Mitovi i činjenice o ratu u zapadnoj Slavoniji 1991. godine

S obzirom na to da se već niz godina krajem listopada pojavljuju članci o „pisanoj naredbi državnog organa, prvoj i jedinoj u Evropi poslije Drugog svjetskog rata“ o provedbi „prisilne evakuacije srpskih sela Požeštine“, ukratko ću upozoriti na netočne podatke i teze koje se o tome uporno ponavljaju. Ponajprije, radi se o dokumentu od 29. listopada 1991., odnosno, zapovijedi (“naredbi“) Kriznog štaba općine Slavonska Požega o evakuaciji stanovništva s jednog dijela područja općine.

SAO ZApadna SLavonija karta ZADNJE 810x415

Napadi srpskih snaga na stanovništvo općine Slavonska Požega

Krajem listopada 1991. stanje sigurnosti u slavonskopožeškoj općini bilo je narušeno jer su srpske snage (od kolovoza nadalje) okupirale zapadni dio njezina teritorija u kojem su pretežito živjeli Srbi. Slavonskopožeške vlasti očekivale su napad s područja sela u kojima su pobunjeni Srbi držali svoje snage, odnosno iz područja sela  Kamenska – Čečavački Vučjak – Nježić – Ruševac – Jeminovac – Čečavac – Koprivna prema Slavonskoj Požegi, s ciljem okupacije Požeške kotline, pri čemu se računalo da bi im mogli pomoći i pobunjeni Srbi iz istočnog dijela općine, koji su naoružani oružjem JNA iz vojarne u Našicama. Prema obavještajnim podacima srpska je strana planirala i napad preko rijeke Save prema Požegi i Novoj Gradišci. Upravo tih dana „Vlada SAO Zapadne Slavonije“ zapovjedila je opću mobilizaciju (srpskih) vojnih obveznika s područja općina Podravska Slatina, Virovitica, Grubišno Polje, Bjelovar, Daruvar, Garešnica, Kutina, Novska, Pakrac, Okučani, Našice, Nova Gradiška, Slavonska Požega, Orahovica i Donji Miholjac.

Sela s većinskim srpskim stanovništvom na zapadnom dijelu slavonskopožeške općine, u kojima su bile smještene snage pobunjenih Srba naoružanih tijekom ljeta iz vojarni JNA, bila su povezana sa selima naseljenim srpskim stanovništvom u susjednoj pakračkoj, podravskoslatinskoj i daruvarskoj općini. Time je stvoreno kompaktno područje pod kontrolom pobunjenih Srba, što je predstavljalo veliku opasnost za preostali slobodni teritorij i stanovnike zapadne Slavonije i stanovništvo na tom području. S okupiranog područja slavonskopožeške općine česti su bili napadi na Hrvate u susjednim selima. Samo od kraja kolovoza do početka listopada 1991. pobunjeni Srbi oteli su sedam civila. Dana 23. listopada 1991. tijekom izviđanja terena na tome području poginuo je zapovjednik satnije u 1. bojni požeške 123. brigade Dragan Jajić, a nekoliko pripadnika voda je ranjeno. Zbog svega navedenoga, u konzultacijama zapovjedništva Operativne zone Osijek te Kriznog štaba i općinskih vlasti Slavonske Požege, dogovoreno je da će Hrvatska vojska zaposjesti sva ona područja koja su izravno bila ugrožena djelovanjem pobunjenih Srba i JNA, te da će se ondje uvesti poseban režim nadzora i kontrole ulaska i izlaska, a pripadnici Civilne zaštite će, uz prisustvo policije i vojske, koja će osiguravati taj prostor, provesti evakuaciju stanovništva na sigurnije područje. Plan je odobrio i Glavni stožer Hrvatske vojske.

202112171515 Copy Copy 1 1024x547

Provedba evakuacije

Dana 24. listopada 1991. Zapovjedništvo Operativne zone Osijek donosi zapovijed o evakuaciji civilnog pučanstva s ratom zahvaćenog područja općine Slavonska Požega. Zapovijed se odnosila na 26 naselja s većinski srpskim stanovništvom u zapadnom dijelu općine. Prema zapovijedi, stanovništvo je sa osobnom imovinom i stokom trebalo u roku od 48 sati evakuirati u druga naselja na području općine, pri čemu je trebalo uvažiti njihove osobne želje. Nakon provedbe zapovijedi o evakuaciji, civilnom stanovništvu je radi sigurnosti zabranjeno kretanje navedenim područjem.

Na temelju spomenute zapovijedi, i Krizni štab općine Slavonska Požega 29. listopada 1991. donosi zapovijed o evakuaciji 26 sela sjeverozapadnog dijela općine i njihovu smještaju na sigurnije prostore unutar općine. Naime, Krizni štab ocijenio je da je nužno evakuirati stanovništvo s toga područja požeške kotline jer je od tamo stalno prijetila opasnost i grad je praktično bio prometno odsječen u smjeru Nove Gradiške, Pakraca i Podravske Slatine. Evakuacija je planirana kao privremena mjera i imala je za cilj spriječiti jačanje srpske pobune i okupaciju te sukobe srpskih i hrvatskih snaga na tome području, odnosno sačuvati živote tamošnjih žitelja i održati, ako je moguće, mir na području općine, kao i stvoriti uvjete za uspješno držanje crte obrane od napada srpskih snaga. Uz Srbe trebali su biti evakuirani i Hrvati i stanovnici ostalih nacionalnosti.

Evakuacija je započela 29. listopada 1991. i dijelom je provedena; s navedenog područja trebalo je biti evakuirano 1.565 osoba srpske nacionalnosti, 396 osoba hrvatske i 125 osoba ostalih narodnosti, koje su živjele u tim selima. No, evakuirana je tek trećina stanovništva srpske narodnosti, dok se dio (otprilike trećina) pridružio snagama pobunjenih Srba ili su napustili to područje, na kojem je nakon evakuacije ostalo živjeti 498 Srba i 56 Hrvata.

Usprkos navedenome, u pojedinim javnim prezentacijama navedenog događaja pojavljuje se nekoliko neistina, koje su s godinama prerasle u svojevrsne mitove. Ponajprije, suprotno pojedinim tvrdnjama, evakuacija se nije odnosila samo na srpsko stanovništvo, nego su iz navedenih mjesta, uz Srbe, evakuirani i Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo. Nadalje, stanovništvo nije protjerano s područja općine ili iz Hrvatske, nego je evakuirano s osobnom imovinom i stokom u susjedna mjesta. Također, dio stanovništva odbio je evakuaciju te je ostao živjeti u svojim selima. Dakle, ne radi se „o etničkom čišćenju 26 sela požeškog kraja po pisanoj zapovijedi državnih institucija“, kako se može pročitati u pojedinim (aktualnim) tekstovima, nego o evakuaciji stanovništva s ciljem poboljšanja sigurnosne situacije i zaštite stanovništva.

No, radi konstruiranja teze o zločinačkim namjerama hrvatskih vlasti, u priču se uvodi podatak da su sredinom prosinca 1991. tijekom operacija hrvatskih snaga s ciljem oslobađanja okupiranih dijelova zapadne Slavonije, u selima naseljenima većinski srpskim stanovništvom na zapadnom dijelu slavonskopožeške općine, dakle upravo na širem području na koje se odnosila zapovijed o evakuaciji, ubijeni civili srpske nacionalnosti. Naime, dio navedenih mjesta je usprkos evakuaciji bio okupiran, a do stradanja civila došlo je tijekom oslobađanja tih mjesta. Državno odvjetništvo RH zbog toga je 2000. godine podiglo kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja.

Teze o etničkom čišćenju zapadne Slavonije 1991. godine

Iako je jasno da zapovijed („naredba“) o evakuaciji nema nikakve veze sa ubojstvom srpskih civila mjesec i po dana kasnije, u pojedinim analizama odgovornima za stradanje civila srpske nacionalnosti tijekom borbi u prosincu 1991. proglašavaju se općinske vlasti, odnosno njihova zapovijed s kraja listopada 1991. o evakuaciji stanovništva s dijela teritorija zahvaćenoga srpskom pobunom, kojoj je cilj bio upravo zaštititi stanovništvo te spriječiti ratne sukobe i održati mir na tome području.

Objašnjenje za tu nelogičnost nalazimo u Kaznenoj prijavi koju su Srpski demokratski forum i njegov predsjednik Veljko Džakula podnjeli 2010. godine protiv vojnih i civilnih čelnika općine Slavonska Požega, u kojoj su optuženi za iseljavanje, ubojstva i paljenje velikog broja stambenih i gospodarskih objekata u prosincu 1991. godine. Cilj pokretanja te prijave objasnio je V. Džakula: „Mi smo se u Kaznenoj prijavi fokusirali samo na Naredbu za tih 26 sela, ali ista je sudbina zadesila ukupno u zapadnoj Slavoniji, blizu 180 sela i na isti su način ljudi iseljeni, a kuće uništene. Zaključili smo da uopće nije ni bio cilj da se to sačuva, nego da se srpsko stanovništvo raseli, a njihova imovina uništi, kako se ne bi mogli ponovo vratiti i tamo živjeti.“ (https://www.slobodnaevropa.org/a/prijave_sdf/2037821.html).

Stradanje civila u prosincu 1991. tijekom vojne operacije hrvatskih snaga istražuje DORH, no izvjesno je da se to stradanje ne može izravno povezati sa spomenutom zapovijedi o evakuaciji. Istodobno, znanstvena raščlamba jasno ukazuje da je teza o odgovornosti hrvatske vlasti za etničko čišćenje 180 (prema nekim izvorima 168) „srpskih“ sela u zapadnoj Slavoniji, koja egzistira već 30 godina, samo još jedan od velikosrpskih „mitova“. U prilog tome govore i srpski izvori. Analiza dokumenata srpske provenijencije kao i srpskoga tiska pokazuje da su Srbi izbjegli iz zapadne Slavonije krivcem za napuštanje svojih domova smatrali vlasti SAO Zapadne Slavonije, Teritorijalnu obranu SAO ZS, nedovoljnu angažiranost JNA, te nefunkcioniranje tijela vlasti na okupiranom području i raširen kriminal. Djelatnici Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova iz Beograda razgovarali su sredinom prosinca 1991. sa izbjeglicama iz zapadne Slavonije (s područja općine Podravska Slatina) koje su se nalazile na području Banja Luke te su u izvještaju naveli da nisu uspjeli ustanoviti neposredne razloge “masovnog bježanja ovog stanovništva”. Izbjeglice su razlogom odlaska navele preslabu TO, preslabu pomoć JNA, te da su dobili nalog da se povuku s tog područja, a posebno ogorčenje izrazili su na ponašanje „Šešeljevih četnika“ na tome području. Dio ih je izjavio i da su zapalili svoje kuće prilikom odlaska kako ih hrvatske snage ne bi koristile (SSUP-Uprava za veze i KZ, Centar za krioptoobradu informacija, 17. 12. 1991.).

I drugi izvještaji saveznih tijela SFRJ krajem 1991. godine analiziraju gubitak teritorija i iseljavanje stanovništva iz zapadne Slavonije te zaključuju da su razlozi za takav razvoj događaja bili loše zapovijedanje komandanta TO SAO ZS pukovnika Jovana Trbojevića, kao i Štaba TO  SAO ZS, koji nije bio u stanju spriječiti opće povlačenje “pa i na onim pravcima na kojima ga je bilo moguće veoma uspešno zaustaviti”, rašireno kriminalno djelovanje organiziranih grupa koje su pljačkale na području zapadne Slavonije (uz “uobičajene” pljačke kuća i imovine Hrvata, sve češća meta bili su i Srbi), kriminalne radnje poput preprodaje robe i krijumčarenja i razne makinacije pri podjeli humanitarne pomoći, nafte i ostalog, u kojima su, kako je navedeno, sudjelovali i čelnici SAO ZS, nedovoljna pomoć JNA, te glasine da će se cjelokupno stanovništvo iz zapadne Slavonije iseliti u SO Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem. Krivcem je proglašeno i vodstvo SAO ZS, koje, kako je zaključeno, nije bilo sposobno osigurati osnovne preduvjete za život stanovništva te politički sukobi međusobno suprotstavljenih struja u političkom čelništvu SAO ZS. I u ovom dokumentu spominje se paljenje kuća i uništavanje imovine na okupiranom području koje su počinili dobrovoljci Srpske radikalne stranke (Republika Srbija, MUP-SDB, Strogo poverljivo, Informacija o razvoju događaja u zapadnoj Slavoniji, Beograd, 24. 12. 1991.).

Pojedini podaci svjedoče o izazivanju straha i panike koje su među srpskim stanovništvom provodile vlasti pobunjenih Srba, strašeći ih zvjerstvima „krvoždernih ustaša“ u slučaju oslobođenja teritorija, u čemu je veliku ulogu imao i srpski tisak. No, upravo je ponašanje srpskih snaga imalo utjecaja na odlazak dijela srpskog stanovništva iz zapadne Slavonije. O tome kako su se ponašali srpski „dobrovoljci“ poslani u zapadnu Slavoniju, svjedoči i telefonski razgovor između Radovana Karadžića i pukovnika JNA Momira Talića o slanju „ozrenskih dobrovoljaca“ u zapadnu Slavoniju, snimljen 14. prosinca 1991. godine. Naime, tijekom razgovora puk. Talić požalio se Karadžiću da su nakon dolaska u zapadnu Slavoniju „radikali (dobrovoljci Srpske radikalne stranke op. a.) pogoršali stanje, pa su ljudi (Srbi iz zapadne Slavonije, op. a.) krenuli u zbijeg“ te da „ima drastičnih primjera da Srbi pale svoje selo i beže“. Takvo ponašanje dobrovoljaca SRS potvrđuje i srpski izvor od 23. studenoga 1992. („Prijedlog Zonskog štaba TO Zapadna Slavonija Glavnom štabu TO RSK za unaprjeđenje majora Milenka Romanića“), u kojem se navodi da je Romanić „na ratište u zapadnoj Slavoniji došao 28. decembra 1991.“, te da se naročito istaknuo „u otkrivanju paravojnih sastava ‘četnika iz Srbije’ i drugih struja koje su uticale na povlačenje naroda Zapadne Slavonije sa svojih ognjišta“ (HR – HMDCDR, 26., kut. 1.).

Prema tome, navedena teza, koja zapovijed općinskih vlasti o evakuaciji stanovništva (Srba, Hrvata i ostalih) radi zaštite njihovih života i sprječavanja okupacije dijela teritorija potpuno neutemeljeno pokušava proglasiti etničkim čišćenjem i povezati sa stradanjem civila prilikom kasnijeg oslobađanja teritorija, i koja se godinama konstruira kao krunski dokaz o protusrpskoj politici hrvatskih vlasti na tom području, predstavlja manipulaciju informacijama, u najmanju ruku zbog neprofesionalnog pristupa temi.

Neki od autora spomenute i sličnih teza bili su vođe srpske pobune i agresije početkom 1990-ih, koje su uzrokovale stradanje stanovništva na području zapadne Slavonije, pa se s pravom postavlja i pitanje njihove odgovornosti, ne samo političke. Kako se može vidjeti iz pojedinih dokumenata i izbjegli Srbi su neke od njih apostrofirali krivcima za napuštanje svojih domova. Iako takve insinuirane teze nemaju težinu u znanstvenim krugovima, treba upozoriti na njihovu neutemeljenost, jer su ih, nažalost, nekritički prihvatili i autori nekih radova, koji pretendiraju biti znanstveni. Povijesnim interpretacijama i analizama dokumenata treba ipak pristupiti odgovornije.

dr. sc. Janja Sekula, Braniteljski.hr

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta “Branitelji u društvu” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Literatura:
„SDF podnio prijavu za zločine u selima Zapadne Slavonije”,
https://www.slobodnaevropa.org/a/prijave_sdf/2037821.html, pristup ostvaren 27. 9. 2019.
Miljenko CRNJAC, Tada je trebalo imati petlju (Požeština u Domovinskom ratu 1990.-1991.), Zagreb, 2017.
Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. Dokumenti – Dokumenti vojne provenijencije “Republike Srpske Krajine” (srpanj-prosinac 1992.), knj. 5 (ur. Mate RUPIĆ), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb ožujak 2009.
Naredba o evakuaciji Kriznog štaba općine Slavonska Požega
Karta – arhiva HMDCDR

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.