatke negdašnje farme Agrokomerca. Samo čovjeka ne vidi, čovjek je najveća rijetkost u toj ljepoti.

Bio sam u Cetingradu u nekoliko navrata postolujnih godina. Srbi su u agresiji otjerali Hrvate, razrušili i opljačkali sve što se dalo, ubili mnoge i sravnili crkvu sa zemljom.

Rane su još vidljive, ali Cetingrad se opet dignuo iz pepela, pa je izrasla i lijepa nova crkva Blažene Djevice Marije u središtu mjesta i pokraj nje župni dvor u kojemu stoluje isti onaj župnik koji je s narodom prošao kalvariju, a u Cetingradu je od 1962. No, ništa više nije kako je bilo. Hrvata je upola manje nego prije rata, ali se muslimansko stanovništvo polako prelijeva preko granice i sada ga je u mjestu trideset i pet posto, što je zabrinjavajuće i rađa u meni mrzovolju. Kada se s omanje terase uz crkvu gleda prema istoku, naziru se preko nevidljive granice gusto naseljeni obronci Velike Kladuše i siluete mnoštva minareta baš kao u doba Jelačića koji je tu skupljao graničare prije pohoda na Podzvizd. A u Cetingradu gotovo svaka druga hrvatska kuća prazna.

Još malo pa petsto godina

Od sabora hrvatskih velikaša u Cetinu prošlo je 485 godina. Još 15 godina i bit će okrugla obljetnica, pola tisućljeća od dana kada su Hrvati svojevoljno prihvatili nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog za svoga kralja, premda su slavonski hrvatski velikaši i zagrebački biskup odbili taj ugovor i otvorili vrata građanskom ratu.

Znanstveni skup u Cetingradu (moderatori Ivan Mateša, Milan Kruhek i Krešimir Raguž) potaknut je vizijom obnove staroga grada i okolnih lokaliteta. Našli su se tu brojni arheolozi i konzervatori, ali i povjesničari poput akademika Franje Šanjeka, pisca povijesti kršćanstva u Hrvata i biskup gospićko-senjski dr. Mile Bogović. Dakle, Crkva i HAZU zastupljeni, i Karlovačka županija, i Hrvatsko kulturno vijeće u osobi autora ovoga napisa, samo nije bilo nikoga iz Ministarstva kulture ali ni iz Hrvatskoga sabora. A tko će uopće u ime sadašnjega saziva kojemu je predsjednik stanoviti Šprem, sekretar partijske organizacije negdašnje općine Centar u Zagrebu, koji ništa ni o čemu ne zna pa ga ni hrvatska povijest ne zanima.

A Cetin se je kao jedno od najstarijih srednjovjekovnih naselja prvorazredan spomenik hrvatske povijesti i fortifikacijskoga graditeljstva. U najstarije doba utvrda sa crkvom sv. Emerika i naseljem podno grada već u 11. i 12. stoljeću. Romanika. Spominje se potom u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334., kada ima još jednu crkvu – Svih Svetih. Četrdesetak godina poslije kralj Sigismund daruje kastrum Frankopanima. Cijelo 16. i 17. stoljeće Cetingrad odolijeva Turcima i tek 1670. pada u njihove ruke, ali stalne borbe uništavaju cetinsko feudalno gospodarstvo i prorjeđuju pučanstvo. Turci tu vladaju 120 godina – u njihovo vrijeme nestaje Cetin kao duhovno i kulturno središte, zajedno sa crkvama i cetinskim franjevačkim samostanom – onom u kojemu je na Novu godinu 1527. izabran Fredinand I.

Arheološka istraživanja

Arheolozi i konzervatori prikazuju nam što je do sada učinjeno istraživanjima Citadele koja je zapuštena kao i cijeli grad od godine 1846. kada ju je napustila vojska, a bila bi ga austrijska vlast i posve porušila da se nije usprotivio Hrvatski sabor. Nakon toga graničarskoga razdoblja započinje povijest propadanja i zarastanja u guštik koji su hrvatski branitelji tek nedavno ponešto raščistili, usporedo s radom arheologa. U svakom slučaju, jedina živa bića tu su poskoci ("ako kojega sretnete", kaže mi mještanin Cetingrada" recite da me poznajete, pa vam ne će ništa "). Poskoka nisam vidio, otjerali su ih zvukovi automobila koji su se uspjeli uspeti makadamskim putem, a nisam vidio ni da se što promijenilo otkada sam zadnji put bio u srcu ruine. Premda, zapravo se naveliko radi. Postoji konzervatorski plan koji je utvrdio stanje utvrde – i fizičko i stanje dokumentiranosti i stanje istraženosti, o čemu izvješćuju arheologinja Tatjana Lolić i arhitekt Tomislav Petrinec iz Konzervatorskoga odjela u Zagrebu, a nastavlja arheolog Amelio Vekić o istraživanjima Cetina i lokaliteta u Podcetinu – Kraljevca i Velike Crkvine koja se sada zove Mađarevac. Ispod sloja recentnog urušenja pojavio se prvi kulturni sloj iz vremena austrijske uprave, zatim drugi, turski sloj, a tek u dubinama ispod tri metra i srednjovjekovni, makar tek u naznakama.

Nađeni su i ostatci jedne o crkava s ulomcima gotičkih fresaka živih boja, a u temeljima bivše sakristije i novčić istoga onog Ferdinanda I. Na tome lokalitetu, Velikoj Crkvini, pojavila se i senzacija – glagoljički grafiti.

Arhitektica Sonja Jakšić i inženjer Božidar Magdalenić upozorili su na nesretne prekide radova koji nastaju zbog nedostatka novaca – a uzrokuju povećane troškove privremene zaštite. Arheologinja Konstanta Mucić i areholog Krešimir Raguž vrlo su izravni i slikoviti: "Velika je nevolja konzervatoru što je u brizi o nekome starim gradu najčešće prepušten sam sebi, što uglavnom radi bez ičije pomoći." No, stvari ipak nekako napreduju – u Karlovačkoj županiji istraživani su Ozalj, Dubovac, Drežnik, Slunj, Tounj, Barilović, Novigrad na Dobri, Kraljevac i Cetin.

Misa u nastavku skupa

Kada propovijeda mons. Mile Bogović, i sam iz obližnjega slunjskoga kraja, onda se propovijed pretvara u sat povijesti (doduše sveden na petnaestak minuta). Poglavlje Staroga zavjeta izabrano za ovu priliku dobar je uvod jer govori o vremenu kada je narod zahtijevao da im bude dan vladar kao što ga imaju i drugi narodi, ali bilo je onih koji su upozoravali da će se vladar, ako ga izaberu, nametnuti narodu i postati mu teškim teretom. Na tome je temeljio dakle svoju propovijed u Cetingradu i biskup Bogović, na odgovornosti koju donosi takva odluka naroda, kao što je bilo 1527. i kao što je u naše doba – odgovornosti koju narod snosi kada bira vlast. Hrvatski su velikaši u 16. stoljeću možda postupili pragmatično, u bojazni da sami ne će zaustaviti Turke, ali se moglo odlučiti i drukčije – pouzdavajući se u svoje snage stvaranjem samostalne Hrvatske već nakon Mohačke bitke.

Nakon mise upalili smo svijeće – autor ovoga napisa u ime HKV-a – na spomeniku hrvatskim braniteljima pokraj crkve. Kratak, vojnički odlučan i efektan govor održao je general Tomo Medved, zapovjednik Tigrova u Domovinskom ratu, i sam rodom iz Cetingrada.

Nešto opširniji (znatno) bio sam ja u susretu s djecom cetingradske škole – sve sami pametni mali ljudi koji dobro i točno reagiraju, a ni povijest (uz povijest književnosti) nije se naravno ni mogla ni htjela izbjeći.

O konzervatorima na drugome mjestu

Dok se vozimo starom cestom prema Karlovcu koja je i sada prometna a bit će i više kada se krene na more sa sjevera i uštedi na drsko visokoj cijeni autoceste, dok se vozimo, velim, ja kao vozač a general Medved suvozač što je i red jer sam iz rata izašao kao obični satnik, slušamo na radiju o skupu koji se istoga dana odvijao u Zagrebu, a i ondje se radilo o konzervatorima i investitorima: Ministarstvo kulture očito je dobilo po gubici zbog poslova sumnjivoga hohštaplera Končara u Istri, bila je ondje i ministrica i njezin nesretni pomoćnik, a Čačić lupao šakom po stolu u maniri diktatora. (Aktualni vic kaže da će skinuti bana i na konja usred trga staviti Čačića jer je ubio više Mađara nego Jelačić). Dok militantni Jovanović vješa po trgu školnike, Čačić i ostali vješaju konzervatore koji smetaju investicijama Končareve a vjerojatno i Čačićevih firma. O Cetingradu ni riječi. Ni o Zrinu. Ni o Gvozdanskom. Oni i ne znaju točno gdje je Gvozdansko i što se to dovraga ondje dogodilo da Borovčak i ostali dižu toliku buku. Ni Sabor ne zanima, rekoh, premda je Tresić-Pavičić bio narodni zastupnik i potegnuo ne samo do Gvozdanskog da se pripremi za stvaranje epa – inače teško podcijenjenog u povijesti književnosti – nego je potegnuo i preko Velike bare da vidi kako žive Hrvati u Sjevernoj Americi.

Podsjetilo me to na još jednu sastavnicu skupa 30. svibnja 2012. u Cetingradu – u pauzi skupa javljam se posredstvom Ivana Mateše radijskoj postaji Hrvata u Australiji i govorim kakvo je stanje u Hrvatskoj. Da budu strpljivi, da ćemo ovu vlast skinuti na legalan način, na izvanrednim izborima. Da se radi o žalosnom nesporazumu. Točno tako. A i Hrast će do tada biti vrlo čvrst i grane će se njegove nadviti nad Hrvatskom. Baš tako.

Hrvoje Hitrec